KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Pa, to je naša teta Ljilja

Miran, zdrav i pošten čovjek nema se čega bojati niti šta prikrivati, pa ne treba ni druge plašiti i progoniti

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
23.02.2019 15:29

Ima te djece koja su odrasla u zgradi pored policijske stanice.

Djetinjstvo proveli u Fiskulturnom domu, čuvenom Fisu, igrali na malom sportskom terenu u srcu Sarajeva i gledali te hrabre ljude u plavom kako rade. Zurili u plavog Fiću ili Stojadina, slušali krčanje nekakve velike motorole.

Jedna djevojčica je imala privilegiju da se pentra stepenicama do posljednjeg sprata te zgrade jer joj je bliska osoba tamo radila. Često su se tu čuli i povici da ako dječurlija ne siđu s rezdelije koja je bila baš tu ispred, čeka ih kazna. A u to vrijeme djeca su još krala tuđe voćke. Neki dan jedan stariji čovjek spomenu da djeca više ne kradu voćke. Prve trešnje, rezdelije, jabuke. Danas voćke opadaju i bacaju se, a djeca i malo stariji kradu od ljudi nešto drugo. Sve više ih je takvih.

Bili su tu i policajci koji su djecu i starce prevodili preko ulice. Od Radićeve, nekad mirne i tihe ulice iza leđa policijske stanice, do Robne kuće „Sarajke“.

Teški zadatak

Bila je tu i prva policajka u Sarajevu. Visoka, blagih očiju i, naravno, u plavoj uniformi. Stajala bi na ćošku ulice, na raskršću Mis Irbine, Radićeve i Branilaca grada, a prema Titovoj. Uređivala je saobraćaj i pomagala u prelasku ulice. Semafora još i nije bilo, ali bila je ona tu da pomogne i pokaže kako treba. Ljiljana se zvala. Djeca su jedva čekala da baš ona bude tu i ljubopitljivo je gledali, čudeći se kako žena može biti policajac. Mnogi su maštali da će kad porastu biti i oni u plavim uniformama. Poslije rata je postala i ministrica unutarnjih poslova, a danas je gotovo zaboravljena. Mada, kada se njeno ime i danas spomene, barem oni koji su tu negdje odrastali, sretno uzviknu: „Pa, naša teta Ljilja je to“. Ta čudesna žena je sa svega dvadeset i tri godine čuvala izvjesnu Brigitte Mohnhaupt. Opasnu teroristkinju iz Njemačke. Bilo je to baš sedamdesetih godina. Još dvije njene kolegice, jedine policajke, dobile su taj teški zadatak. Njihova briga je bila da se toj ženi ništa ne dogodi, jer je trebala biti dio neke razmjene za zločince koji su se nalazili u Njemačkoj. Posao je obavila bez greške. Kao i svaki do tada, a i poslije. Mlada 23-godišnja djevojka u plavoj uniformi i teroristkinja za koju je policajka brinula baš kao prema bilo kome drugom, uz poštovanje njenog ljudskog dostojanstva. Danas, kažu, brine o malim unucima. Bilo je, eto, važno da baš ona takva prevede djecu preko ulice jer je jedina i posebna.

Vjera u miran život

Bio je tu i pozornik ispred zgrade u Radićevoj koji je znao svu djecu, djecu iz ulice, i zbog kojeg se ničega nisu bojala. Njih dvoje policajaca bi ponekad četvrtkom u dječijoj biblioteci „Vlatko Foht“ usred Radićeve imali razgovore s djecom iz različitih gradskih škola. Djeca bi pitala, a oni bi strpljivo odgovarali, učili ih, odgajali. Bili su njihova savjest u prometu. I evo, dok ovih dana slušamo vijesti o uspješnim policijskim akcijama, opet se osjeća neko spokojstvo. Možda nije opravdano, jer nisu još mnoga ubojstva riješena, ali, eto, ljudima je povraćena vjera u miran život. I svako kao čovjek, roditelj, sestra, brat, građanin, supruga, učiteljica, želi da se i druga ubojstva riješe i da drugi roditelji, sestre, braća, građani nađu smiraj. Da Muriz, Davor, obitelji ubijenih policajaca i svi drugi nađu smiraj. Da nijedan policajac ne bude ranjen, a nijedna majka ne zaplače nakon što joj sin u plavoj uniformi ne dođe kući s posla.

I evo, dok ovih dana slušamo vijesti o uspješnim policijskim akcijama, opet se osjeća neko spokojstvo

Oglasi

Komentari

NA VRH