Nekidan usred Sarajeva naletim na dobrog druga iz Mostara. Uspješan pravnik. Spontano je i razumljivo uslijedila okupacija bašte obližnje kafane. Pitam ga šta ima novo, je li stanje pod kontrolom, kako podnosi mostarske zvizdane, a lucidni odgovor automatski stiže: 'Ta ću podnosit', mašicama pendžere otvaram...&nbsp; Uglavnom, obilježena je petnaesta godišnjica otvaranja obnovljenog Starog mosta. Okupila se lokalna raja i gostujući uglednici iz raznih domena - predsjednici, ministri, diplomate, direktori, umjetnici, sportisti... Centar za mir i multietničku saradnju podijelio je i tradicionalne nagrade zaslužnim pojedincima. 
Glavni junak masovnog teferiča svakog 23. jula jeste arhivirani čelnik beznadežno podijeljenog grada. Dobrovoljni prognanik iz politike sa preživjelim saradnicima zbilja dostojanstveno njeguje sjećanje na dane ponosa i slave. Voljeli ga il' ne voljeli, podržavali il' ne podnosili, priznati se mora da Safet Oručević zna znanje. Ima osjećaj za važne mostarske teme, posjeduje neobičan refleks za korisne projekte. Na koncu, čovjek dokazano voli svoju čaršiju. 
Prošla je, kako rekosmo, decenija i po otkako je Stari izronio, a (ne)izvjesnost održavanja najobičnijih lokalnih izbora u hercegovačkoj prijestolnici još uvijek je naučna fantastika. Za to vrijeme zapuštenim gradom feudalno upravljaju dvojica sumornih činovnika, Hrvat iz HDZ-a i Bošnjak iz SDA. Njihova cijenjena imena apsolutno su nebitna, zato ih ovdje nećemo ni spomenuti. Koga zanima, bujrum, nek' se raspita na internetu.
Ipak, nešto se krupno iza Veleža valja... Drugar s početka priče skrenuo mi je pažnju na sve učestalija Oručevićeva ukaz(iv)anja u medijima. Povodi su isključivo vezani uz Mostar. Zato nagradno pitanje glasi: Vraća li se Safa na političku pozornicu? Mada je nedavno izjavio kako intenzivno razmišlja o prijevremenoj penziji, verbalne udice šarmantnog varalice samo naivni će zagristi. Uostalom, miljenik Alije Izetbegovića i favorit Harisa Silajdžića pouzdano je u stanju uzburkati mostarsku političku baruštinu. Ako ne vjerujete, onda ništa.

Vraća li se Safa?

Asima Čataković iz cazinskog naselja Polje, pripada generaciji neuništivih žena kojima vijreme ne može apsolutno ništa. Iako je napunila 87. godina, ova starica, neumorno svaki dan sjeda za svoju šivaču mašinu. Dok vrijedno radi i dalje joj osmijeh na lice mogu izmamiti kreacije kojima posveti ne samo pažnju, nego i ljubva.&nbsp;&nbsp; Zbog toga je u ovom poslu i uspjela. Od 19 godine šije i nikada se nije umorila. Njoj su godine poslužile samo da postane mudrija. Ona je jedan od pozitivnih primjera. Od nje možemo učiti da se do cilja, uspijeha, rada i rezultata može doći teškim i napornim radom. Iako su se sigurno i njoj, u ovih osam decenija ukazale prilike da „lahko zaradi“, za ovu staricu poštenje je bilo na prvom mjestu. 
Da se gleda staž, ova nana bi ga u knjižici imala 70 godina. Iako je život nije mazio, ne nedostaje joj vedrine i energije. Novi dan za nju je nova prilika da uživa u životu. Sjedeći za mašinom nije obnevidila. 
Nasuprot, nju vid i dalje dobro služi, a kruna njenom odanom radu je to što je šijući bunde, hlače, kecelje...iškolovala petero djece, a plodove njenog rada ubire i 13 unučadi i 21 praunuče. 
Ona je najbolji primjer za sve mlade u našoj zemlji, armiju njih koji odlaze, na biroima njemo čekaju i koji „kukaju da nema posla“, da se hljeb može zaraditi i kod kuće, ali samo za to treba volje i ljubav. Pokazala je i da joj broj godine, koje je „nakupil“ ne znači ništa, te da punim plućima živi život, kao da je u 19-toj godini.

