KOLUMNE

Azilantski kruh

Kenan KEŠMER

2.8.2015

Ne čudi Nijemce niti stanovnike drugih evropskih zemalja, a pogotovo ne nas koji živimo pod nebom ove države - proklete avlije - što masa Bosanaca i Hercegovaca, odlazeći trbuhom za kruhom, puni azilantske kampove u Evropi. Znaju oni dobro s kakvim se problemima suočavaju naši državljani i kakvoj vlasti gledaju u oči. Ali, njihove vlasti brinu se o novcu svojih poreznih obveznika i neće sjediti skrštenih ruku dok rijeke azilanata dolaze s Balkana i iz BiH.

U državi u kojoj je većini građana luksuz poslati dijete s dvije marke u školu, u kojoj penzioner kao ozebao sunce čeka poštara da mu na vrata donese 320 KM penzije od koje može samo dio režija platiti, malo ko vidi svijetlu budućnost.

Svakako da nikome ko se odluči spakovati kofere i otići u nepoznato nije lako. Nije to njegova želja, već ga tjeraju neimaština i glad. Ovdje je izgubio dostojanstvo, a nada se da će ga vratiti negdje daleko, van granica svoje domovine. Da će naći posao i mjesto pod suncem. U nekoj od država koje vode računa ne samo o svojim građanima nego i o azilantima, bolje nego naša o svojim državljanima.

Ali, ako znamo da je šansa za dobivanje azila u nekoj od zemalja EU jednaka nuli, a još ugrožava vizni režim, zbog čega građani BiH ipak odlaze?

Odgovor je jednostavan. Prilika je u međuprostoru, od momenta dolaska u zemlju odrednicu do obrade njegovog zahtjeva za azil prođu tri mjeseca. Za to vrijeme snaći će se naš čovjek, zaraditi koji euro i čekat će da ga deportiraju nazad.

Od zarađenog novca živjet će jedno vrijeme uzdignute glave, dijete će imati za užinu u školi i čekat će novu priliku da zatraži azil, možda negdje drugo. Ako upali, dobro i jeste. U suprotnom će, kao u popularnoj pjesmi, gledati u “buđav lebac” na koji nema šta namazati, dok će vlastodršci svoje džepove puniti i iz dana u dan davati nova obećanja i vrijeđati njegovu inteligenciju.


 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.