Više je puta, a ne samo jednom, Srebrenica, kao i Bosna izdata u ovoj zgradi Ujedinjenih naroda u Njujorku. Ne samo onda kada joj iz centrale svjetske organizacije ovdje, na obalama Istočne rijeke (Ist River), u presudnim danima, u julu 1995. nije pružena pomoć. Kad veliki i moćni svijet nije zaustavio genocid u ovoj bosanskoj kasabi između Drine i bolne doline globalnog ljudskog nemara, zaborava, bezosjećanja i onog što Amerikanci nazivaju “hubris” – specifičnom vrstom oholosti.

Srebrenica, kao i Bosna, izdaju se i danas, jer ne samo da su krvave lekcije koje je UN trebao naučiti samo papirnati zmaj kojim se čak ni djeca iz ove tehnološke ere ne bi dali, takvim UN rječnikom dozvati na neki uzrastajući nivo, moral i zdravo sentimentalno odgajanje, već se o ovom genocidu, dakako najvećem poslije onog nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, u UN-u govori sa sve manje pijeteta. I sa sve više indolentnosti, koja samo hrani one što sve dovode u sumnju, pokušavaju revidirati historiju i pljuvati po zdravom razumu.

Sramotni zaborav i namjerni nemar

Zapravo moram to zapisati kao uporni, skoro donkihotovski američki kroničar bosanskog stradanja, jer niti jedan medij to nije registrirao, da se UN ove godine nije uopće ni oglasio povodom 24. godišnjice srebreničkog genocida.

Ne, ne pika se to što je u dva navrata 10. i 11. jula pisac ovih redova, nasreću – u kameru, pitao portparola UN-a Farhana Haka (Haq) nešto o Srebrenici. A on jedva procijedio kroz zube, vodeći računa ponajviše da se, baš kao u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995., ne ogriješi niti o jednu od “zaraćenih strana”, kada ovdje, u Njujorku, ali i u Londonu, Parizu i čast izuzecima u Vašingtonu, zadugo nisu mogli da se odluče ko je žrtva, a ko egzekutor(i).

I pošto u novinarstvu, kao i u medicini važe evidencija i dokazi, a ne samo ko o tome govori i piše, iako su mnogi autoriteti u tim profesijama pošteno zaradili svoj status, evo šta sam pitao Haka i šta mi je odgovorio.

Na primjedbu da se u BiH vodi javna rasprava kako bi se najkasnije iduće godine usvojio zakon o pravnom kažnjavanju negatora genocida, i upit - kako se sve to uklapa u najnoviju inicijativu generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa (Guterres) o borbi protiv govora mržnje, te šta čelnik svjetske organizacije osobno misli o tome, Hak se nije pomjerio ni milimetra iz općeg mjesta hladnokrvne nebrige. Učinilo mi se čak - one iste zbog koje je u Srebrenici i u cijeloj Bosni stradalo na desetine hiljada ljudi prije četvrt stoljeća. A onda i mnogih drugih širom svijeta.

Moram ga zato citirati od riječi do riječi, pa neka čitaoci prosude!

- Pa, ne bismo zauzimali stav oko tog dolazećeg zakona (legislative o kažnjavanju poricanja genocida, op. a.), hoće li se to dogoditi ili ne - rekao je Hak, propuštajući šansu da u ime generalnog sekretara UN-a Antonija Guteresa, znajući za slično iskustvo, kako su se Njemačka i Austrija borile protiv svojih nacista i nacističkog duha, odmah poslije Drugog svjetskog rata, izrazi punu podršku jednom takvom zakonu u Bosni i Hercegovini.

Tuga i sramota!

Onda je dodao što svi znamo, odavno, a na šta se negatori genocida ne osvrću kao ni na lanjski snijeg. Da je UN, naravno, ”protiv poricanja bazičnih činjenica, uključujući kad se genocid počini protiv ljudi”.

Zakon umjesto apela savjesti

- Svi ljudi zaslužuju svoja bazična prava i oni svakako zaslužuju prepoznavanje fakata, da se to dogodilo (šta, gdje, kada, kako, op. a.) u prošlosti protiv njihovih zajednica. U ovom slučaju, kao što znate, Tribunal za zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) formalno je odredio da je taj genocid počinjen u Srebrenici i mi bismo uputili ljude na presude tog suda. Naravno, historijski fakti govore sami za sebe - rekao mi je Hak.

