HDZ je godinama kumio, molio, prijetio, alarmirao po BiH i Evropi da našoj državi treba novi Izborni zakon kako bi se, u prvom redu, zaustavila praksa da se Željko Komšić bošnjačkim glasovima bira u Predsjedništvo.

Kada su probosanske stranke napokon sjele s HDZ-om za sto, ova stranka kao da je činila sve da na kraju ne dobije ništa. I pored presude "Sejdić - Finci", insistirali su na zadržavanju etničkih prefiksa za kandidate, tražili posebne izborne jedinice i drugačiji izbor delegata u Dom naroda, a zauzvrat su probosanskim strankama nudili prijetnje.

Umjesto dogovora, HNS, nevladina organizacija koja okuplja hrvatske nacionalne stranke, usvaja zaključke u kojima najavljuje blokadu izbora i Bosne i Hercegovine ukoliko ne bude po njihovom.

"Preblago je i to, hoćemo proglašenje Herceg-Bosne", povikali su radikali oko Čovića. Za to vrijeme i zvanična Hrvatska ponavlja da se u BiH nisu stekli uvjeti za održavanje izbora (kako se to njih tiče?), a HDZ Hrvatske u Evropskom parlamentu glasa protiv sankcija Dodiku.

Dakle, kako objasniti to da s jedne strane cviliš o svojoj ugroženoj poziciji i izigravaš žrtvu, a s druge odbijaš bilo kakvo rješenje osim maksimalističkog i robusno prijetiš haosom i blokadama?

Jedini logičan odgovor je da je zapravo želja za dogovorom blef, a da HDZ otpočetka preferira upravo drugo rješenje. Slično kao i 1993. godine, ova stranka je namirisala krv, odnosno činjenica da Dodik suvereno blokira institucije države i pokušava otimati nadležnosti, a još opstaje na poziciji moći, HDZ-u i Hrvatskoj, koja ga pokriva, daje nadu da je sada prilika i da oni „otmu“ komad BiH za sebe i doprinesu njenom raspadu na unutrašnjem planu.

U tom smislu se mogu čuti i pozivi HDZ-u BiH da potpuno odbaci i sam Vašingtonski sporazum, kojim je stvorena Federacija BiH i vrati se na prethodno stanje "Herceg-Bosne". Jedino što zaboravljaju jeste da je stanje koje je prethodilo Vašingtonskom sporazumu bila Armija RBiH nadomak Lištice.