KAZAZ PIŠE ZA AVAZ.BA Autorski tekst uglednog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Nacionalistička višestruka ropstva

Autor: Enver KAZAZ
07.06.2018 16:32
A
A
A

Ovdašnji medijski prostor, u principu površan, najvećim dijelom u službi vlastodržačkih moćnika, u posljednje vrijeme zaokupljen je sukobima na samoproklamiranoj lijevoj političkoj sceni. Stalni pokušaji kriminaliziranja vrha SDP-a, koje poduzima Komšićeva partija, te nemogućnost da se zbog toga napravi koliko-toliko jaka lijeva koalicija, predmet su plošnih propagandističkih analiza kojima je cilj sačuvati postojeći vlastodržački poredak.  

Ljevica nije otklizala u centar, nego desno od njega

Istodobno, slabi, lijevo orijentirani mediji, uglavnom kontrolirani iz Centrale Komšićeve stranke, šire kvazipatriotsku retoriku, nastojeći uvjeriti javnost da će se bez ovog političara u Predsjedništvu BiH zemlja gotovo sigurno raspasti. Nastranu elementarno nepoznavanje ustavnih ovlasti članova pomenutog organa vlasti i činjenica da je Komšić u njemu proveo već dva mandata bez bilo kakvih bitnih političkih uspjeha – takva orijentacija medija onemogućuje uvid u složenu političku stvarnost zemlje.

Da bi se ona spoznala, nužno je proširiti analitičku optiku i pokušati doći do ideoloških pozadina današnje političke scene. Već na prvi pogled, jasno je da su ljevičarske ideologije gotovo nestale u bosanskohercegovačkom društvu. I ono dobro što je SDP uradio na unutrašnjoj demokratizaciji partije, naprimjer paradigmatski bitni potezi kakav je izbor predsjednika stranke po principu da svaki član o tome odlučuje svojim glasom, te referendum o izboru kandidata za člana Predsjedništva BiH, ali i pokušaji vraćanja izvornoj socijaldemokratskoj ideologiji – sve to ugroženo je kandidaturom Denisa Bećirovića.

Njegovi politički istupi, i na retoričkom i na ideološkom planu, spadaju u desni spektar, baš kao i oni Željka Komšića. Zato se može konstatirati da je ljevica otklizala ne u centar, nego desno od njega. To vrlo slikovito pokazuje, naprimjer, slučaj Sutorina i Bećirovićevo traženje da se ona oduzme od Crne Gore i vrati Bosni i Hercegovini.

Pokazavši tada elementarno nerazumijevanje međunarodnih političkih odnosa i principa nepovredivosti granica, koje je postavila Badinterova komisija u okviru Međunarodne mirovne konferencije u Jugoslaviji, Bećirović je, baš kao i Komšić, te Građanski savez, Suljagić-Bajrovićeva politička organizacija, na kvazipatriotskoj retorici razvio krajnji populizam i postao desniji i od članova SDA. Zato i ne čudi Bećirovićev savez s A-sda, odnosno sa Sejfudinom Tokićem.

Maska ispod koje su političke oligarhije otele i opljačkale društveno bogatstvo

Ali, analizom sukoba na tzv. ljevici ne može se doći ni do kakvih bitnijih odgovora na pitanja o stanju trenutne društvene krize. Nju, očigledno je to u posljednjih dvadeset godina, ljevica pod liderokratskim vodstvom Zlatka Lagumdžije nije ni razumjela, a kamoli mogla riješiti, pa je u potpunosti izgubila svoju ideologiju i završila u tehnokratskom pristupu politici.

Baš zato, sve više postaje jasno da nepostojanje analiza ideoloških pozadina političke scene u BiH vodi ka trijumfu samo jednog načela u politici – pragmatizma. Na toj osnovi se i uspostavlja savez između medija i političkih moćnika, a posljedica je da se u istoj ravni analiziraju sve političke partije, bez obzira na ideološke vrijednosti koje zagovaraju. Površnost takve analitičke matrice možda se najbolje ogleda u pojednostavljenoj formuli prema kojoj postoje tzv. probosanske i antibosanske političke partije.

Na taj način i izrasta opozicija separatističke – unitarne stranke, a polazište i instrumentarij analitičara svodi se na njegov proklamirani patriotizam, odnosno zagovaranje nacionalistički postuliranog secesionizma. Takvim analizama legitimira se ustvari samo jedan ideološki sistem, onaj nacionalistički, pa javnosti ostaje da bira između više ili manje nacionalizma.

