Piše: Kenan KEŠMER ([email protected])
Kada su već svi počeli sumnjati da će penzioneri ikad izaći na ulicu nakon tolikih najava i odustajanja, pripadnici treće životne dobi jučer su bili odlučni i svima pokazali kako se to radi. Mirno i dostojanstveno.
Njih nekoliko hiljada stiglo je iz svih krajeva u glavni grad, pred zgradu u kojoj se donose odluke koje direktno utječu na njihov život.
Iako više nisu u najboljim godinama, iako više nisu toliko vitalni, ustali su i krenuli da traže ono što im pripada. Više penzije koje im garantiraju dostojanstven život umjesto životarenja. I ne samo za sebe. Ono za šta se oni sada izbore, sutra će koristiti svi koji jednom dođu u te godine. I uspjeli su. Svi njihovi zahtjevi su prihvaćeni.
Penzioneri su tako mladima održali važnu lekciju. Lako je biti glasan i buntovan kucajući po tastaturi, na društvenim mrežama, u komentarima... Ali, kada treba to glasno reći? Pojavi se jedan čovjek, kao nedavno na „protestima“ mladih protiv nezaposlenosti.
Penzioneri su nakon nebrojenih pokušaja razgovora, prevara, lažnih obećanja izašli na ulice i pokazali da se mirnim i dostojanstvenim protestima može postići nešto.
Pitanje je: Trebaju li mladi, ugledajući se na starije, krenuti sličnim putem? Razloga za to je mnogo. Od nezaposlenosti, besperspektivnosti, nedostatka vode, prava na liječenje, užasnog sistema obrazovanja i tako dalje...
Imaju li mladi petlje ili će se i dalje držati tastatura?