Godine joj poslužile da postane mudrija

Kraljica šivenja

Iako se vjerski velikodostojnici ne bi smjeli petljati u (dnevno)političke poslove, angažman ovdašnjeg „pastirskog establišmenta“ odlučujuće utječe na izborne rezultate. Tako će, nažalost, još zadugo ostati, jer Bosna i Hercegovina demokratija je u pokušaju - sekularna na papiru, sakralna na terenu.&nbsp;&nbsp; Ipak, duhovni autoriteti ponekad nedjeljom iskorače iz uobičajene matrice javnog djelovanja, pa nas kolektivno iznenade kritičkim osvrtom na postupke nacionalističke kvazielite koja ovom zemljom, poznato je, decenijama neuspješno rukovodi i komanduje. Tako je i kardinal Vinko Puljić nedavno u „Avazu“ potvrdio da bh. vlast ne radi za narod, već za uske partijske interese. 
„Vladajuće strukture samo uvažavaju podobne iz svoje stranke, a druge ignoriraju. To nije rad za narod, nego stranački interesi. Stranka i politika služe narodu, a ne da upotrebljavaju narod za svoje interese. Ako se usprotiviš, onda ili počnu stizati pisma ili poruke, ili na portalima počne javno linčovanje. To je ružna aktivnost, koju sam doživio.“
Nema se šta posebno dometnuti kardinalovoj konstataciji. Osim da bi, eto, vrijedilo navesti i imena političkih intereždžija koji nam kožu oguliše. I dok kardinal protokolarno ruži i upozorava, državne su institucije dospjele u raspadajuću fazu. Predsjedništvo BiH tragično je podijeljeno, Državni parlament ne postoji, a Vijeće ministara mjesecima tavori u nedefinisanom mandatu. 
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, predsjedavajući Denis Zvizdić ponovo je zakazao sjednicu državne vlade te za raspravu predložio optimističnih šezdesetak tačaka dnevnog reda. Ali, kako sada stvari stoje, džaba je krečio.&nbsp;Naime, klimoglavci Dragana Čovića, od Bevande do gemišta Pendeške i Grubeše, po direktnom nalogu Milorada Dodika dosljedno opstruiraju sudjelovanje u aktivnostima posrnule Zvizdićeve nevladine organizacije. Bez legalno usvojenog budžeta, uskraćeno čak i za odluku o privremenom finansiranju, Vijeće ministara BiH zvanično je zaglibilo u živo blato. I niko se od nadležnih zbog toga posebno ne uzbuđuje. Osim zaposlenika državnih institucija koje će nacionalistički reformatori do daljnjeg kutarisati ličnih dohodaka. Pakt sa šejtanom je, dakle, lansiran.

Vijeće ministara BiH zvanično je zaglibilo u živo blato

Pakt pozicija!

Šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunar Vigemark (Gunnar Wigemark) ozvaničio je jučer u Zenici okončanje projekta "PrEUzmi inicijativu", koji je njegov ured pokrenuo u našoj zemlji prije nekoliko mjeseci.&nbsp;&nbsp; Upravo ovim projektom, u kojem je u brojnim debatama ostvario direktan kontakt s građanima širom BiH, Vigemark je pokazao kako bi se i ovdašnji političari trebali odnositi prema ljudima u ovoj zemlji. 
Svjestan da se pola pravne stečevine koju treba implementirati u bh. zakonodavstvo provodi na lokalnom nivou, Vigemark je iz prve ruke čuo šta je to što zanima građane o tome šta nose sa sobom evropske integracije, ali i čuo pitanja ljudi kako pristupiti sredstvima iz fondova EU i kako Evropa vidi širu perspektivu BiH i njene mogućnosti. 
Bez obzira na to što je pred kraj mandata u BiH, Vigemark je, kada to nije pokazala većina vladajuće kaste, građanima poslao poruku da su i oni važni u procesu o kojem je do sada uglavnom stvarana slika da je rezerviran samo za političke elite.
Na ovaj način održao je i lekciju bh. političarima da bi trebali oslušnuti glas javnosti i barem na taj način uliti nadu da su u ovoj zemlji birači bitni i drugim danima osim u izbornim kampanjama.&nbsp;

