KOLUMNA Profesor Filozofskog fakulteta piše za “Dnevni avaz”

Dodikov mrzilački geto

Piše: Enver KAZAZ
22.08.2018 21:42
A
A
A

Prošlosedmična odluka Narodne skupštine i Vlade Republike Srpske da odbace Izvještaj Komisije o zločinu u Srebrenici 1995. pokazala je svu bijedu Dodikovog režima i njegov strah od gubitka narednih izbora. Podsjetimo, Dragan Čavić je kao predsjednik RS-a formirao pomenutu komisiju i nakon pročitanog izvještaja uputio upečatljivo izvinjenje u ime entitetskih institucija, srpskog naroda i svoje lično ime srebreničkim žrtvama.  

Nije u tom izvještaju zločin u Srebrenici određen kao genocid, ali bio je to trenutak u kojem je republičkosrpsko društvo imalo priliku suočiti se s ideološkom, institucionalnom, političkom i moralnom odgovornošću ne samo za srebreničke već i druge zločine počinjene u ime Srba na prostoru BiH. To je bila i prilika da se o odgovornosti za zločine počinjene u prošlom ratu počne raspravljati na onim osnovama koje je definicijom krivice i odgovornosti uspostavio je Karl Jaspers u njemačkom društvu nakon Drugog svjetskog rata.

Kolektivno suočavanje sa prošlošću

On od zakonske krivnje razlikuje ideološku, političku, institucionalnu, moralnu i metafizičku odgovornost, i time omogućuje filozofsku platformu za kolektivno suočenje s prošlošću. U BiH se rasprava o zločinima uglavnom svodi na nacionalne oznake, pa u njoj u pravilu izostaje svijest o ideološkoj, političkoj, institucionalnoj odgovornosti, a o moralnoj i metafizičkoj da i ne govorimo.

Stoga je nužna korjenita promjena diskursa o zločinima koje su počinili pojedinci i institucije sistema, jer se samo tako može uvidjeti sistemska podloga svakog ratnog zločina. Srebrenički genocid i drugi masovni zločini nisu rezultat isključivo individualnih volja i odluka, već prije svega sistemskih, pa iza njih ne stoje samo npr. Karadžić i Mladić, nego i političke, vojne, policijske strukture, odnosno ukupan sistem tadašnje Republike Srpske.

Na sličan način prema ratnim zločincima odnosili su se i drugi nacionalistički lideri. Nisu li nedavno Čović, njegov HDZ i zvanični Zagreb uzdizali tzv. zločinačku šestorku Herceg Bosne u nacionalne heroje. Ne čine li to s ratnim zločincima i politički moćnici iz beogradske vlasti, a bošnjačkoj nacionalističkoj oligarhiji treba postaviti pitanje: koja je dženaza nakon one Aliji Izetbegoviću bila najmasovnija u Sarajevu? Zar nije Cacina, i zar on kao užasni ratni zločinac nije ukopan na svetom prostoru šehidskog mezarja Kovači?


  • Dodik: Spašava vlastitu političku glavu
    Dodik: Spašava vlastitu političku glavu

Kriminogena autoritarna vlast

Heroizacija ratnih zločinaca moguća je zato što Dejtonski sporazum nije otvorio pitanje institucionalne, političke i ideološke krivice i odgovornosti za ratne zločine. Namjesto toga, njime su na međunarodnom planu legitimirane ratnozločinačke ideologije, čak i nagrađene teritorijalnim i administrativnim ustrojem BiH.

No, šta pokušava svojim odvratnim ideološkim činom ostvariti Milorad Dodik pred naredne izbore? Najjednostavnije rečeno, spasiti vlastitu političku glavu, jer je njegov režim Republiku Srpsku ekonomski uništio, demografski opustošio, a razmjere kriminala i korupcije su takve da je ona postala najsiromašniji prostor Evrope. Slučaj David Dragičević i svirepo ubistvo ovog mladića pokazali su da je Dodikov režim institucionalno upetljan u nerazjašnjena ubistva, te da su njegovi ljudi iz policije, sudstva i tužilaštva posredni ili neposredni saučesnici u njima. Ovaj je slučaj, jednostavno rečeno, demaskirao Dodikov retorički nacionalizam i pokazao ga kao paravan za uspostavu kriminogene autoritarne vlasti. Svjestan toga, Milorad Dodik mora se iznova prikazati biračkom tijelu kao Karadžićev i Mladićev nasljednik. On u tome vidi jedinu šansu za pobjedu na izborima, ali sirotinjska stvarnost ga neprestano demantira.

A to znači da je rezultat Dodikovog ideološkog manevra već danas osuđen na neuspjeh. Jer, rugoba sirotinjske stvarnosti i moralno rasulo njegovog ubilačkog režima toliko su snažni da ih nikakav ideološki mrzilački geto ne može sakriti. Odbacivanjem Izvještaja o Srebrenici Dodik je na međunarodnom planu uspio još više izolirati svoj režim, te osuditi Republiku Srpsku na to da i dalje bude promatrana kao prostor ideološke mržnje, mentalni kazamat u kojem surovi, mrzilački vođa nastoji genocid prikazati kao nacionalni ponos.

Karadžićev i Mladićev jedini nasljednik

Odluka Dodikovog režima da odbaci Izvještaj komisije entitetske vlade o srebreničkim zločinima ne može ni na kakav način poništiti istinu o genocidu počinjenom u ovom gradu 1995. godine. Ona je utvrđena pred međunarodnom sudskom institucijom i na globalnom planu naučno verificirana, pa je u skladu s tim apsolutno neporeciva. Zna to i Dodik veoma dobro, ali mu je potrebna negacija genocida kako bi se biračima predstavio kao Karadžićev i Mladićev jedini nasljednik i branilac njihovog užasnog zločinačkog djela, ideološke naracije i političkih odluka.

Opstanak ubilačkog nacionalizma

Raspravom o nacionalnoj i individualnoj odgovornosti i krivici za zločin skida se svaka vrsta odgovornosti s ideoloških i političkih struktura, čime se one legitimiraju kao nevine u društvenom polju. Zato je i moguće da od rata naovamo mrzilački i ubilački nacionalizmi opstaju u BiH kao vladajuće ideologije.