Selvedin Omerović iz visočkog naselja Ljetovik još je jedna žrtva bahatog i socijalno neosjetljivog društva. Poginuo je u nedjelju, skupljajući staro željezo u krugu ilijaške željezare.

Berač željeza uputio se na "posao" po kiši i nevremenu, ne obazirući se na povredu kičme koju je zadobio u sličnoj nesreći prije četiri godine. Prodaja željeza bila je jedini način da pošteno prehrani porodicu s troje djece, koja su sada bez oca.

Kao da iz rata izašli nismo, ljudi nam ginu po divljim rudarskim kopovima, deponijama željeza, miniranim šumama... Dok ovi na vlasti više i ne znaju na šta troše hiljade maraka koje im se slijevaju u džepove od plaća, naknada, odvojenih života, dok biraju koja limuzina bolje prianja uz asfalt, drugima je kilogram uglja i željeza ili metar drva jedina valuta kojom mogu platiti zalogaj hljeba.  

Radnici „Željezare“ Zenica štrajkuju glađu i prijete da će se spaliti, oni iz tuzlanskog TTU-a najavljuju samoubistvo, borci zimuju i umiru pred zgradom Vlade, invalidi paraplegičari upozoravaju da im je teže živjeti nego umrijeti, penzioneri odavno umiru na rate... Sad i ljekari, inžinjeri, vrsni majstori... dižu roke od ove zemlje i odlaze tamo gdje se ljudski život više cijeni. Vide da im ovdje nema budućnosti s ovakvom vlašću.

Nema sindikalne solidarnosti sa Zeničanima i Tuzlacima, nema predsjednika boračkih udruženja u šatorima pred Vladom, nema pobune građana protiv nepravde.

Nema poštena čovjeka kojeg nisu zaboljele riječi Selvedinove majke Senade: „Mog Selvedina ubila je ova država.“

Osim ovih na vlasti što nijemo gledaju muke svojih podanika.