Prava mjera za demokratiju, je li neka zemlja dobra za život ili nije, je u tome da se vlast plaši svojih građana, a ne obrnuto. Problem je, međutim, što političari sve više opstaju zahvaljujući glupostima jednako kao i pameti. To se odskora zove populizmom.

Opisao je to pisac futurističkih romana Isak Asimov kao trend antiintelektualizma u javnom životu i kulturi. Prema njemu,  “demokratija je pogrešno shvatanje da je moje neznanje jednako dobro kao vaše znanje”.

Paradoks demokratije i neznanja

To ograničeno znanje “crvenih vratova” (red necks), u prijevodu na bosanski – američkih papaka, karakterizira i Trampovu Ameriku. Borba je ovdje sve žustrija među onima koji bi da dokinu sistem kontrole i uravnoteženosti (“cheks and balances”) – između parlamentarne, izvršne i neovisne sudske vlasti.

Vinston Čerčil (Winston Churchil) opisao je taj sudar znanja i neznanja kao “najbolji argument protiv demokratije”, pri čemu vam je potrebno samo pet minuta da porazgovarate s prosječnim biračem da to shvatite.

U novijim američkim prilikama to bi, uz respekt i čast izuzecima, značilo samo nekoliko minuta priče s “prosječnim republikancem”. Neki od njih su se nagutali toliko mnogo lažnih vijesti, predrasuda, ksenofobije, antisemitizma i posebno islamofobije da se jadni ljudi naprosto dave u tom antiintelektualizmu. Ili sasvim otvoreno – Trampovom populizmu.

Zašto pak predsjednik s takvim entuzijazmom brani Saudijsku Arabiju, utemeljenu na religijskom fundamentalizmu i strahu od demokratije, čak i kad je Amerika sve manje ovisna o saudijskoj nafti, posebno je pitanje – za sada bez pravog odgovora.

Najnovija epizoda sa zabranom da o ubistvu Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi) pred senatorima svjedoči šefica CIA-e Đina Haspel (Gina), jer je upravo ta obavještajna agencija ustvrdila da je Bin Salman naredio ili znao za ubistvo nesretnog saudijskog novinara, raspiruje, dakako, razne teorije. 

 Loš primjer za zapadni Balkan

Ali, to ne znači da će i ovaj put u američkom Kongresu pobijediti partijska, a ne nasušno potrebna parlamentarna demokratija. Izvjesno je da svi republikanski senatori neće ostati sasvim ravnodušni na spinovanje Bijele kuće. Kongres bi, dakle, mogao zaigrati svoju parlamentarnu ulogu – da istinski počne kontrolirati predsjednika, a ne da se pretvori u Trampove evet-efendije.

Jednostavno, američki Kongres ne smije postati Putinova ruska Duma. Pa koga bi onda slijedili Evropljani?

Iako je nakon pada Berlinskog zida demokratija trijumfirala u cijelo istočnoj i centralnoj Evropi, uključujući i Balkan, ona istinska, parlamentarna, još nije postala centralna demokratska institucija, ili zaživjela kao stvarni pučki preobražaj. Zato su nam parlamenti često prostačke svađaonice, dok moralno šutljiva i praktično neodlučna većina ostaje skup sitnih političkih preduzimača.

Ostavljeni na milost i nemilost onih koji su demokratiju shvatili kao polugu za beskrupulozno osvajanje vlasti, ostajemo i bez demokratskih ideala o jednakom predstavljanju građana i naroda. A potom i punom učešću civilnog društva kroz koje bi građani, ako treba, i na barikadama branili svoja prava i slobode.

“Sloboda i demokratija nisu sigurne ako ljudi toleriraju rast privatne (korporacijske) moći do nivoa da ona postane jača od same demokratije, a to je suština fašizma: vlasništvo jednog čovjeka, grupe ili kontrolirane privatne sile nad vladom”, upozorio je najsocijalniji od svih američkih predsjednika Frenklin Delano Ruzvelt (Franklin Roosevelt).

Sa ove strane Atlantika ništa manje traje borba da se ovaj predsjednik zaustavi u urušavanju pravnog sistema, jer Amerika je država zakona, a ne država ljudi. Ili, kao u Bosni – zemlja jarana.

Umjesto da parlament bude odgovoran za transparentnost vlade koja bi trebala za svoj rad odgovarati građanima, ta ustanova ponekad baš korača kao nedemokratski stroj. Što bi rekli Amerikanci, poput slona u porcelanskoj radnji ruši i lomi sve oko sebe zbog sebičnih (partijskih) interesa.

 Politički haos i pravni spas

U bosanskom demokratskom mikrokosmosu to znači da uz izborni inžinjering parlamentarci “nemaju” obavezu odgovarati građanima ili (osviještenim) narodima, već samo svojim stranačkim bosovima. A oni, opet, taj narod podjarme s nacionalističkim nebulozama i drže neprosvijećenim dokle god mogu. Oprez! Kolektivna je pamet često haotična i kratka.

Bosanci (molim lektora da uvijek koristi samo Bosanci bez dodatka Hercegovci – hvala) generalno imaju problem i s memorijom, institucionalnom pogotovo. Ili, kako to govore na američkoj periferiji - shvatanjem demokratije koja to nije kad se dva vuka i dvije ovce dogovaraju o jelovniku za večeru.

Otuda je u Bosni i Hercegovini toliko važno pokazati da je vlast moguće formirati u pravnom okviru i svemu onome što zakon pruža, a ne samo kroz politička nadigravanja. Historija pamti puno slučajeva u kojima većina nije bila u pravu, a manjina, posebno ona udružena, djelovala spasilački za mnoge na rubu katastrofe.

Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) govorio je kako je politika umijeće mogućeg, te da je sljedeća najbolja umjetnost praktični um - u zaustavljanju onih koji predugo drže uzde u svojim rukama.

Povrh svega, ljudi koji predugo šute ponekad izgube pravo na svoju “zlatnu” šutnju i moraju podići svoj glas. Parlament je, dakako, najbolje mjesto za to, ali ne u ime partije, već u ime ljudi.

Jedva čekam da nam Amerika ponovo postane uzor u tome.