Sjećam se da me Alija Izetbegović, nakon što se vratio iz Amerike, pozvao u prostorije stranke. Sjedili smo u jednoj manjoj sobi, dok je u drugoj, većoj, bio Adil Zulfikarpašić. Nama dvojici je bilo svejedno gdje sjedimo, važno je da smo imali mjesto gdje možemo razgovarati i obavljati poslove.

Katastrofalan, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to

Tu mi je Alija rekao: „Profesore, ti tri mjeseca hodaš po BiH, trošiš vrijeme i novac, a nisi digao ni dinara putnih troškova i dnevnica“. Na to sam ja njega upitao: „Odakle vama novac da isplaćujete to?“ A, on kaže: „Narod počeo da daje, imamo puno priloga, sad imamo novca, nije problem“. Onda sam ja upitao: „Znači, narod daje, a mi uzimamo. Hoćemo li i mi nešto početi davati narodu?“. On se nasmijao i kaže: „Ti si, profesore, tuhaf čovjek“. Odgovorio sam da jesam.

Ja sam smatrao da i mi trebamo nešto dati narodu. Kad jedan zemljoradnik od Tuzle dođe i donese prilog za našu muslimansku stranku od 150.000 maraka, što mu sinovi šalju iz Njemačke, onda može i Muhamed Filipović nekoliko dnevnica od putnih troškova priložiti da se Muslimani politički emancipiraju.

Rekao sam: „Pošto je meni jasno da emancipacija neće ići onim pravcem kojim sam ja želio, a to je stvaranje jednog pokreta za očuvanje Bosne, demokratskog pokreta koji bi bio politički, ali ne bi bio ni nacionalni ni vjerski, nego jednostavno politički pokret ljudi koji žele da BiH očuva svoj historijski identitet, ja sam spreman da podržim svaku stranku za koju postoji imalo nade da će djelovati u tom smislu. Prema tome, i tvoju stranku, Alija, ja podržavam zato što vjerujem da ćete djelovati u smislu očuvanja Bosne. Ako se pokaže da to ne budete činili, neću se nimalo ustručavati da se s vama ne slažem“.

Tako je i bilo.

Jednoga dana Adil Zulfikarpašić pozvao me je i rekao: „Muhamede, da znaš da smo danas postigli veliki uspjeh. Napravili smo veliki korak naprijed u stvaranju demokratske Bosne“. Ja sam ga pitao koji je to korak, a on kaže: „Postigli smo sporazum, izbornu koaliciju sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ)“.

Na to sam odgovorio: „E, jeste pogodili ko prstom u nešto! Jeste li vi svjesni toga da su SDS i HDZ stranke Beograda i Zagreba, da one nisu bosanske stranke, da vi, stvarajući s njima sporazum i obavezujući se prema njima, ustvari otvarate vrata srpskom i hrvatskom nacionalizmu slobodnog djelovanja u Bosni, a pošto ćete kao trojni savez sigurno pobijediti i dobiti izbore, onda ćete, znači, i instrumente vlasti dati u ruke srpskom nacionalizmu na jednoj i hrvatskom na drugoj strani. Ja smatram da je to katastrofalan potez, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to.“

Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli BiH u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima  

Na to je on meni rekao: „Zar ne vidiš, Muhamede, koliko je to dobro, tri nacionalna lidera izađu pred narod ruku pod ruku zagrljeni i proglase da će stvoriti demokratsku Bosnu, Švicarsku, itd.“

Onda sam mu kazao: „Vidi se, Adile, da ti nit' si pratio, nit' si poznavao političke prilike, ni mentalitet politike u Bosni. Pa uvijek su stranački lideri sjedili zajedno u birtijama i klubovima, igrali karata i pili, a slali su svoje predstavnike da se tuku“.

Znao sam da će se dalje dešavati ono što izvori političkog mišljenja i djelovanja diktiraju, a to su u ovom slučaju za Srbe Beograd, a za Hrvate Zagreb, odnosno Milošević i Tuđman.

Zato sam dalje rekao: „Adile, ja s vama ne mogu više sarađivati. Do sad sam vrlo rado sarađivao i pomagao, ali više ne mogu nakon što ste se vi dogovorili, a da čak niste proglasili ni sadržaj vašeg dogovora. Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli Bosne i Hercegovine u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima i u kojim omjerima života, a ne o budućnosti Bosne po prirodi režima, karakteru vlasti, demokratskim institucijama i njihovim garancijama slobode njihovog djelovanja. Nikakav politički program vi niste napravili."

I zaista ja otad više nisam mogao nastaviti saradnju. Nisam bio protiv njih, ali, jednostavno, bio sam politički neutralan. Zašto?

Socijaldemokratija se pokazala nesposobnom da predvidi procese kretanja

Razočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja.

Kad sam razgovarao s rahmetli Nijazom Durakovićem o tome, on mi je rekao: „Pa, prema našim procjenama, mi dobivamo 42 posto glasova, mi smo sigurni pobjednici“. Odgovorio sam mu da ovo nisu politički izbori. „Nijaze, ovo su nacionalni izbori. Ovdje će svako svome jatu ići, vi ćete vidjeti šta ćete, ako dobiješ 10 ili 12 posto, to će ti biti puna kapa“, kazao sam mu.

Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima.

Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti, kad smo pokušali da utičemo na to kako da se postavi Bosna i Hercegovina u toj situaciji.