KOLUMNE

Kultura dijaloga: Dan mladosti

Jedne godine slet je izostao

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

26.5.2018

Bili su djeca koja se vole. Nisu znali šta ih čeka. Bila je to jedna mladost koja je slavila svoj majski dan. Nisu znali da li je dan njihov, jer su oni važni ili je bitan zato što je dobro spominjati mladost nekim danima. Išli su u gradsku gimnaziju i mnogo su se voljeli. Nekih jedva osamnaest. Sanjali su svoje godine koje dolaze i radovali se životu. Vjerovali su u slet za mlade koji su gledali svakog 25. 5. u godini. Zvao se Slet mladosti.   

Užas i panika

Jedne godine slet je izostao. Zamijenio ga je rani kraj školske godine i užas na licima mladosti. Panika. Neki su trčali iz grada jer su im roditelji tako rekli. Drugi su ostali čekajući jesen da opet krenu u školu. A neki treći su vjerovali da mogu pobijediti sebe same. Još su vjerovali u Olimpijadu, čarobno otvaranje, Vučka i ideju da su centar svijeta. Djevojke su još zimi nosile ukrasne trake oko glave da ih podsjeća na otvaranje i zatvaranje Olimpijade i njihovu veoma važnu plesnu ulogu.

U gradu su se pojavile neke neobične uvozne čokolade. Jeftine. Kakvih nikad nije bilo. Mladost je znala za samo dvije-tri vrste i to nimalo jeftine. Onda im se počeo otvarati svijet boljeg i ljepšeg. Nečeg što do tada nisu imali. I trajalo je to bar godinu, a onda rez. Ničeg više nije bilo. Nestalo. Raspršilo se.

I njih dvoje je bilo među tom mladosti. Ona prelijepa, završila sarajevsku Prvu. Zvali su je Natalie Wood. Po nekoj prelijepoj čuvenoj glumici. On je dolazio svaki dan po nju u školu. Onda, on je obukao uniformu, a ona ga je čekala. Vjerovala je da će uskoro nastaviti tamo gdje su stali. On se nikad nije vratio, a ona je krenula nekim svojim putem tražeći prohodne staze. Našla je neku novu stazu svog života. Krenula je njome. Postala je uspješna sutkinja. Prelijepa, kakva je uvijek i bila, plijenila je pažnju svih ljudi oko sebe. Jednog dana njen hod se zaustavio. Ostala je samo slika. Slika u sjećanju njenih prijatelja iz četvrtog razreda kulturnjaka sarajevske Prve.


Nedosanjani snovi

Ona je otišla negdje za njim. I danas njena raja obilježava njen dan. Danas, sredovječni ljudi sa svojim brigama i čokoladama koje kupuju svojoj djeci, govoreći im da ne pretjeruju i ne traže previše. Da im „treba jedan rat“ da vide šta znači ne imati. Da vide kako je provesti godine bez ičega i vjerovati u nešto. U neki novi život. Ali djeca, k'o djeca, ne razumiju odrasle. Ne znaju te čudne priče o nekakvim ratovima u kojim se nema. Kako nema, kad je sve pred njima. Oni se druže s prijateljima iz cijelog svijeta i imaju čokolade s kraja svijeta. I onda se njihovi roditelji zamisle i sjete kako su i njima njihovi roditelji isto pričali o nekom svom ratu. O nekim njima poznatim prekinutim mladostima i nekim nedosanjanim snovima. No, sad im ta priča nije daleka i strana kao nekad. Sad znaju šta znači svaka riječ.

Nađa, tako se zvala ona koja je čekala njega i koja ga nije dočekala. Nađa, koja je našla svoju stazu i onda je izgubila, nije svojoj djeci uspjela ispričati priču o čokoladama koje se moraju s mjerom jesti jer ih u ratu nema nikako. Njena priča je zamrla negdje u zraku. Utihnula zauvijek.

Mnogo je mladosti koja je slavila taj majski dan, dan svoje mladosti. Mnogih nema više. A zauvijek je i taj njihov dan nestao. Prekrio ga mrak. I sad je opet taj 25. 5., ali mladost ne zna da bi tog dana trebala biti ponosna i važna. Neka ovo bude znak sjećanja na jednu mladost koje više nema. Na mladost koja tek dolazi. Na mladost koja ne smije nikada znati šta znači nemati čokoladu. Za mladost koja nije dosanjala snove. Za Nađu, njen nedosanjani mladenački san i sve koji tek snivaju svoje sne.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.