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Uzalud su Šefik Džaferović i Željko Komšić pripravnički zakuha(va)li čorbu oko ćuprije na Pelješcu. Kamo sreće da je prije pokretanja amaterski osmišljene akcije proceduralnog sprečavanja spornog građevinskog poduhvata, bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne(t)ko pametniji posavjetovao da odustanu od ćorava posla, jer treći je partner tokom partije preferansa u rukama imao spremne karte za izazivanje duboke institucionalne krize.&nbsp;Nažalost, desilo se naopako! Milorad Dodik političku snagu demonstrirao je u Skupštini Republike Srpske osiguravajući masovnu poslaničku podršku za poništavanje ishitrene odluke složne kockarske braće iz Titove ulice.&nbsp; Odvjetnik Nedim Ademović nedavno je dobronamjerno upozorio kako protiv političkih odluka zakonodavstvo naše sumorne dejtonije ne predviđa pravne lijekove. Konkretnije, nakon glasanja u republičkosrpskoj skupštini administrativne pokušaje uklanjanja kineskih neimara s Pelješkog mosta treba tretirati isključivo kao šuplju demagogiju. I zato je, zbilja, krajnje vrijeme da nas takozvani zaštitnici bosanskohercegovačke zemlje, mora, neba i ostalog što treba ubuduće poštede sličnih blamaža. Jer, nagledali smo se dovoljno tragičnih predstava u proteklim godinama. Sjetimo se samo one epizode iz Vijećnice i neopjevane prevare Bakira Izetbegovića s revizijom tužbe protiv Srbije... Bilo pa prošlo, dabogda se ne ponovilo.
Ipak, zajedničko karikaturalno propadanje Komšića i Džaferovića nije najtragičniji rezultat najnovije afere. Kladio bih se da će negativne posljedice biti dugoročnije, slojevitije, destruktivnije. Pošto su, dakle, vješto eutanazirali opoziciju u RS, te osigurali apsolutnu vlast u entitetu lišenom demokratije, Dodik i SNSD u narednim će mjesecima još agresivnije nasrnuti na bh. institucije. 
Počelo je, kako vidimo, sa Željkom Cvijanović, koja je međunarodno priznatu državu, punopravnu članicu Ujedinjenih naroda, pedagoški prozvala „razmaženim derištem“. Derište, žarište, ratište, zgarište... Kad se balkanski političari nespretno razbacuju imenicama, tada ništa nije isključeno. I sve postaje moguće.

Kad se balkanski političari nespretno razbacuju imenicama, tada ništa nije isključeno

Derište, žarište, ratište, zgarište

Nakon što je saznao da je njegova sugrađanka Amna Muhamedović diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu i rezultatima koje je postigla tokom školovanja osigurala mjesto najuspješnijeg studenta u historiji ovog fakulteta, načelnik općine Maglaj Mirsad Mahmutagić upriličio je prijem za ovu mladu pravnicu i ponudio joj odmah zaposlenje.&nbsp;&nbsp; Znaju načelnici bh. općina u svojim kabinetima ugošćavati mlade i uspješne građane svojih općina, bez obzira kakav uspjeh i iz koje oblasti da su postigli, ali nerijetko, osim riječi hvale, podrške i manifestacije tobožnjeg ponosa začinjenog sokom i kafom, teško da ponude išta konkretno. 
Posebno ne posao, jer kod većine posao u njihovoj administraciji biva rezerviran za sinove i kćerke njihovih ideoloških jarana, nosače partijskih zastava na izborima itd. 
Načelnik Maglaja bio je konkretan. Bez obzira što Amna Muhamedović ima druge planove u vezi s nastavkom svog školovanja, ako ništa, pokazao je da posao u lokalnim zajednicama treba nuditi najboljima, a ne, kako nerijetko svjedočimo, skrivajući se iza institucije konkursa, zapošljavati gore i najgore. 
Nebitno je iz koje političke partije dolazi Mirsad Mahmutagić, ali odluka da odmah po okončanju fakulteta posao ponudi genijalnoj Amni Muhamedović čin je vrijedan svakog poštovanja. I pohvale, naravno.

Najboljoj studentici Pravnog fakulteta u Sarajevu odmah ponudio posao

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Čak i kad napravimo nešto lijepo, uvijek, nekako, nađemo način da to devalviramo ili čak uništimo. Najnoviji primjer koji, nažalost, potvrđuje da je ovo država u kojoj je sve moguće, čak i najveće bizarnosti, stiže nam iz rukometa.
Tek što su ljubitelji ovog popularnog sporta proslavili historijski (prvi) plasman naših "Zmajeva" na Evropsko prvenstvo, stigao je hladan tuš.
Rukometni savez Bosne i Hercegovine, čak i da kojim čudom pronađe novac za nastup na EP-u iduće godine, nema račun na koji bi mogao primiti ta sredstva niti vršiti bilo kakve isplate. Jednostavno rečeno, RSBiH ne može legalno funkcionirati niti finansirati, recimo, odlazak "Zmajeva" na Euro!
I nije problem u ljudima koji su, vjerovatno iz najbolje namjere, prije dvije godine formirali novi Rukometni savez BiH, pokušavajući se na taj način rasteretiti milionskih dugova koji su napravljeni u "starom" savezu i dati rukometu prostora da prodiše.
Teško da je i problem u Poreznoj upravi koja ne želi dodijeliti tom novom savezu porezni ID broj i amnestirati ga dugova (samo porezne obaveze iznose približno 1,6 miliona maraka).
Problem je što se na sport u našoj državi i dalje gleda kao na nekakav hobi, u kojem ljudi nemaju pametnijeg posla nego da trče, skaču, bacaju loptu, a ne kao na ozbiljan biznis, što on i jeste, u kojem se vrti ogroman novac i u kojem država, također, može uzeti svoj dio kolača.
No, prije toga, potrebno je uvesti red, početi sport tretirati kao ozbiljnu djelatnost u kojoj će se tačno znati šta znači svaka uložena ili uzeta marka iz kase, klupske ili državne. Neka rukomet bude prva prilika za to, ako nije već kasno.&nbsp;

