Poljoprivreda u BiH preživljava uprkos, a ne zahvaljujući sistemu. Društvo smo koje nije u stanju da se samostalno prehrani.
O kakvoj suverenosti Bosne i Hercegovine govore političari, kada naše društvo ne može samo sebe ni da prehrani. S domaćih njiva i farmi dolazi tek 20 do 30 posto godišnjih potreba naših građana za hranom i pićem. Ostatak uvozimo. Na svako izvezeno govedo uvezemo najmanje tri, pokazuju podaci Vanjskotrgovinske komore. Bez jake poljoprivrede i strateških rezervi hrane i energenata, bit ćemo gladni i promrzli već nakon mjesec dana globalne krize. A nije pitanje da li će je biti, već kada.
Istovremeno, više od 415 miliona KM poljoprivrednih poticaja svake godine izdvoje građani ove zemlje. Te milione dijeli trinaest resornih ministara - dva u entitetima, jedan u Distriktu i njih deset u kantonima. Svih trinaest voze službene limuzine i savjetuje svita mudrih savjetnika, nerijetko s kupljenim diplomama.
Davno je pred sudom u Tuzli dokumentovano kako se novac od poljoprivrednih poticaja dijeli kapom i šakom, u predmetu protiv Jerka Lijanovića i drugih. Dijeli se ljudima koji nemaju ni saksiju kadifica na balkonu, a kamoli farmu. Dijeli se poljoprivrednicima, ali ako pola vrate ministru. Dijeli se za kupovinu glasova. Lijanović je u zatvoru, ali je nastavljena sumnjiva podjela poticaja, svjedoče poljoprivrednici. Ne trebaju nam poticaji, govore već godinama, treba nam samo otkup svega što proizvedemo po fer cijeni i zaštita od jeftinog uvoza.
Bacamo 415 miliona KM godišnje u korumpiranu rupu bez dna, dok nam police u marketima pune uvozni proizvodi, a domaća poljoprivreda umire. Tačnije, ubijaju je neznanje i korumpiranost vlasti, koja bi za 415 miliona KM svake godine mogla izgraditi desetak modernih fabrika s hladnjačama, u kojima bismo mogli prerađivati domaće proizvode. Ali kapitalnih ulaganja u hladnjače i preradu nema, jer tamo nema prostora za brze talove. Plaćamo stotine miliona da bismo i dalje pili uvoznu vodu i jeli uvozno meso. Nepostojanje državne strategije, transparentnih registara i državnog ministarstva, uskraćuje nam pristup i evropskim poticajima. Uskoro će nam jedini izvozni "proizvod" ostati naša radna snaga – naša djeca.
