Tražiti od političara da se pobrinu za javnu korupciju gotovo je isto kao tražiti od lisice da čuva kokoši. Riječi su to Metjua Palmera (Matthew), visokog američkog zvaničnika, koje je izgovorio u oktobru prošle godine. 

I, zaista, koliko je našim političarima stalo da se uhvate ukoštac s javnom korupcijom, pokazuje indeks percepcije „Transparency Internationala“ koji je pokazao da se BiH nalazi na 111. mjestu od ukupno 180 država.

Da stvar bude gora, dobili smo najlošiju ocjenu u posljednjih devet godina. Zapravo, BiH je najlošija od svih država na Balkanu. Budući da se radi o indeksu percepcije, egzaktnu raširenost korupcije, naravno, nemoguće je precizno izmjeriti.

Možda nam takvi podaci i ne trebaju, jer svima nam je jasno da se naši političari i vlastodršci vode rečenicom koja se pripisuje francuskom kralju Luju XIV - „Država, to sam ja.“

Upravo taj obrazac ponašanja svojstven je političkim strankama čija je glavna uloga ovladati javnim resursima i kontrolirati ih. Imenovanja svojih ljudi na čelne pozicije, pogotovo u kompanijama koje su u državnom vlasništvu jer u svojim kasama imaju silna sredstva, vrlo su važan mehanizam za izvlačenje novca.

Koliko su mnogi naši političari iskvareni u upravljanju svojom državom, najbolje ilustrira informacija iz TIBiH da je pandemija koronavirusa potpuno ogolila najmračnije lice korupcije, čiju cijenu, isključivo, plaćaju građani i to, nažalost, i vlastitim životima.

Ni zamisliti, vjerovatno, ne možemo na koji način su se u ovih skoro godinu vršile javne nabavke od medicinske opreme, pa ko zna sve čega, ko se s kim talio i ortačio, kao što je teško povjerovati da je afera „Respiratori“ jedini predmet te vrste.

Korupcija nas izjeda, korupcija nas uništi, rečenice su koje će se ponavljati sve dok budemo imali političare koji nemilice kradu od države. A već strašna korupcijska hobotnica buja. Možda bi joj samo građani mogli stati ukraj i to kada bi je zatukli po glavi. Od krakova nema fajde.