Bosna i Hercegovina se i dalje nalazi u dubokoj političkoj blokadi, bez jasnih rješenja na horizontu. Ključni politički akteri djeluju kao da su pomireni sa statusom quo, dok zemlja nastavlja kliziti u institucionalnu i društvenu paralizu. Umjesto da se fokusiraju na ključne reforme i približavanje euroatlantskim integracijama, politički lideri vode svoje partikularne borbe, ostavljajući građane bez perspektive.
Politička scena u BiH djeluje kao zamrznuti konflikt – bez rata, ali i bez pravog mira. Institucije su formalno funkcionalne, ali faktički blokirane. Vlasti ne nude ni kratkoročna ni dugoročna rješenja. Građani, umorni od čekanja, sve više okreću leđa politici ili – još gore – svojoj zemlji.
Iako se protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika vode postupci zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, on i dalje čvrsto drži kontrolu nad entitetskim institucijama. Retorika o secesiji nije utišana, već je postala dio svakodnevnog političkog diskursa. Sarajevska trojka (SDP, NiP i Naša stranka), iako je u početku probudila određeni optimizam, sve više pokazuje nedostatak kapaciteta da se nosi s dubokim izazovima države. Njihove politike ostaju reaktivne, često nesinhronizirane, a stavovi o ključnim pitanjima – od ustavnih reformi do odnosa s entitetima – nedorečeni. Iako formalno nije dio vlasti, Stranka demokratske akcije (SDA) koristi trenutni vakuum kako bi se predstavila kao jedina dosljedna brana nacionalnim interesima Bošnjaka. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović nastavlja igrati dugoročnu igru. Njegovi stavovi o legitimnom predstavljanju Hrvata i potrebi izmjene Izbornog zakona više nisu nova tema – već stav koji godinama ponavlja. Umjesto konkretnih politika i reformi, svjedočimo vođenju predizborne kampanje godinu unaprijed.
U tom kontekstu, BiH izgleda kao država na čekanju – na čekanju da prođu mjeseci, da prođu političke tenzije, da stignu izbori. No, pitanje je: može li ova zemlja sebi priuštiti još jednu izgubljenu godinu?
