Bista Izeta Kike Sarajlića u Sarajevu, jednog od najboljih bh. pjesnika, oštećena je. Od toga koliko je sramotan taj vandalski čin ništa manje nije sramotna činjenica da je veći dio bh. javnosti jednostavno zašutio na ovakav događaj.
Dvije decenije od smrti velikog bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog pjesnika Izeta Sarajlića bit će navršeno u ovoj godini i, umjesto da se to obilježava onako kako bi svaka normalna država obilježila, šuti se i kada se skrnavi bista koja je postavljena u jednom sarajevskom parku.
Ne treba napominjati da su o tom čovjeku pisali svjetski mediji, svjetski književnici i da je on svoje mjesto, s bistom ili bez nje, odavno zaslužio u bh. historiji, ali gdje su naši intelektualci i umjetnici ovog puta?
Namjerno ne treba nabrajati sve što je tokom života uradio Kiko i sve ono što je iza njega ostalo, ali ovaj, za mnoge mali incident je ustvari najbolja slika naše kolektivne svijesti. Kome smeta jedan pjesnik i zašto se bojimo reći da nešto nema smisla?
Sve da ostavimo pjesnika po strani i ovo što se dogodilo s njegovom bistom, sve da je to uradio neki pripiti pubertetlija koji nema veze o tome ko je Kiko Sarajlić, pitanje je zar smo mi toliko zastranili da ne vidimo anomalije.
Zar nam je u našim torovima postalo bitno samo šta će reći oni koji nas navodno vode (a ne mogu na pravi način voditi ni stado ovaca) i zar nam je ostalo glasa samo toliko da kličemo na njihove budalaštine koje nam svakodnevno serviraju?
