Brojne reakcije izazvala je sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, tokom koje je visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) predstavio svoj posljednji izvještaj o stanju u BiH i oprostio se od dužnosti na kojoj je proveo skoro pet godina. Očekuje se imenovanje njegovog nasljednika, a već sada je izvjesno da bi na jednu od ključnih pozicija mogao doći novi Incko, neko ko će pola mandata spavati, a drugo pola biti zabrinut. Jasno je to nakon obraćanja predstavnice SAD Temi Brus (Tammy Bruce), jedne od ključnih članica Vijeća, koja je poručila da međunarodna misija u BiH prelazi u novu fazu, da će zadatak sljedećeg visokog predstavnika biti da prenese odgovornost na lokalne lidere, a oni će morati donositi odluke koje neće biti diktirane izvana.
Da je BiH drugačija zemlja i da je na vlasti imala svjesne, odgovorne i sposobne političare, posvećene dobrobiti građana, pozicija visokog predstavnika davno bi ostala samo u udžbenicima historije, kao podsjetnik na nesretno poglavlje u kojem ni grb, ni zastavu, ni novčanicu, ni registarsku tablicu nismo mogli nacrtati sami. Tri decenije od rata OHR nam je, nažalost, još potreban, ali svijet ima mnogo važnijih prioriteta, pa snage i nerava više nema da nas podučava šta je demokratija a šta kompromis, šta je interes građana a šta političkih partija i vlastodržaca. Uostalom, domaći su političari više nego dobro plaćeni za posao koji je često morao raditi neko drugi. Sudeći prema njihovim tragikomičnim reakcijama i isticanju vlastite uloge i utjecaja u međunarodnim okvirima, ništa se neće promijeniti. Jedni likuju, precizno su izbrojali svih 913 odluka koje je donio OHR, a sa Šmitom žele ispratiti i one koje je on nametnuo, prijeteći i tužbom za materijalnu štetu koju im je nanio. Drugi, pak, broje poruke podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH, kao da se to ne podrazumijeva prijemom u UN, aktom o priznanju i diplomatskim odnosima s više od 180 država svijeta, pa ih svake godine vlastitim angažmanom baš oni trebaju izboriti.
Četvrti oktobar, jedini dan u mandatu kada se i građane za nešto pita, blizu je. Dovoljno vremena da se o svačijoj ulozi u ovom haosu dobro razmisli i pažljivo bira za naredne četiri godine. To je svakako lakše od euforične potrage za Panini albumima i sličicama, koja nas ovih dana zaokuplja više od svih zaokreta na političkom planu.