Haos u Rukometnom savezu BiH pokazuje da se sport kod nas još tretira kao hobi, a ne ozbiljan biznis

Država na ispitu

Najveća filmska smotra u regionu, Sarajevo Film Festival (SFF), proslavlja 25. izdanje koje će biti održano od 16. do 23. avgusta.&nbsp; <a href="https://avaz.ba/tag/40300/ines-tanovic">Ines Tanović</a> i njeno ostvarenje „Sin“ svečano će ga otvoriti. Okupila je rediteljica sjajna glumačka imena poput Snežane Bogdanović i Uliksa Fehmiuja, ali nije zanemarila mlade. Glavna uloga, lik usvojenog sina, pripala je mlađahnom Dini Bajroviću, sinu Izudina Bajrovića. 
Tanović je svim srcem vjerovala da on može iznijeti rolu i igrati rame uz rame s već davno etabliranim imenima domaće scene. Sreću zbog ukazane časti otvaranja SFF-a nije krila. Za nju je to ostvarenje snova, s obzirom na to da je Sarajevo njen rodni grad, a uz Festival je odrastala.
Treba li posebno napominjati da je budžet za „Sina“ bio manji od minimuma, zbog čega se tražila saradnja s produkcijama iz drugih država i finansiranje?! I da je Tanović strepila hoće li uspjeti završiti sve na vrijeme, a da kvalitet ne bude upitan. 
To je ona ista rediteljica čiji je prvi dugometražni film „Naša svakodnevna priča“ bio bh. kandidat za Oskara 2015. godine. Ista ona koja se kao predsjednica Udruženja filmskih radnika bori da se napokon usvoji zakon o kinematografiji kako bi se veliki bh. potencijal ove sedme umjetnosti izdigao na nivo kojem odavno pripada.

Glavna uloga, lik usvojenog sina, pripala je mlađahnom Dini Bajroviću, sinu Izudina Bajrovića

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Turska nije baš toliki prijatelj kako su to namaštali Bošnjaci, a Srbija nepriznavanjem haške presude je sama sebi dovoljan neprijatelj, ne treba joj vanjski

