Oni nama, nema Bosne! Izgovorio sam to sinoć spontano i patetično, kako bih drugačije (!?), pa i na profilu na socijalnim mrežama odmah zapisao ove mnogo puta upotrijebljene riječi našeg Josipa Pejakovića dok sam, kao i većina bh. građana, u suzama gledao naše Zmajiće kako u dramatičnom završetku razvaljuju košarkašku velesilu Litvaniju i donose najveći uspjeh našeg sporta u poslijeratnoj BiH, ali i uopće.
Nikad kao sinoć te Pejakovićeve riječi, čini mi se, nisu imale potpuniji smisao i važnije značenje. Ako ikad, sinoć smo morali biti ponosi što smo Bosanci i Hercegovci.
Jer, ono što su uspjeli najveći sinovi cijele BiH: Džanan Musa, Njegoš Sikiraš, Sani Čampara, Nikola Đaković, Lazar Mutić, Vedran Mirković, Adi Alikadić, Aljoša Janković, Amar Barukčija, Srđan Kočić, Emir Čerkezović, Timur Ovčina, a pod vodstvom Josipa Pandže i Enesa Numanović (imena im odmah upisati u historijske čitanke!), sve onako se grleći i jecajući dok su stezali zastavu svoje domovine, dao je odgovor na sva pitanja u vezi sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću ove zemlje.
Najbolja je to pljuska svim ovim spodobama, i mojim i tvojim, i našim i vašim, petim i desetim, što nas već decenijama prave budalama, zajebaju, «troše» u zdrav mozak i stavljaju u topove međusobne mržnje i kolektivnog (samo)uništavanja.
Umjesto da se gađaju kamenjima, pljuju po socijalnim mrežama ili, ne daj Bože, pucaju jedni na druge (sve smo to gledali u BiH), naši zlatni momci iz Bihaća, iz Sarajeva, Viteza, s Pala i drugih gradova, rođeni uglavnom četiri ili pet godina poslije agresije i predodređeni za međusobnu mržnju, odlučili su svojim žrtvovanjem napraviti najljepšu sliku o našoj zajedničkoj kući i tako svima pokazati gdje nam je bilo i jeste mjesto.
Zagrljeni Musa (Bihać), Sikiraš (Pale) i Čampara (Sarajevo) najteži poraz su zadali, ne Litvancima, već onima koji su činili sve da smo što udaljeniji jedni od drugih.
Znam ja da je ovo što ispisujem mnogima utopija. Ne brinite, naći se onih koji će me nazvati i balijom, ustašom ili četnikom. Ali svi normalni ljudi, oni koji ne žele hraniti djecu tuđom nesrećom, moraju znati da je sinoć ispisana najljepša stranica historije BiH.
Želim na ovom mjestu da čestitam roditeljima ove divne djece, Musi i društvu zaželjeti da nam budu živi i zdravi, jaki i jedinstveni, a onima koji odlučuju o nama samo jednom poručiti: makar jednom nemojte biti ono što inače jeste – dajte šansu ovoj djeci i dajte šansu ovoj zemlji.