Iza te medijske površnosti stoji osobena crna rupa društvenih kriza koje je proizveo baš rigidni, klerikalni nacionalizam. BiH je zemlja prvobitne akumulacije kapitala koju su osmislile nacionalističke stranke, ponajprije i ponajviše SDA, SDS, HDZ i SNSD.

Nacionalizam se u društvenom polju pokazao kao veoma uspješna maska ispod koje su političke oligarhije otele i opljačkale društveno bogatstvo i predale ga u ruke svom povlaštenom sloju, tajkunskim poslušnicima. Na taj način stvorena je klasa nezamislivo bogatih u zemlji u kojoj blizu 30 posto stanovništva živi ispod donje granice siromaštva, a gotovo 60 posto na toj granici. Tako je proizvedena osnova ekonomskog sistema zemlje u kojoj je 90 posto stanovništva isključeno iz odlučivanja o svakoj vrsti finansijskih tokova.

Ostvaren puni krug ideološkog apsurda

Ovi podaci demaskiraju nacionalizam u njegovom temelju. On je, naime, obećavao unutaretnički altruizam i pravednost, a proizveo je prvobitnu akumulaciju kapitala, praćenu stravičnim oblicima eksploatacije ne samo radničke klase već i prekarijata koji nema nikakvu šansu za zakonsku zaštitu svog najamničkog rada i s njim usklađenog društvenog položaja. Zato se slobodno može reći da nacionalizam nije rezultirao samo ratnim užasom, već i poratnom pljačkom društvene imovine i socijalnom tragedijom.

Rezultat takvog ekonomskog sistema zemlje jeste njena demografska katastrofa, pa se može zaključiti da je nacionalistički rat za teritorije rezultirao današnjim opustjelim teritorijama s kojih je stanovništvo pobjeglo u inozemstvo u potrazi za kruhom. Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji su podržavali svoje nacionalističke stranke (SDA, HDZ, SNSD, odnosno SDS), slikovito rečeno, protjerani su iz BiH poslije rata ekonomskim sistemom koji su te stranke uspostavile.

Tako je ostvaren puni krug ideološkog apsurda u kojem je ratno nasilno etničko čišćenje poslije rata dobilo svoj ekonomski parnjak – demografsku katastrofu uvjetovanu ekonomskom migracijom prevarene sirotinje. Taj ideološki sunovrat nacionalizma u našem medijskom prostoru uopće se ne analizira, zbog čega ostaje nevidljivo zlo lice te ideologije prema vlastitim nacijama.

Na drugoj strani, nacionalizam je postao gotovo prirodni, čak zdravorazumski pogled na društvenu stvarnost, jer je BiH, kao stalno nedovršiva država Dejtonskim sporazumom, osuđena na stalnu ustavnu krizu. Nacionalizam dvadeset godina nije želio rješavati tu krizu, već ju je razbuktavao i na njoj parazitirao. Ona je postala rodno mjesto nove proizvodnje nacionalizma, pri čemu su se oni koji su u privatizaciji opljačkali zemlju mogli predstavljati kao branitelji nacija.

Državu pretvaraju u svoj servis, ostvarujući u vertikali institucija korupciju i nepotizam

Spomenute nacionalističke stranke su, raspirujući ustavnu krizu, proizvele veoma skup birokratski aparat, pretvorivši ga u svoju biračku klijentelu. Taj aparat je, živeći na račun države, učinio sve da građanima na svaki mogući način oteža praktični život, neprestano komplicirajući svoje birokratske metode. On je potvrda da se ustavno nedovršiva država u svakodnevnom životu građana pokazuje kao višak države, tj. vrlo moćan sistem institucija koje žive na račun građana, zagorčavajući im živote svojim birokratskim procedurama.

Analiziran na ovaj način, SDA-ov, HDZ-ov, SNSD-ov i SDS-ov nacionalizam pokazuje se kao birokratsko-institucionalna kaznionica u svakodnevnom životu građana. Ta kaznionica, pak, održava na vlasti nacionalističke partije, jer glasa za svoju egzistencijalnu sigurnost. A to znači da dvjestotinjak hiljada državnih službenika i službenica, članovi njihovih porodica i rodbine, državu pretvaraju u svoj servis, ostvarujući u vertikali institucija korupciju i nepotizam, te time omogućujući nekažnjivost kriminala.