U Srbiji postoje tri stava o Srebrenici.&nbsp; Prvi, “nije se desio zločin, odnosno, daleko je manji od onoga što tvrdi Hag.” Ovo je stav tvrdih nacionalista i budala.
Drugi, “desio se strašan zločin, ali to nije genocid.” Ovdje je riječ u nacionalistima koji vagaju između domaće publike i evropskih vrijednosti.
I treći, “desio se genocid,” progresivan stav koji i nema tako mala grupacija ljudi kako to žele prikazati režimski mediji.&nbsp;
Sve stručnjaci, a niko nije pročitao definiciju genocida&nbsp;Svi koji tvrde da se nije desio genocid, kao recimo Bosanac Dodik i premijerka Brnabić, prije svega moraju sjesti i pročitati tri hiljade stranica obrazloženja presude, pa ako i nakon toga budu tvrdili da se nije desio genocid, onda možemo tolerisati diskusiju. 
Njihove kafanske, paušalne ocjene o presudi, koje počivaju na doktrini koju je osmislio psihopata Šešelj, nisu dostojne rasprave. Sve sami stručnjaci, a niko nije pročitao ni pravnu definiciju genocida, a kamoli spise iz haške sudnice kojima se dokazivao, ali i negirao genocid.
Ko je, a naročito prije rata, hodao po Srebrenici i okolnim selima, teško je mogao ne primijetiti izrazito veliki broj plavokose djece sa plavim očima. Priča kaže, ako joj je vjerovati, da to plavilo Srebreničani imaju zahvaliti Nijemcima. 
Turci nisu usvojili rezoluciju o Srebrenici 
Nekad tamo u 14. vijeku situacija u Evropi je bila drugačija, Nijemci su dolazili u Bosnu kao gastarbajteri. Njemačko pleme Sasi imali su u to vrijeme najsavremeniju tehnologiju i znanje za iskopavanje ruda. Bili su rudari gastarbajteri koji su putovali gdje god je imalo šta da se kopa, a u Srebrenici, samo ime joj kaže, se isplatilo krampati. Tako plavooki Sasi dođoše u Srebrenicu, tu i ostaše.
Kada u ljeto 1995. godine Mladić nemilosrdno gazi Srebrenicu u kamere izgovara antologijski idiotizam: “Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovim prostorima.”
Kakav apsurd. Da bi se osvetio Turcima, zlikovac Mladić je sa Balkana gotovo istrijebio njemački plavooki gen.
Tri zemlje ne priznaju srebrenički genocid. Prve dvije su očigledne, svi pogađaju na prvu, Rusija i Srbija, ali je treća zbunjujuća. Turska. Zbog problema koje ima sa vlastitim priznanjem genocida koji je učinjen nad Armenima, turski parlament je jedan od rijetkih koji nije usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici. 
&nbsp;Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko
Nevjerovatno je kako na isti, potpuno identičan način, prekopiranim metodama, Turska i Srbija negiraju genocide, prvi onaj nad Armenima, drugi onaj u Srebrenici. Turska nije baš toliki prijatelj kako su to namaštali Bošnjaci, a Srbija nepriznavanjem haške presude je sama sebi dovoljan neprijatelj, ne treba joj vanjski. Jer, što negiranje bude izraženije, to će se o genocidu više pričati i Srbiju će sve više gušiti ta stigma.
Ako je, a nauka kaže da jeste, negiranje zadnja faza genocida, onda su Dodik, Brnabićka i Erdogan ozbiljni saučesnici u genocidu i istorija će ih kao takve pamtiti.
Jedan aspekt zločin u Srebrenici čini dodatno tužnijim. Plave oči i plava kosa, u ovom garavluku Balkana, biće u budućnosti još rjeđa pojava. Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko.

Njihove kafanske, paušalne ocjene o presudi, koje počivaju na doktrini koju je osmislio psihopata Šešelj, nisu dostojne rasprave

Da bi se osvetio Turcima, zlikovac Mladić je sa Balkana gotovo istrijebio njemački plavooki gen

Ljudi plavih očiju

Novinarski posao je takav da vam omogući da prisustvujete i historijskim trenucima. Nekad ste ih svjesni odmah, nekada to postanete godinama poslije. Kada se okrenete unazad, bude tu svega. I lijepog i ružnog. I uzbudljivog, i dosadnog. I besmislenog. 
Ali i onoga vrijednog prepričavanja. Unucima na koljenu. 
U svojim novinarskim akreditacijama našla sam ovih dana onu iz 1997. godine. Meni jednu od najdražih. Na njoj piše: „Ceremonijalno vađenje luka Starog mosta“, press, Terasa „Labirint“. 
Zaboravila sam da je tako davno bilo. Sjećam se koliko sam bila uzbuđena jer sam, tada još klinka, poslana na tako važan zadatak kojem će prisustvovati visoke zvanice, kako se to kaže, političkog, kulturnog i javnog života Bosne i Hercegovine. I regiona. 

