Sve moje je iz Bosne. Rekao je Andrić.

I moje je. I ne samo što je moje – već što sam ja iz Bosne. I ne iz nekog aerodromskog terminala koji te vodi dalje, već iz one Bosne što ti se uvuče u kosti, što ti ostane u govoru, u hodu, u porama duše i u okusu bureka, i onda kad misliš da si je prerastao. Nisam je nikad napustio – iako su mi mnogi savjetovali da idem. Pametni ljudi, dobronamjerni. Znali su da ovdje politika jede budućnost, da se znanje ne isplati, da sistem melje, a napredak ide puževim korakom.

Ali džaba.

Nisam ostao jer mislim da je ovdje bolje. Ostao sam jer ništa drugo ne osjećam svojim. Jer gdje god da odem, nisam tamo ja – već neka verzija mene u tranzitu. Ovdje, koliko god šuplje zvučalo, osjećam i patnju i radost dublje. Jer znam taj mentalitet, tu tugu iza osmijeha, tu ironiju kao mehanizam preživljavanja. Znam i da će mi konobar zakolutati očima kad naručim kafu – ali isto tako znam da bi mi donio infuziju da mi pozli. Bez da pita zašto. Takav je ovaj narod. Protuslovan. Topao i grub. Melanholičan, a stalno se smije.

I da, ima uspješnijih, bogatijih, uređenijih naroda. Ima onih gdje znaš šta te čeka sutra. Ali da mu jebeš mater – nigdje u svijetu slavenska duša nije ovako duboko sjela na orijentalnu melanholiju. Nigdje se sevdah i nihilizam ne ljube tako nježno kao ovdje. Nigdje nije apsurd toliko normalan da ga zagrliš. Nigdje čovjek nije toliko izgubljen – a opet, nekako – svoj.

Zato ne idem. Ne jer sam idealista. Već jer nigdje drugdje ne bih znao biti ovako lud, izgubljen i potpun u isto vrijeme.

Sve moje je iz Bosne. I sve što jesam, Bosna je napravila. Sa svim ranama, i sa svim pjesmama.