Nemojmo se zavaravati, ono malo velikih vrata što je Bosni i Hercegovini na međunarodnom planu od kraja rata 1995. bilo i ostalo otvoreno ponajviše je zbog simpatija i solidarnosti koje svijet osjeća prema žrtvama bosanskog stradanja.
Doživjeli smo to opet prije nekoliko dana javno od generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Ban Ki-muna. U najvažnijem uredu svjetske multilaterale u Njujorku on nas je primio zbog žrtava Srebrenice.
Bosna je naš opći moralni kapital, koliko je i duhovna domovina svim onim slavnim vedetama što u njoj nisu rođeni, ali je uvažavaju kao globalnu vododijelnicu između dobra i zla. To je BiH i danas u očima svijeta!
Bez obzira na uspjeh domaćih pojedinaca, koji su na diplomatskoj, medijskoj ili slično postavljenoj profesionalnoj mreži kultivirali odnose s nekim od najvažnijih aktera globalnog javnog života - valja se prisjetiti gore spomenutog fakta kad god neko od nas spomene Bosnu.
To je, dakle, više i od države Bosne i Hercegovine, koja, nažalost, ionako ne brine o tom “spontanom”, iako korisnom paralelnom kolosijeku inovativne - javne diplomatije, kojim putuje mnogo ambasadora bh. kulture, znanja i vještine. I u tom je domenu svijet bolji prema nama nego mi prema sebi samima.
U očima svijeta Bosna je, dakle, veća nego što jeste - brojčano i na geografskoj karti. Mala je samo u glavama bh. vlastodržaca, koji ne vide dalje od lokalne preraspodjele moći. Zato i u danima kada iz Beograda stižu nemoralne ponude da se izjednače žrtve i agresori, u Sarajevu (za razliku od Zagreba) oni “ne znaju” pročitati poruke koje im iz Njujorka šalje generalni sekretar UN-a. Neka barem onda čuju šta o tome kažu majke Srebrenice, na koje se onomad opet pozvao Ban Ki-mun.
