Najčasnije što je naša država ikada imala bila je njena armija, rođena na današnji dan krvave 1992. godine.
Bez naoružanja i logistike, više uz improvizaciju nego osmišljenu organizaciju, goloruki mladići i djevojke suprotstavili su se tada četvrtoj sili Evrope, kakve su bile JNA i sve druge do zuba naoružane policijske i paravojne jedinice.
Ono što će uslijediti do 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma okarakterizirano je kao čudo bosanskog otpora.
Braniti univerzalne vrijednosti čovječanstva u tim najtežim vremenima nije bilo nimalo lako. Pripadnici Armije RBiH uspjeli su u najvećoj mjeri sačuvati obraz i čast, odbraniti domovinu i donijeti slobodu njenim narodima.
Četvrt stoljeća kasnije bitke za Bosnu i Hercegovinu i dalje traju, ali ne po čukama od Teočaka do Bihaća, oko Sarajeva i Goražda, već na nekim drugim “bojnim poljima”. No, jasno je k'o dan da današnje BiH uopće ne bi bilo bez njene armije.
Dan armije nekadašnje zajedničke države proslavljao se na nadaleko glamurozniji način. Učenici su pisali pjesmice posvećene čuvarima tekovina bratstva i jedinstva, vojne parade služile su za pokazivanje snage i moći, a filmski reditelji su snimali epopejska ostvarenja.
O časnoj borbi Armije RBiH danas se u školama ne uči ama baš ništa. Učenici ne pišu pjesme, reditelji ne snimaju filmove, modre boje na bijelome platnu sa šest ljiljana vezenih u zlatu nema čak ni na nekim spomen-obilježjima.
Ipak, kod iskrenih patriota ove zemlje duboko u duši još tinja čudo bosanskog otpora. Sve dok je tako, počasna salva čut će se svakog 15. aprila!
