S nedjeljom ulazimo u posljednju sedmicu 2022. godine i brojimo njene posljednje dane, nestrpljivi da joj što prije dočekamo kraj. Mnogo ih je teških iza nas, ali nakon niza takvih baš ova se čini najtežom.

U ovu godinu ušli smo s crnim bilansima pandemije, potom su nas šokirali snimci razorenih ukrajinskih gradova, a onda su dovraga otišle i cijene, i međunarodni, ali i odnosi na domaćem političkom terenu, kojima se, istine radi, ni ranije nismo mogli pohvaliti.

Kada bismo, a red je, napravili inventuru, jednostavno bismo došli do zaključaka da 2022. godinu ispraćamo siromašniji i malobrojniji, da smo je proveli uglavnom u brigama i strahovima, da je to još jedna izgubljena godina u nizu sličnih što ostavljaju sve manje nade da ćemo jednom i mi odahnuti. Ali i da je godina pred nama sve manje jer biološki sat ne radi na baterije.

Zato je krajnje vrijeme za restart, možda i posljednja šansa za političare, ali i nas, koji ih biramo, da promijenimo i sebe i stanje oko nas.

Kažu da smo uz praznike, a Božić je jedan u nizu, bolji, ljubazniji i darežljiviji, pa eto prilike da poruke mira i dobra budu iskrene, a pružene ruke prihvaćene kako bismo narednu godinu, sve naše praznike, dočekali barem malo sretniji. Nakon svih muka kraj godine donio je i poziv u zajednicu evropskih država i priliku koju ne smijemo propustiti. Ako to ipak uradimo zarad dnevnopolitičkih interesa, stranačkih i ličnih ambicija i neostvarivih ciljeva, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da, nakon inventure, zaključamo radnju.