Ako je 90 posto građana isključeno iz odlučivanja o finansijskim tokovima u zemlji, kako pokazuju statistički podaci o siromaštvu, onda onih 10 posto, smještenih u klasu novih bogataša i državnih službenika, upravo tih 90 posto drže kao taoce svoje vlasti sve vrijeme poslije rata. Nacionalizam je u ratu obećavao nacionalnu slobodu, a u miru je 90 posto stanovništva pretvorio u svoje političke taoce.

SDA je Bošnjacima nametnula osmanonostalgiju i turkofiliju

Istodobno s tim, nacionalizam je u politikama kreiranja novih formi nacionalnih identiteta vratio nacije iz postmodernog u predmoderno doba. Taj sistem arhaizacije nacionalnih identiteta, zasnovan na antikomunizmu i antimodernizmu, najočitiji je u SDA, a veoma izražen u ostalim nacionalnim strankama. Slikovito rečeno, SDA-ovi Bošnjaci, SNSD-ovi Srbi i HDZ-ovi Hrvati identitarno su stariji od svojih predaka.

Emancipacijske vrijednosti evropske moderne, racionalizma i prosvjetiteljstva isključene su iz sistema današnjih nacionalnih identitarnih vrijednosti, a njihovo mjesto zauzela je religija praćena sakralizacijom tradicije. Na toj osnovi su religiocentrične forme nacionalnih identiteta načinile međunacionalnu distancu i produbile jazove između bosanskih nacija stvorene praksom ratnih zločina. Multikulturno tkivo zemlje, na koje se vole pozivati tzv. građanski politički subjekti u društvu s dominantnim klerikalnim vrijednostima, razoreno je najprije ratom, a onda produbljeno nacionalističkim politikama identiteta.

Nacionalizam je, nadalje, stvorio nova identifikacijska polja, pa je SDA Bošnjacima nametnula osmanonostalgiju i turkofiliju kao identitarna izvorišta, SNSD Srbima rusofiliju, a HDZ Hrvatima fantazmu o kršćanskom temelju Evrope. Iz tih procedura proizašla je autokolonizatorska priroda tih novih, nacionalistički zasnovanih kolektivnih identiteta, pa oni svoje duhovne centre ne traže u BiH, već izvan nje, u Ankari i Istanbulu, Moskvi i Petrogradu, Bonu i Vatikanu.

Ove identitarne procedure praćene su historiografskim revizionizmom koji je relativizirao odgovornost fašizma i njegovih pristalica za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, a u središte nacionalnih imaginarija postavljene su pristalice fašizma čija imena nose ulice i škole, dok su partizanski heroji protjerani iz nacionalne memorije.

Najdugoročnije zlo nacionalizma

Tu je sadržano možda i najdugoročnije zlo nacionalizma, jer je pomoću njega ostvareno mentalno porobljavanje nacija, a nacionalizam se preko kulture i kulturne memorije internalizirao u pripadnike nacija i postao normativni pogled na društvenu stvarnost, povijest i kulturnu tradiciju. Drugim riječima, ako je na ekonomskom planu egzistencijalno porobio ljude, nacionalizam je to učinio i na mentalnom, porobljavajući ih svojim nakaradnim kulturnim modelom.

Mogao bi se izvesti još čitav niz ideoloških pozadina koje su uvjetovale postratnu destrukciju bosanskohercegovačkog društva i pretvorile ga u prostor višestrukog egzistencijalnog, kulturnog i ekonomskog porobljavanja masa. Zarobljena u ustavnoj krizi, BiH je danas zemlja u kojoj većina živi u beznađu, dok je iznutra i dalje pustoši manjina, onih 10 posto stanovništva koncentriranog oko nacionalističkih političkih oligarhija.

Ako ove ideološke pozadine vlasti u zemlji ostanu nevidljive, onda će i naredni izbori biti besmisleni. Obračun s nacionalizmom nije moguć jeftinim populizmom, jer on vodi u novu vrstu ideološke zarobljenosti masa. To ovdašnja opozicija, i ona koja sebe određuje lijevom, i ona na centru, ali i ona koja zagovara liberalizam, mora uvidjeti i razobličiti sve ideološke pozadine nacionalizma. U protivnom, ona će završiti u ćorsokaku, boreći se s nacionalistima na njihovom ideološkom terenu, tamo gdje je unaprijed poražena.