Donald Tramp (Trump) onomad je, kakve li narcisoidnosti, sebe usporedio s Abrahamom Linkolnom (Lincoln), 16. američkim predsjednikom, koji je vladao od 1861. do 1865. godine, kada je izvršen atentat na njega.

U vrijeme Američkog građanskog rata Linkoln je utabao put za ukidanje robovlasništva, ojačao saveznu vladu i započeo modernizaciju američke ekonomije.

Opasni populizam

Sve dok vlada populistički, Trampu se još može, bez obzira na akademski i medijski grohotni podsmijeh. Gotovo ne osvrćući se, on itekako računa na dnevnu dozu vijesti koje proizvodi i dostavlja putem Twittera, okrećući narod oko svoje političke ose; skoro 35 miliona Amerikanaca sve više zavisi od predsjednikovog online izdanja.

Džaba što ga ovih dana podsjećaju da su osnivači Amerike, među kojima je bio i Linkoln, u svojoj viziji protiv tiranije, apsolutista i onih koji bi prigrabili vlast samo za sebe, iako se ona ravnopravno dijeli između izabrane vlade (Bijele kuće), Kongresa i neovisnog sudstva, ovu zemlju postavili kao državu zakona, a ne ljudi. 

Ma šta god neko cinično prigovarao, upravo takva Amerika, kao zemlja slobode i prava, s istim šansama za sve, bez obzira na porijeklo, pa i imovinsko stanje, političke i sve druge afilijacije svojih građana - još je uzor ostatku svijeta. Primjera koji to dokazuju je mnogo i među iznimno uspješnim američkim Bosancima.

Dokle će, dakle, Tramp negirati temeljne američke vrijednosti, malo ko zna prognozirati. Ali jedno je sigurno: njegov ples s populizmom, u kojem se prvo obraća onima što se još od starog Rima nazivaju poluobaviještenom svjetinom - ne sluti na dobro.

On se doista doima drugačijim nego svi dosadašnji američki predsjednici, ali to ne znači da je više revolucionar nego oportunista. Naprotiv.

Iako je prema Forbesovoj listi Tramp 544. najbogatiji čovjek na svijetu, sa 3,5 milijardi dolara kapitala, i to je već mnogo manje od nekih ruskih oligarha, čije se veze s njegovom predsjedničkom kampanjom (i porodicom) uveliko istražuju. A to predsjednika čini “malo nervoznim”.

Pogubno za Balkan

Šta je stvarno Donald Tramp sat nasamo razgovarao s Vladimirom Putinom na sastanku G-20 u Hamburgu, kada se ipak (ne)očekivano izdvojio iz grupe zapadnih saveznika, ignorirajući opet Angelu Merkel i bez ijednog američkog dužnosnika ili ovdašnjeg prevodioca otrčao šefu ruske države?!

To se trenutno pitaju svi osim armije ovisnika o Trampovim “nedovršenim”, ali taktički ciljanim porukama na Twitteru.

Zbog njegovog nepovjerenja u zakone, koje bi, izgleda, htio pretvoriti samo u sebi nalik poslovne običaje, iako to ne ide s općeprihvaćenim moralom. I kako je moral u razvijenim demokratijama jedino proklamirano političko gorivo, predsjednik će se, lako je predvidjeti, sve više sukobljavati sa zakonom. Novac, jednostavno, ne može baš sve kupiti.

Nije slučajno što su i republikanci i demokrati u predstavničkom domu Kongresa, onomad sa 412 glasova za i svega tri protiv, izglasali nove sankcije Rusiji, uz dodatnu klauzulu - da predsjednik nema pravo da ih jednostrano povuče.

- Mi nismo podčinjeni predsjedniku, mi smo jednaki s njim - podsjetio je na zakon, iako teško bolestan, stvarni lider republikanaca, senator Džon Mekejn (John McCain).

Tramp bi, dakako, mogao staviti veto na taj zakon, kao što je, primjera radi, Bil Klinton (Bill Clinton) 13. avgusta 1995. godine vetirao pravedno podizanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, iako su tada za to glasala oba doma američkog Kongresa. Klinton je to, zvanično, ipak učinio radi okončanja rata u BiH iako svemu nije nedostajalo osobnih razloga.

Tramp, međutim, nema takav luksuz. On je pod lupom jer Amerika, iako u miru, sada zbog mnogo čega vodi specijalni rat s Rusijom. Ne može on tek tako, iz rukava, izvlačiti ni velike ličnosti radi pogrešnih povijesnih usporedbi, jer to nisu kockarski kečevi za partiju pokera.

“Problem” je i u tome što se bilo kakva trgovina, nagodba ili trampa s Rusima, oko Balkana, recimo, kao, donekle, i u Dejtonu (oko imena i statusa RS), odmah osjeti sve do bosanskih granica. Tu gdje se “postkomunistička nostalgija” još može pretvoriti u ono što Amerika apsolutno ne zagovara: bezakonje uz vladavinu nekolicine nauštrb prava svih građana. Loši primjeri zaista nikome ne služe!