Dok se cijeli region vrti u krugovima ekonomskih, političkih i društvenih problema, jedno je neosporno – mi, Bosanci i Hercegovci, smo nenadmašni u jednoj disciplini. Ne, nije ni fudbal, ni košarka, ni bilo koji drugi sport ili nauka. Mi smo najbolji u muzičkim takmičenjima. Kad sve drugo zakazuje, tu barem postoji neka utjeha.
Uzmimo za primjer „Zvezde Granda“. Ako pogledate pobjednike posljednjih 15 godina, primijetit ćete poznata imena iz Bosne i Hercegovine. Od Džejle Ramović, Mirze Selimovića, Ibre Bublina, pa sve do Amara Gileta – gotovo kao pravilo, bosanski glasovi osvjetljavaju prvo mjesto. Da ne spominjemo i ostale regionalne festivale i emisije, gdje Bosanci redovno odnose krune.
U „Zvezdama Granda“ je gotovo postala praksa da prvo mjesto uvijek pripada nekome iz Bosne i Hercegovine, valjda smo toliko predani u glasanju za naše, da i ne biramo i ne slušamo, već je najvažnije da naš bude prvi. Onako žustro i jako glasamo, kao da nam život zavisi od toga. Iako, posmatrajući to reklo bi se da smo i po drugim pitanjima vrlo ažurni, međutim, kad treba podignuti glas oko društvenih pitanja, tada nastaje tajac.
Možda nam je u ovom suludom vremenu ostala samo muzika kao slamka spasa, pa čim vidimo da neko s naših prostora zapjeva u nekom od muzički takmičenja, to shvatamo kao ljudsku obavezu da glasamo za njega.
Uskoro kreću „Pinkove zvezde“, možda ćemo sada i tu da narednih nekoliko sezona Bosance i Hercegovce dovodimo do pobjeda, jer smo definitivno u “Zvezdama Granda” uzeli primat koji teško ko može da nadvlada.
U krajnjoj liniji, dok se drugi bave političkim igrama i prepucavanjima, mi kroz pjesmu šaljemo poruku – nije sve izgubljeno. U svemu drugom smo na margini, pa bar u muzici možemo ponosno da kažemo da smo prvi.
