Nakon što se kompanija „Igman“ iz Konjica našla na udaru zabrane izvoza oružja i municije iz Srbije, te se tako suočila s nestašicom baruta, obustavljanje proizvodnje i prinudni odmor za većinu radnika bile su jedine moguće odluke.
Agonija koja je mogla trajati unedogled, okončana je jednim telefonskim pozivom i razgovorom koji je trajao samo nekoliko minuta. Svjestan značaja konjičkog „Igmana“ i svakog sata nerada, federalni premijer Nermin Nikšić predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pronašao je i u dalekoj Kini, pa je dogovor postignut za dvije minute, a problem definitivno riješen za dva dana. Za razliku od politika, privrede dviju susjednih država toliko su čvrsto povezane da međusobne zabrane i smicalice nikome ne donose progres.
Nikšić i Vučić nakratko su se našli u fokusu kao državnici koji razumiju značaj ekonomije, ali i glavni akteri događaja koji se u odnosima BiH i Srbije nije desio još otkako su Bakir Izetbegović i tadašnji srbijanski premijer Vučić prije više od deset godina na beogradskom Kalemegdanu odigrali partiju šaha. Ili otkako je u maju 2014. Vučić prošetao Baščaršijom. Transport baruta za fabriku iz Konjica, istovremeno, otvara pitanje koliko se, manjih ili većih, političkih nesporazuma i problema građana s obje strane Drine moglo riješiti u proteklim godinama i decenijama, samo da je bilo više volje, hrabrosti i razuma.
Da je prosperitet građana obje zemlje, a ne trgovina, kalkulacija, loša namjera i politički poeni, predstavljao prioritet. Pri tome, ni Vučić ni Nikšić nisu važni, koliko činjenica da dijaloga i dogovora mora biti uprkos nacionalnim i političkim podjelama, predrasudama, nacionalističkim politikama i posljedicama ratova iz 90-tih. Bez toga će cijeli region tavoriti i truhnuti zarobljen politikama iz prošlosti, bez svijetle sadašnjosti i s neizvjesnom budućnošću.
