Pucnjava među migrantima u Blažuju nije usamljen slučaj. To je simptom dubljeg, hroničnog problema koji već godinama tinja u Bosni i Hercegovini - problema koji se sistematski ignoriše, a čije posljedice kulminiraju nasiljem.
Blažuj je postao simbol svega što ne valja s migrantskom politikom na zapadnom Balkanu: improvizovani kampovi, prenapučeni centri, minimalna kontrola i potpuni izostanak strategije. Migranti koji mjesecima, pa i godinama borave u pravnoj neizvjesnosti, bez nade i nadzora, sve češće posežu za nasiljem – bilo međusobno, bilo prema lokalnom stanovništvu. Pucnjava je samo posljednji znak da situacija izmiče kontroli.
BiH je, htjela to ili ne, postala tampon-zona za migrante koje Evropska unija ne želi. Dok drugi zatvaraju granice i prebacuju odgovornost, lokalne zajednice na periferiji velikih gradova, poput Blažuja kod Sarajeva, snose posljedice politike koju nikada nisu ni oblikovale. Ljudi koji su i sami na rubu egzistencije sada moraju živjeti pod tenzijama koje ne razumiju, ali ih itekako osjećaju.
U takvom ambijentu, naravno, jačaju kriminalne mreže. Neformalne grupe preuzimaju ulogu "reda", a oružani sukobi postaju način rješavanja konflikata. Policija je prisutna, ali nedovoljno, slabo opremljena i još slabije podržana od viših nivoa vlasti koji zaziru od međunarodne kritike ako „pregrubo“ reaguju.
Ali koja je alternativa? Čekati još krvavije sukobe? Ignorisati strah i bijes lokalnog stanovništva? BiH nema luksuz da bude tuđa karantina. Potrebna je hitna strategija: jača kontrola, jasna pravila, međunarodna pomoć i najvažnije – priznanje da je sigurnost svih građana, domaćih i stranih, apsolutni prioritet.
Migrantska kriza u BiH više nije pitanje humanitarnog karaktera – postala je pitanje sigurnosti i društvene stabilnosti.
A Blažuj je jedan od dokaza da nas ignorisanje stvarnosti može skupo koštati.
Jer kad u miru oružje progovori, to je znak da država šuti predugo.