Jedan u 16 carevina&nbsp;A još roda hercegovačkoga. Skakala po kamenu otkad za sebe znam. Plašila se pogledati sa Starog u dubine Neretvine zelene... 
Manifestaciju koja će simbolično označiti početak obnove Starog mosta vodio je Senad Hadžifejzović. U prvom redu sjedili su rahmetli Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Fondacije za izgradnju Starog mosta i starog grada Mostara, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Hasan Muratović, Safa Oručević, ambasadori Turske, Malezije, Egipta, Mađarske, Italije... 
Kamen luka Starog mosta izvađen je pred zvanicama, novinarima i Mostarcima. Uz aplauz. 
U utorak (23. juli) bit će 15 godina otkako je Stari most izronio za one što ga vole. A i za one što ga ne vole, one koji su ga bestijalno zasuli kišom granata jula 1993. godine i potopili u Neretvi.
Pred očima svijeta, ubili su graditeljsko čudo pred kojim su stoljećima s poštovanjem stajali neimari. I mnogo je boljelo. 
„Dosad prođoh šesnaest carevina, ali ovako visoka mosta ne vidjeh“. Tim riječima slavni turski putopisac iz 17. stoljeća Evlija Čelebi opisao je Stari most. 
Ili, kako liske vole reći, Stari mostarski most u Mostaru.
Stari je sagrađen između 1557. i 1566. godine, a djelo je osmanlijskog graditelja Hajrudina. Na mjestu na kojem je nastao bio je drveni most, na lancima. Građani Mostara zamolili su sultana Sulejmana Veličanstvenog da izgradi novi kameni most. 
Prema projektu mimara Hajrudina, učenika glasovitog Sinana, velikog turskog graditelja iz 16. stoljeća, sagrađen je most raspona 28,70 metara, s lukom visine 21 metar od ljetnog vodostaja, a širok 4,5 metara.
Zločin u polupijanom zanosu
Most je građen od tesanog kamena zvanog tenelija, koji je vađen iz kamenoloma u Mukoši, oko pet kilometara južno od Mostara. U konstrukciju mosta ugrađeno je više od 456 kamenih blokova, ali tačan broj nije mogao biti izračunat. 
Nisu ove fascinantne brojke znali oni koji su ga u polupijanom zanosu s gadnim osmijehom na licu ciljali i rušili svaki dan pomalo. Jer da jesu, vjerovatno bi bar malo, bar na trenutak, razmislili kakav zločin čine.
A taj njihov čin i danas ima odjek. Rušenje onoga što je simbol spajanja odzvanja još u glavama ljudi, pa je Mostar i danas, uprkos podignutom mostu, duboko podijeljen grad. 
Mudre glave, učinite nešto. Nije bilo dovoljno obnoviti most, potrebno ga je ljudima u glavi napraviti.

Pjesma sedmice: Stari&nbsp; Davno sam ti rođen, braca,
iz ovog grada nisam mak'o,
a vidio sam svijeta puno,
doš'o mi je,
ne bi li me tak'o
 Prva noga na me kroči,
cijeli grad mi nazdravio
prva liska s mene skoči,
umrije onaj što me napravio
 Ispod hladna štipa rijeka,
a moj kamen k'o da će da plane
u njoj svako jedva čeka,
da na mene legne, stane
 Ja pogođen nisam, ni umro ni pao,
samo sam morao skočiti dole
nastaviću tačno tamo gdje sam stao,
izroniće stari za one što ga vole (Autor teksta: Zlatan Fazlić Fazla
Izvođači: Mladen Vojičić Tifa, Kemal Monteno, Mo Selection i skakačka legenda Emir Balić)

Rušenje onoga što je simbol spajanja odzvanja još u glavama ljudi, pa je Mostar i danas, uprkos podignutom mostu, duboko podijeljen grad

Puls sedmice: Kada u glavi fali most

Kada je <a href="https://avaz.ba/tag/126/andrej-plenkovic">Andrej Plenković</a> iz one udobne, evropske fotelje preuzeo vruću stolicu čelnog čovjeka HDZ-a, čija je „vrelina“ prije toga otjerala Tomislava Karamarka, svi su se nadali da će friški Plenki (nadimak koji su mu dali hrvatski mediji) posložiti stvari.&nbsp;Krupne i sitne afere
Prvobitno se mislilo da je Plenković anemičan, uljuljkan još u briselskoj lakoći postojanja, a odvojen od teške balkanske političke prakse te da se kao takav teško može izboriti sa sitnim i krupnim aferama koje su se proizvodile kao na traci, a usko su vezane za kadrove HDZ-a. 
Međutim, prve udarce Plenković je lako odbranio. Oni pravi problemi počeli su tek kada postaje predsjednik Vlade Hrvatske. Čini se da od 2016. godine, kada je formirao vladu, nije prošao nijedan mjesec da za njegove ministre nije iskočila neka afera. Od „Agrokora“, „SMS-a“ do aktuelnih zamršenih afera oko off shore kompanija i nekretnina. 
No, osim što je unutar vlasti mijenjao, smjenjivao i prihvatao ostavke raznih ministara (prema izvještajima hrvatskih medija, on je drugi na listi premijera s najviše rotacija ministara), Plenković vodi žestoku bitku i unutar svoje stranke. 
I tu je pokazao svu svoju moć upravljanja, savladavanja kriza i kontrole štete. 
Pritisnut sa svih strana, uspio je izbalansirati haos u stranci i Vladi i jedno okrenuti u korist drugog. Naime, iako mu pada rejting, puno se članova HDZ-a okreće protiv njega, Plenković je kroz rastjerivanje ministara u Vladi, uspio situaciju donekle okrenuti u svoju korist. U tome je pokazao umijeće da kontrolira štetu. Hoće li do kraja uspjeti, ostaje da se vidi. 
Vođen svojim interesom&nbsp;Ipak, upravo se tu vidi da onaj anemični i uljuljkani Plenković, ustvari, ima dosta tvrd karakter, koji zna i želi zavesti određeni red. Red koji vjerovatno ide u njegovu korist, ali ipak red. Plenković je, bar prema njegovim postupcima, realpolitičar. Čovjek koji gleda samo interes i politiku prilagođava tome. 
U tom kontekstu savršeno se uklapa opis koji su mu pojedini hrvatski mediji dali: Čelična pesnica u svilenoj rukavici. 
Varka bljedunjave fasade
Kako Plenki dobro balansira između šefovanja u HDZ-u, Vladi, održavanja tijesne većine u Saboru te evropskih institucija najbolje pokazuje činjenica da je bio kandidat za predsjednika Evropske komisije. 
Iako je često na meti kritika da je desničar, da ubija demokratiju, određenim vezama i poznanstvima Plenković je uspio da se njegovo ime razmatra za jednu od najviših funkcija u EU. 
Još jedan dokaz da iza bljedunjave fasade stoji jedan brzi, efikasni i snalažljivi um.

