Ne tako davno, slučajno naletjeh na sjajno istraživanje koje načini Elameri Škrgić-Mikulić. Tema kojom se Elameri bavi je “Ko je najviše ginuo u BiH 1992.-1995. godine?“

Naravno, kakvi smo pogani, mi jedva da se i oko mrtvih možemo dogovoriti, svako ima neko svoje viđenje, svoje procente. No, začudo, a i interesantno, ovo istraživanje je postavljeno tako da rezultira na sasvim neočekivan način. U proteklom ratu, ustvari, najviše je stradala jedna grupacija koju rijetko susrećemo u statistikama. Novinarka njih, potpuno tačno i opravdano, prepoznaje kao „posljednje Jugoslovene.“

Zakletva je vječna, nije pašteta

Riječ je o posljednjim pionirima Jugoslavije, o posljednjim dječacima i djevojčicama koji su nosili pionirske kapice i marame, a koji su u trenutku svoje pogibije imali između 20 i 24 godine. Položili su zakletvu jednoj zemlji, a poginuli su boreći se za neku drugu. Toj drugoj zemlji, često, nisu ni stigli dati zakletvu. Kakva tužna sudbina.

Među onima koji su se zakleli na vjernost Jugoslaviji sam i ja. Nismo rijetkost. Ali su rijetki oni koji su joj vjerni i danas. Nema veze što ta zemlja ne postoji. Zakletva je vječna, nije pašteta, nema rok trajanja.

Daš zakletvu jednoj zemlji, a onda moraš drugoj. Ima nešto neetično u tom procesu. Šta bi značila moja zakletva Bosni i Hercegovini, ako sam čovjek koji bi tako lako pogazio onu prošlu, pionirsku i vojničku?

Prema zvaničnim podacima, u ratu je poginulo 96.895 ljudi. Ova cifra se obično dijeli na Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale, ali ako zanemarimo tu podjelu, onda uviđamo da su najviše ginuli oni koji su u ratu imali između 20 i 24 godine. Poginulo ih je skoro 13.000. Bili su to naši posljednji pioniri mali.

Šta se desilo pionirima

Bosna i Hercegovina je ostala bez jedne četvrtine tih osoba koje su rođene između 1968. i 1977. godine. Ako se porede podaci popisa stanovništva 1991. i 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi oko 115.000 manje pripadnika generacije o kojoj pričamo. Neki od tih posljednjih pionira su poginuli, neki odselili, ali bitno je da nisu više tu, u svojoj novoj/staroj domovini, nasljednici Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Godine 1991. ovdje je živjelo 360.008 osoba starosne dobi od 20 do 24 godine. Te osobe su za popis 2013. godine imale između 42 i 46 godina, a popisano ih je svega 244.524. Razlika od 115.484 je poražavajuća, naročito ako znamo da ih je u ratu stradalo „samo“ oko 13.000.

Nameće se samo jedan zaključak. Više su u miru Bakir, Milorad i Dragan uspjeli da otjeraju te generacije vani nego sam rat. Statistički gledano, načinili su etničko čišćenje generacije koja je i nosila pionirsku maramu, ali i dočekala kraj rata u najvećoj fizičkoj i psihičkoj potenciji.

Nemoj meni da cmizdriš, majke ti

Evo, još jedan u nizu užasnih podataka. Od ovih poginulih, kako ih Elameri tačno prepoznaje - “posljednjih Jugoslovena”, najveći broj je u trenutku smrti imao 20 godina. Himna “Hej, Slaveni, još ste živi…” umalo nije potpuno izgubila smisao. Oni koji misle da je ta himna svakako davno izgubila smisao, neka poslušaju ring-ton na mom mobitelu. Ta himna će uvijek za mene imati romantično-nostalgični smisao. Meni dovoljno.

Kaže mi drug, glumac iz Beograda, kako ne može prežaliti Jugoslaviju. Slušam ga, trajala je ta njegova jadikovka neke tri pive, a onda ga priupitah da mi kaže kako se izjasnio na zadnjem popisu.

Kaže: “Kao Srbin”.

“E vidiš”, rekoh, “ja kao Jugosloven. Nemoj meni da cmizdriš i kenjaš, majke ti!”.