Najveći problem bošnjačke političke misli i svijesti ovdje je što je ona na nivou Crvenkapice. Kada slušam pojedine političare i profesore ovdje, ozbiljno se pitam je li mi imamo posla s ljudima koji su u intelektualnom razvoju zaglavili na nivou sedmogodišnjaka.

Ovdje se, kao mainstream bošnjačke politike, hladno plasiraju teorije kako ćemo ukinuti Republiku Srpsku, kako u čitavoj državi treba uspostaviti sistem "jedan čovjek - jedan glas", kako iz Ustava treba brisati konstitutivne narode, kako državu treba podijeliti na četiri regije...

Silajdžić je na priči o ukidanju Republike Srpske srušio "aprilski paket", ogroman iskorak ustavnih reformi u pravcu jačanja države, sve uz gromoglasan aplauz akademije i pojedinih medija... Komšić na priči "jedan čovjek - jedan glas" već 12 godina ublehari u Predsjedništvu.

Evo, i ja bih potpisao odmah takvu državu, kao što bih odmah potpisao i da budemo svjetski prvaci u fudbalu, samo što je i ovo potonje realnije od ovog prvog.

Kako tačno, momci?

Kako kad se tome protivi većina pripadnika dva naroda u državi, jedan od njih ima entitet, entitetsko glasanje, oba imaju klubove u domovima naroda i kvote u vlasti, Srbiju i Hrvatsku iza sebe, i kako kada iza Dejtona stoje najveće zapadne sile koje garantiraju njegov opstanak?

Bošnjačka politika žrtva je vlastitih maksimalističkih, nebuloznih bajki. Narodu se tri decenije prodaju šarene laže koje nemaju veze sa zdravim razumom.

Minimalan mogući pomak u funkcioniranju države redovno se žrtvuje zarad utopija maksimalističkih bajki, a stanje u BiH za sve vrijeme postaje sve gore i beznadežnije.

Često sam slušao ocjene kako smo mi narod u pretpolitičkoj svijesti. Ja mislim da je stvar i puno gora, mi smo zapravo narod na nivou sedmogodišnjaka koji politiku, vještinu mogućeg, igru moći, samu po sebi surovu i pragmatičnu, percipira iz pozicije fantazmi neurotičnog djeteta.