Poput nekada komšija s Koševa koji su se žalili da su im preostale samo viršle, sada su zavapili i igrači s Grbavice. Prvotimci popularnog bh. kluba nisu baš govorili o svom aktuelnom jelovniku, ali su poručili su da su prepušteni sami sebi.
Ruku na srce, stvari su i prilično očekivane. Možda ne u ovolikom obimu panike koja je zavladala na Grbavici, ali nije to mirisalo na dobro od samog početka. A veliki početak je trebao biti dolazak investitora Sanina Mirvića, inače rođenog brata investitora u FK Sarajevo Ismira Mirvića.
Zapelo je na statutu i Grbavica je, čini se, ostala bez čovjeka koji je najavljivao novu eru i svjetlije dane. Umjesto tog blagostanja, nastala je čini se opšta bježanija, pa je tako Savo Milošević uhvatio prvi voz za odlazak, a jedina je sreća što su iz kluba najavili odlazak nekih koji možda nisu trebali ni dolaziti, a bili su izričita Mirvićeva želja.
Sve ovo na Grbavici je slika i prilika onoga što se događa u glavnom gradu BiH kada se radi o fudbalu. Navijači u oba kluba traže iskorak, a čini se da klubovi uporno pokušavaju trčati za vjetrom. Sarajevo je već neko vrijeme, uprkos velikom budžetu, sebe etabliralo kao prosjek, Željo živi ko zna koju krizu, a, ustvari, ozbiljan fudbal u glavnom gradu BiH već neko vrijeme se potpuno ugasio.
Ni to možda nije čudno, kada se zna da je Fudbalski savez Kantona Sarajevo u potpunom raspadu. Da se više ne zna ko je čija struja, ko je za koga i ko koga vara, uključujući i to da u svemu nisu nevini Sarajevo i Željezničar. Oni se očigledno bave sami sobom i ne misle prestati.
Kraj bi trebao donijeti neku optimističnu poruku, jer zaista se radi o dva kluba svijetle tradicije, ali da se ne lažemo... Loše je stanje u sarajevskom fudbalu, a bit će sreća ako ne bude još gore.