Mislilo se da je Plenković anemičan, uljuljkan još u briselskoj lakoći postojanja, a odvojen od teške balkanske političke prakse te da se kao takav teško može izboriti sa svim problemima

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Prije tačno pedeset godina Amerikanci su se spustili na Mjesec. I, ako bi taj historijski trenutak koji se čovječanstvu dogodio 21. jula 1969. mogao ičim opisati, jer sam ga kao već poodrasli dječak, tog toplog ljeta doživio u djedovoj kući u Sarajevu, kada sam prvi put poželio da budem Amerikanac, onda je to Betovenova (Ludwig Van Bethoven) Mjesečeva sonata, u trajanju od nekih 17 minuta. Ta melodija poput laganog padanja perja dočarava elegično, a u isto vrijeme epsko osjećanje jedne sasvim zaslužene pobjede ljudi nad vlastitom gravitacijom. U očima tinejdžera to je vizuelna memorija koja ostaje za sva vremena.
I to je ključ svega! Pobijediti, dok još možete patos na koji vas obaraju sile vlastitog neznanja, ili još neosvojenog znanja, pohlepe - kao straha od budućnosti, zapravo totalnog nevjerovanja, sujete, umišljenosti i na kraju, najgore oholosti. Valja nam se, znači, izdići iznad toga uvažavajući kosmički poredak i neminovne brojke, kao nepogrešive kosmičke note – to je bila ta naša ljudska epizoda osvajanja Mjeseca.
Neka druga Amerika
Danas, pola stoljeća kasnije, uviđamo da je znanje u isto vrijeme vjerovanje i obrnuto! Te, da to što plutamo na okeanu informacija uopće ne znači da se naše znanje uvećava. Naprotiv! Konzumerističko srljanje u inerciju preživljavanja, makar i uz pompezne tržišne brendove ne uvećava našu empatiju, recimo - prema 65 miliona ljudi, koji su poput nomada zbog bijede i ratova u vlastitim zemljama napustili svoje domove, tragajući za nekom svojom Amerikom ili Evropom!
Kad zato danas čujete ovog američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) kako rasistički proziva jedinu ženu muslimanku u Kongresu Ilhan Omar, optužujući je da ne voli (dovoljno ?!) Ameriku, a onda na mitinzima, pušta da masa skandira “pošaljite je nazad”, valjda u Somaliju, odakle je Omar zbog rata pobjegla kao tinejdžerka, jasno vam je da to nije više ona ista – naša Amerika. 
Nije to, dakle, ona zemlja, koja je mogla da pobijedi ljudsku gravitaciju i prije pedeset godina jedina aterira na Mjesec.

Šta je onda ostalo drugima, poput ljudi na Balkanu kojima je Amerika bila uzor, ponajprije ona iz doba Kenedija (John F. Kennedy) koji je neposredno prije svoje tragične smrti najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec. Ili, Amerika Ronalda Regana (Reagan), koji je rekao da jedino u ovoj velikoj zemlji, ne dakle u Kini, Rusiji ili drugdje, možete doći iz bilo kojeg dijela svijeta i postati Amerikanac. A da vas niko više ne pita odakle ste, osim onako, radi folklora.&nbsp;&nbsp;Ali, vremena su se s Trampom promijenila. Nasreću samo donekle, jer Amerika je na autopilotu kad su njene tradicionalne vrijednosti u pitanju.&nbsp; 
Možete misliti kakav je Tramp radost mrziteljima Amerike. Kako mu se raduju svi oni lokalni balkanski političari, ogrezli u interesima vlastitih političko-porodičnih biznis kartela, kakve naravno imamo na djelu već četvrt stoljeća i u Bosni. I šta to znači kad Milorad Dodik najavi da će tražiti od američkih Srba, da opet glasaju za Trampa 2020. godine. 

