Još vikend da prođe i zvanično dočekujemo najdepresivniji dan godine „Blue Monday“. Pri tome, januar se smatra jednim od najdepresivnijih mjeseci u godini.
Još živimo u državi Bosni i Hercegovini... Pa sama ta činjenica dovoljna je da se osjećamo izgubljeno, depresivno, tužno, jednostavno bez izlaza.
A zašto je to tako?
Društvene norme koje nam se nameću kao poželjne, normalne i smatraju se pod moranjem opterećuju i psihički najjačeg čovjeka. Znate ono, smršavjet ću, udebljati se, promijeniti boju kose, udati se, oženiti, razvesti, dobiti dijete, udomiti cuku, macu, kupiti stan, pronaći posao, pronaći novi posao, cijeniti sebe više, druge i slične odluke koje najčešće donosimo prije Nove godine, a odnose se za narednu. Ta euforija već 1. januara splasne. Odustanemo od većine „zadatog“ i osjećamo se poraženo, kao da smo odustali. I krivimo se.
A, ustvari, ništa od toga ne moramo.
Drugo, realnost nas zdrma kao grom iz ne baš tako vedrog neba. Sjetimo se da je minimalna plaća u FBiH povećana za tek 23 KM, a blagdane i novogodišnje praznike proslavili smo unaprijed trošeći zarađeni novac, posuđujući, krpeći se da se ispoštuje tradicija.
Proslavili smo, a sada treba izdržati život!
Gore, nadamo se, ne može. Da zlo ne čuje.
