KOLUMNA S američke verande

Od Spinoze do spoznaje

“Vjera” u Boga na političkim mitinzima se koristi poput pogrešno prepisane terapije, od koje će nas, prije ili kasnije, još više boljeti glava

Piše: Erol AVDOVIĆ
13.10.2018 14:40

Famozno Ajnštajnovo (Albert Einstein) “Pismo Bogu” (God Letter) iz 1954. godine uskoro će na aukciju i, kako se očekuje, već početkom decembra bit će prodato za više od milion dolara. Tako se, što bi rekao Oskar Vajld (Oscar Wilde), opet potvrđuje da cinici znaju cijenu svačemu, ali vrijednost ničemu.

Od te kolekcionarske utrke za parčetom papira gora je samo  politička (zlo)upotreba Boga.

Vjera i politika

Od straha do hvalisanja “vjera” u Boga na političkim mitinzima se koristi poput pogrešno prepisane terapije, od koje će nas, prije ili kasnije, još više boljeti glava. Dešava se to ne samo u Bosni već u svakom pretpolitičkom društvu, kakav je, uz rijetke izuzetke, Balkan isti skroz na skroz.

Inače, ovo pismo opet je brzopleto okarakterizirano kao dokaz da je Ajnštajn bio nevjernik. A čovjek je samo priznao da ne može naivno vjerovati u “personaliziranog Boga”, uz Bibliju, koja je “zbirka časnih, ali ipak primitivnih legendi, čak djetinjastih”.  

Ajnštajn je ipak poznat i po drugačijem priznanju, da Bog postoji. Rekao je da “svako ozbiljno posvećen kultiviranju nauke ostaje uvjeren da je u svim zakonima univerzuma prisutna manifestacija duha, koji je uveliko superioran u odnosu na ljude i prema kome se svim našim silama moramo osjećati ponizno”.

A tu je i Ajnštajnov zaključak da je “nauka bez vjere invalid, a vjera bez nauke slijepa”.

Time se još više približio Spinozinom poimanju vjere iz 17. stoljeća, kada je Evropa već shvatila suštinu prolazeći kroz reforme i protestantizam, dosežući tako i depersonaliziranog Boga, sadržanog i u našoj realnosti, a ne samo u dalekoj metafizici. U islamu je taj Bog opisan kao “prvi i posljednji”, kome niko ravan nije i koji “nije rodio niti je rođen”, pa zato ne može biti otac i sin. Ali, može, kako tvrde sufije, biti ljubav i prijatelj koji najviše razumije i najbolje prašta, a ne samo kažnjava. Onaj koji ljude prihvata jednakima, jer ih takvima stvara, a razdvaja samo po znanju i vjerovanju.

Zašto onda nije tako u politici, u kojoj se previše toga do bola pojednostavljuje?

  • Od kolekcionarske utrke za parčetom papira gora je samo politička (zlo)upotreba Boga
    Od kolekcionarske utrke za parčetom papira gora je samo politička (zlo)upotreba Boga

Posebno bosanskoj, u kojoj, evo, Bakir Izetbegović tvrdi da zna ko su dobri, a ko loši muslimani, pišući "recke" ko ide, a ko ne ide u džamiju. Ove prve valjda definira po tome jesu li ili nisu članovi SDA, nose li ili ne iste zelene uniforme (jakne i marame)!?

No, koliko god jednostavna, vjera je nešto kompliciranija nego nabrijana jednostranačka igrarija.

Sada, kada su izbori prošli, treba inicirati i nastaviti pošteni dijalog, dok se ta plitka pamet ne protjera iz bosanskog javnog diskursa ili se bar marginalizira kao opasna forma političkog islama. U tome i zbog svega ostalog (od kolonijalizma do hegemonizma) gori Bliski istok evo više od 70 godina, a Bosna od početka devedesetih.

Bit će teško, ali mora se. Vjernicima ništa drugo i ne preostaje. Ne, dakle, da definiraju islam kako im ga (političari) skroje, uključujući i one koji proizvode antiislamsku propagandu, već da žive svoje najčistije etičke principe.

Nova renesansa

Ko zna, možda je to što je Bakir na svojim predizbornim skupovima skoro do banalnosti žestoko pomiješao politiku i religiju, doduše samo još jedan populistički žanr - sudbinsko iskušenje bosanskim muslimanima, da prihvate istinsku spoznaju umjesto da nastave pogubnu inerciju.

Treba nam bosanska renesansa, zaista.

Ne mogu Bosanci muslimani samo imitirati Turke ili Arape, zato jer su oni brojniji, bogatiji, pa time i agresivniji. Ili slijepo slijediti one njihove političke i vjerske lidere koji se obračunavaju s građanskim slobodama i ljudskim pravima, brutalno kažnjavajući političke neistomišljenike i novinare.

Bosanci su Evropljani koji imaju Spinozu, Platona, Aristotela i ostale, pa su time autohtona “milost svim svjetovima”. Bilo gdje se nalazili - od Australije do Amerike.

Kada često raspravljamo kako nam je Evropa ostala dužna tokom minulog rata protiv Bosne, skoro da prija saznanje da smo i mi ponešto dužni Evropi, posebno Americi. Jer, bez multinacionalne Bosne i Hercegovine nema civilizirane Evrope, pa ni Amerike.

Uoči performansa, koji će u Sarajevu režirati predsjednik s američke crne liste Milorad Dodik pokušavajući da Bosance muslimane reducira samo na vjersku skupinu, valja se zapitati otkud dolazi njegova glavna politička municija? Nažalost, i iz ponašanja pučki opijenih narodnjačkih vođa koji vjeru svode samo na zelenu boju i tek jednu (SDA) političku opciju.

Herman Melvil (Melville), pjesnik američke renesanse iz 19. stoljeća, davno je napisao kako je “bolje spavati s trijeznim kanibalom nego s pijanim kršćaninom”. A to apsolutno važi za sve opijene “vjernike”.

NA VRH