Statistika je možda dosadna, ali nas nerijetko podsjeti na to koliko stvarnost zna biti ironična. Tako je prema posljednjim statističkim podacima, koji se odnose na prosječnu mjesečnu isplaćenu neto plaću po zaposlenom za april, otkriveno da su najbolje plaćeni oni koji rade u djelatnostima informacija, komunikacija, finansija, osiguranja, elektroprivredi, javnoj upravi i inim zaposlenim pod državnim skutima.
I, dok njihove prosječne plaće premašuju iznos od 2.000 KM, dotle rudari koji svakog dana silaze u utrobu zemlje u prosjeku rade za nekoliko stotina manje. U još su gorem položaju građevinari koji su na skelama i na plus 40 i na minus 15, a da ne govorimo o učiteljima ili glumcima koji jedva naguraju prosjek od 1.300 KM. Njihove, dakle, zarade, prosječne, ni blizu ne pokrivaju iznos potrošačke korpe, čiji je iznos svakog mjeseca sve viši.
Eto, u aprilu je iznos potrošačke korpe bio 3.168,90 KM. Naravno, svaka djelatnost je važna. IT sektor, finansije, zdravstvo, mnoge od njih su djelatnosti budućnosti, visokoobrazovani kadrovi su neophodni ovoj zemlji i važno je da su tu da zbog plaća ne pakuju kofere put Evrope. Ali, valjda su jednako važni i rudari i građevinari, svi koji nose privredu na svojim leđima. Valjda su učitelji i profesori i ini zaslužili da uz inflaciju, poskupljenje energenata, hrane i čega sve ne, rastu i njihove plaće.
Razlike u plaćama nisu samo ekonomski, već i društveni problem. Jer, one stvaraju klasne razlike, ali i mlade koji žele da se upuste u poslove koji zahtijevaju fizički rad ili napor „ubijaju u pojam“. Jer, kada uposleni u nekim sektorima žive život na visokoj nozi, a drugima je s mizernim plaćama teško kovati planove na duže staze, onda je jasno da ovaj sistem nije dobar za većinu. Još kada se na sve to nadodaju primanja političara, koji u ukupnom zbiru mogu iznositi i do 10.000 KM, postavlja se samo jedno pitanje – gdje je tu pravda?
