KOLUMNA ZAPISI DRUGA I KOLUMNISTE

Narod i Prajda

Prvoborac patrijarhalnih vrijednosti, nosilac spomenice tradicionalnih brakova, Elmedin Dino Konaković poziva da se pitanja LGBT populacije rješavaju referendumom

Piše: Feđa Isović
15.09.2019 09:20

Feđa Isović

Foto: Arhiv

Drug mi kaže: „Ne talasaj. Svakoj šerpi ti si poklopac. Što onog Dinu Konakovića mezetiš? Pusti, srest ćeš čovjeka, imate iste poznanike, idete na ista mjesta, srest ćeš ga na skijanju…“

I zaista, pomislim, što će sve ovo meni? Mogu jednostavno staviti prst u uho, gledati od čega se živi, što bi rekli – gledat' otkud pijevac kukuriče, a kukuriče iz pravca scenarističkog spokoja.

Šta je pravi akademski građanin

Nosila me ta ideja sigurno jedno sedam minuta, ako ne i osam, a onda naletih na Facebook status moje sestre, rođene mi. Kaže moja pametna seka Mubina ovako:

“Za sve vas koji mi dobronamjerno savjetujete da ne ulazim u polemike, da ne talasam po društvenim mrežama, da ne izazivam budale i sl. Bez lažne skromnosti, ja sam akedemska građanka. Istinskog akademskog građanina ne definiše samo diploma. Akademskih građana, u pravom smislu te riječi, je u svakom društvu veoma malo, možda najviše 2%. 

Oni imaju unutrašnju potrebu i društvenu odgovornost na pozitivnu angažovanost. Moraju nastaviti učiti, istraživati, eksperimentisati, proširivati svoje i tuđe vidike, stalno preispitivati uvriježena društvena shvatanja i norme, boriti se protiv nepravde, predrasuda i stigmi, ulaziti u polemike i diskusije.

U tome procesu najčešće idu protiv većine, nailaze na nerazumijevanje, izlažu se kritici, napadima, pa čak i fizičkom nasilju. Oni koji ne mogu izdržati pritisak zašute, ali time i gube pravo na svoju titulu. Akademski građani, uključujući umjetnike, moraju kontinuirano, kroz cijeli život, opravdavati titulu koju nose.”

Da vidimo đe me to svrbi

Tako kaže moja seka, žena koja govori pet-šest jezika, ima raznih nekakvih doktorata iz koječega, i kao da mi šamar opali stavljajući tako tačku na onih sedam-osam minuta u kojima sam maštao o povlačenju u ilegalu scenarističkih lagodnosti.

Pa, dakle, da vidimo đe me to svrbi.

Prvoborac patrijarhalnih vrijednosti, nosilac spomenice tradicionalnih brakova, Elmedin Dino Konaković poziva da se pitanja LGBT populacije rješavaju referendumom, a kada sam se usprotivio tome i poručio mu da se pitanja ljudskih prava ne rješavaju na taj način, on pravda svoj stav slučajem iz Hrvatske koja je referendumskim pitanjem odlučivala o istospolnim brakovima.

Nemoj, Elmedine, tradicionalnih ti porodica, da mi potežeš Hrvatsku. Pa ne može nam, i ne smije, Hrvatska biti mjera baš u svemu, a pogotovo u pitanjima ljudskih prava. Nemam nimalo sumnje da je danas puno lakše biti Bošnjak u Trebinju nego Srbin u Splitu. Ne prođe dan da u Hrvatskoj neki Srbin ne dobije degenek ili čak zagine, kao što je ubijen Radoje Petković iz Rijeke.

O ponašanju Hrvatske kada su migranti u pitanju ne treba ništa posebno naglašavati, pa se slobodno može tvrditi da ako nismo bolji, onda po pitanju ljudskih prava nismo ni gori od evropske Hrvatske.

Uvoditi presedane kao što je referendum u segmentima ljudskih prava nas može dovesti sutra do situacija da se raspiše i referendum o tome da samo Hrvat može biti načelnik u Ljubuškom, ili da samo Srbi mogu raditi u opštinskim institucijama u Gacku, ili da je kažnjivo ne otići petkom na džumu u Velikoj Kladuši. I, što je najgore, postoji ozbiljna mogućnost da bi sva tri ova referenduma prošla.

Tradicionalni život na budžetu

A da ne spominjemo mogućnost da se u bilo kojoj lokalnoj zajednici raspiše referendum o zabrani homoseksualcima da žive na teritoriji te opštine. U većini opština to bi prošlo glat.

Elmedin kaže da će poštovati samo odluku naroda, a ja tom narodu, koji desetine godina glasa za ove jedne te iste tokmake, i ne vjerujem previše. Nije baš pametno odluke o pitanjima ljudskih prava prepuštati narodu, toj „pučini crnoj“, kako je narod nazivao Njegoš.

U toj nekoj svojoj izjavi Elmedin Dino Konaković, ne znam kako mu je to pošlo za rukom, uspijeva u negativan kontekst staviti to što ja zarađujem u Hrvatskoj, a živim u Bosni i Hercegovini. Valjda je tradicionalnije, kao on, provesti život na budžetu. Čini mi se da je to.

NA VRH