Nijedna nadležna institucija u BiH danas nema podatke o tome koliko građana ove zemlje radi sezonske poslove da bi zaradili da prehrane svoje porodice, kao ni o tome kakve poslove ti sezonci obavljaju. Rade li nacrno, jesu li adekvatno plaćeni...  

Brigade naših građana su sezonci u inozemstvu, tačnije u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji, ali o njihovom radnom statusu se isto tako ništa ne zna. Zna se samo da su pojedini, nerijetko, bili u statusu robova, o čemu se, uglavnom, šutjelo. 

Oni koji se, pak, tri ljetna i koji jesenji mjesec u svojstvu sezonskih radnika odluče crnčiti u BiH, prema šturim informacijama, zarade do nekih 600 maraka mjesečno. Nerijetko rade i po 12 sati dnevno, spavaju po izbama i podrumima, a hrane se kako znaju i umiju. Samo da bi koju marku više donijeli svojim kućama. 

Kapa dolje svakom čovjeku koji se, u situaciji kad nema posla u svojoj struci, odluči raditi bilo šta samo da bi zaradio da preživi. Gorko je priznati, ali za one koji ne znaju, danas je u branju malina, kornišona, paprika po bosanskim, ali i srbijanskim njivama lako sresti Bosance - diplomirane pravnike, ekonomiste, profesore, pa i inžinjere koji godinama uzaludno pokušavaju naći posao za koji su se školovali. 

Za mjesec mukotrpnog rada na njivi i pasijeg života pored njive zarade taman toliko koliko i domaći političari "sezonci" u parlamentima i kojekakvim komisijama za jednu održanu sjednicu. 

Prema nezvaničnim podacima, van granica naše zemlje radi nekoliko desetaka hiljada sezonskih radnika. Ima slučajeva da pojedine gazde, s prvim radnim danom, oduzmu i pasoše. O  tome sezonci šute jer strah da ne izgube posao koji rade jači je od bilo kakve patnje kojoj su izloženi. Šute jer se, kako u zemlji u  kojoj rade tako i u onoj iz koje dolaze, nemaju kome požaliti!