Nakon godina čekanja BiH se konačno pridružila ostalim državama zapadnog Balkana i sjela u voz koji bi trebao krenuti ka Briselu. Istina, u posljednjem je vagonu, drugi su sjeli prije nje, voz još stoji, na peronu je ostalo samo Kosovo, ali u rukama barem imamo tu kartu za koju nikako nismo mogli povjerovati da ćemo je dobiti.

Navikli na naše unutrašnje blokade, do posljednjeg momenta se očekivalo da neka od zemalja članica EU iskorači s nekim svojim "vitalnim nacionalnim interesom", pa da nam utrne i ono malo nade da i za ovaj dio Evrope u Evropi ipak ima mjesta.

Posvađane, podijeljene, dnevnom politikom, nevažnim stvarima i neostvarenim ambicijama iz prošlosti zaokupljene, u voz za Evropu nekako su nas ugurali vrijedni ljudi u bh. institucijama, skoro pa nevidljivi domaćoj javnosti, prijatelji u svijetu, a posebno bližem okruženju, ali i globalni geopolitički zemljotres s epicentrom u Ukrajini.

Sada je na nama da, iznenađeni, zbunjeni, na rad nenaviknuti, zasučemo rukave, pokrenemo lokomotivu i ne dozvolimo da godinama stojimo na pruzi.

U reakcijama na odluku spominju se evropski fondovi, privlačenje investicija, pravna i svaka druga vrsta sigurnosti, društvo uređenih i prosperitetnih država, ali bez obzira na to šta će poslužiti kao motiv, jasno je da se nešto u BiH mora mijenjati.

Lijeni, posvađani, neefikasni, zarobljeni u prošlosti, iscrpljeni od davno isplakanih tema, bez dogovora o tom jednom, zajedničkom cilju, prema Briselu nećemo ni metra. A barem o evropskom putu, barem deklarativno, aktuelne politike iskazuju istu opredijeljenost. Građani žele bolji život, koji i ne traže i ne mogu naći nigdje drugo, pa ga u sve većem broju traže u EU. Da, dug je put i puno posla pred ovom zemljom, ali važno je pokrenuti kompoziciju, jer ovo je posljednji voz prema boljoj i sretnijoj budućnosti.