Neka, znači, drugi govore. Kopajte po arhivama, nama je to teško izgovoriti. Neka se negatori ponovo zavuku u historiju, kao kad je za vrijeme predsjedavanja Generalnom skupštinom UN-a Vuk Jeremić doveo povjesničare-revizioniste iz Beograda i (ne)dokazanog ratnog silovatelja bosanskih žena, kanadskog generala Luisa Mekenzija (Lewis MacKenzie) da Bosancima i svijetu ponovo razvlače pamet – na suho. Pa onda tadašnjem generalnom sekretaru UN-a Ban Ki-munu podvalio još i “Marš na Drinu”, da ovaj plješće uz koračnicu uz koju se ubijalo, silovalo i protjerivalo u Bosni i Hrvatskoj.

Je li doista UN išta naučio iz Bosne s ovakvim sitnim odgovorima – sitnih portparola, koji samo čuvaju svoju stolicu?

Sreća, veoma su jasni bili najviši čelnici Evropske unije, da su se oglasili Federika Mogerini (Federica Mogherini) i Johanes Han (Johannes Hahn). A Valentin Incko (Inzko) najavio donošenje zakona o kažnjavanju negatora genocida, jer denacifikacija u Bosni, u Srbiji ii u region mora se obaviti na jedini mogući način – zakonom, a tek onda apelom savjesti. I da je povodom 24. godišnjice Srebrenice veoma jasan bio američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike).

Šutljiva Komšićeva diplomatija

No, posebna je priča odnos bh. diplomatije prema obilježavanju Srebrenice s ove strane Atlantika. Uoči tužnog datuma, nazvao sam Misiju BiH u Ujedinjenim narodima i upitao hoće li “naši” diplomati prirediti ikakvu manifestaciju oko toga. Ljubazna sekretarica mi je obećala da će mi javiti, u međuvremenu sam joj poslao i email s istim upitom, ali nije se oglasila. Čujem da ništa po tom pitanju nisu uradili ni u Ambasadi BiH u Vašingtonu.

Jedan vrhunski diplomata iz Evropske unije, podsjetio me, šta je sve potrebno da bi se bio efikasan diplomata u UN-u. Jednom riječju: odlična kondicija i konzistentnost – stalna prisutnost uz redovno glasanje, ako se to zahtijeva na svim UN forumima; biti aktivan 24/7 (24 sata svaki dan u sedmici). Ne znam, rekao mi je ovaj, u UN-u dobro znani diplomata, hoće li novi bh. ambasador jednostavno imati snage za sve to.

Evo, na samom startu svog mandata, jer akreditive je generalnom sekretaru UN-a predao prošle sedmice (5. jula) novi se bosanski ambasador – ušutio oko Srebrenice.

Doista nije jasno šta je Željko Komšić želio postići slanjem Svena Alkalaja na mjesto ambasadora BiH u UN-u, ove 2019. godine?! Šta, zašto, ali stvarno, kako? Nećemo valjda opet čuti ono mahalsko objašnjenje - “nije imao ko drugi” (?!) od tolike Bosne i dijaspore.

Patriotizam, kojim se busaju u Sarajevu ne smije biti utočište samo za istomišljenike, za jarane, čuvare sinekura, da ne kažem nešto više. A diplomatija ne smije biti sredstvo, da se sve to, tako naopako realizira.

Jer, diplomatija je ozbiljna i krvava arena, iako se mnogo toga radi u bijelim rukavicama; zbog diplomatije država opstaje ili propada, prije ili nakon što se koplja polome.

Očito, i rat za Bosnu se nastavlja drugim sredstvima i ponajviše u polju diplomatije – vrhunskom retorikom, principijelno i precizno, uz maksimalni ljudski i profesionalni integritet i bez bez većih mrlja na savjesti.

Treba sve pretvoriti u istinsku riječ, ispraviti druge kad pogriješe – inertne portparole, kad oni počnu spinovati i relativizirati. Nije to nimalo lagan posao!

Šutljiva diplomatija i protokolarno dodvorivanje više ne važi!