Prikupljeno meso hranit će 1.100 ljudi cijelu godinu, poručeno je iz Udruženja „Pomozi.ba“. U prvi mah lijepa vijest koja će mnoge obradovati jer Kurban-bajram je vrijeme solidarnosti, dostojanstva i brige za druge. Već u drugi momenat udari šamar realnosti i pitanje u kolikoj smo to moralnoj i ekonomskoj krizi kada je za hiljade ljudi Bajram ili neki drugi blagdan jedina nada da će imati siguran obrok.
Za neke porodice, kurbansko meso koje dobiju tih dana jedini je ozbiljan obrok koji će imati sedmicama, i to nije slika humanosti kojom se trebamo ponositi, nego alarm koji bi morao uzdrmati institucije. Jer narod ne bi smio živjeti od povremenih talasa milosti i donacija, već od sistema koji garantuje osnovno ljudsko dostojanstvo.
Danas se u Bosni i Hercegovini za sve sakuplja novac među građanima, za liječenje djece, za operacije, za lijekove, za invalidska kolica, za hranu, za grijanje, za školski pribor. Pozivanje humanitarnih brojeva postalo je svakodnevica, a društvene mreže mjesto gdje su ljudi prinuđeni da mole za pomoć da bi preživjeli ili spasili nečiji život.
I dok građani dijele posljednje što imaju i pokazuju nevjerovatnu solidarnost, postavlja se pitanje: čemu služi država ako narod sam finansira liječenje, socijalnu zaštitu i osnovnu egzistenciju? Čemu služe silni budžeti, ministarstva i fondovi, ako se roditelji bolesne djece oslanjaju na pozive običnih ljudi? Humanost građana svakako jeste vrijedna poštovanja, ali ona ne smije biti zamjena za odgovornost sistema.
Narod spašava narod, dok institucije često djeluju kao nijemi posmatrači tragedija. I svaki novi apel za pomoć zapravo je novo svjedočanstvo kolektivnog institucionalnog neuspjeha.
Zato Bajram ne bi smio biti samo trenutak kada ćemo podijeliti meso i pomoći nekome na nekoliko dana. To mora biti prilika da se zapitamo zašto uopće imamo toliko gladnih, bolesnih i zaboravljenih ljudi koji zavise od tuđe dobrote. Solidarnost je vrlina našeg društva, ali odgovornost za život građana mora biti obaveza države, a ne teret običnog čovjeka.