Balkanski politički karteli&nbsp; 
To je ona Bosna i ono Sarajevo, a naravno i drugi centri moći u Bosni i Hercegovini, od kojih jedni upiru prstom u nesavršenstvo “Dejtona”, kriveći potiho Amerikance za sve; jer su oni prije skoro 25 godina stvorili monstruozno antidržavno uređenje ove napaćene zemlje. A drugi, prijete, pozivajući se upravo na Dejton, da će otići iz Bosne i Hercegovine, još i s komadom zemlje (RS), na kojeg nemaju tapiju, jer zemlja pripada svim građanima i nije vjerska niti nacionalna kategorija - pa da se tako prilijepi uz Srbiju!? 
Upravo po tome, kako se između sebe dogovaraju, naizgled zavađeni tabori oprečnih “nacionalnih” kartela i kako žrtvuju sve i svakoga radi vlastitih interesnih koalicija, Bosanci nikad neće aterirati na svoj Mjesec. 
U pravu je američki ambasador u Sarajevu Erik Nelson (Eric) koji veli, da će se Amerikanci prije po drugi put iskrcati na Mjesec (možda već 2024), nego što će se Bosanci, pardon – zaraćeni politički karteli u Bosni i Hercegovini dogovoriti kako da zemlju uvedu u NATO i u Evropsku uniju. 
Bosanski političari lažno govore o EU, jer evropsko zakonodavstvo apsolutno ne odgovara njihovim mračnim poslovnim ciljevima i ličnim ambicijama u svemu tome. Malo je nažalost tu izuzetaka. 
Falsifikat je i Dodikovo, pa i Vučićevo “apsolutno” protivljenje NATO-u. Moglo bi se, naime još oko toga polemisati ako se u svemu pronađu oni interesi, koji bi ih sačuvali na vlasti u nedogled.&nbsp; 
Posttrampovo doba Pričao mi je onomad o tome ponajbolje upućeni u rad Američkog savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH). To je ona organizacija koja se obično nađe u bh. medijima kad treba nešto pametno reći o bosanskim interesima u Americi, koje, za razliku od masno plaćenih Dodikovih antidržavnih lobista – ovi iznimno stručni "advokati" i američki obrazovani Bosanci brane gotovo voluntaristički; kazivao mi je, kako im još uvijek uspijeva, da na onom “srednjem nivou” sa aktuelnim predstavnicima američke administracije nađu zajednički jezik oko Bosne. I kako se u zadnji čas s dnevnog reda "skinula" ideja o korekciji granica između Kosove i Srbije, što bi bilo pogubno za komšiluk sve do Bosne.
Takvi razgovori uključuju, recimo konsultacije s Metju Palmerom (Matthew), zamjenikom pomoćnika američkog državnog sekretara, koji je u proteklih nekoliko mjeseci više puta posjetio Sarajevo, a i Banja Luku.
Ali, ništa se još ne zna, a zvanično Sarajevo je već odavno u nekom festivalskom raspoloženju?!
Usput, kaže mi moj sagovornik, niko ne može predvidjeti, bez obzira što je američka vanjska politika još uvijek na autopilotu, kako će se stvari odvijati sa do kraja impulsivnim Trampom, posebno ako on, naredne godine osvoji drugi predsjednički mandat u Bijeloj kući.
Za sad stvari funkcionišu skoro “same od sebe”, što se potvrdilo u nekoliko navrata nakon što se predsjednik Tramp gotovo egzaltirajuće rukovao s svjetskim diktatorima, autokratama i liderima zemalja u kojima se ne mogu pohvaliti s izvanrednim poštivanjem ljudskih prava. 
Nakon tapšanja po ramenu, zategnutih osmjeh kao dokaza uspješnosti plastičnih hirurga, rukovanja i lažnih tvrdnji da će "sve biti u redu", poslije Trampovih razgovora sa Kim Jongunom i Vladimirom Putinom američke sancije Sjevernoj Koreji i Rusiji, ipak ostaju na snazi – zbog svih znanih razloga. 
Čak i nakon izraženog “razumijevanja” za potrebe važnog NATO saveznika - Republike Turske za ruskim raketama S-400, i kratke srdačnosti predsjednika Trampa i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) u Japanu, po povratku u Ameriku, tek je krenula Kongresna hajka na Ankaru, pa je ozvaničeno, da (za sad) nema prodaje (već uplaćenih) američki aviona F-35 Turcima. 
Bilo je to upravo ovih dana dok je u Istanbulu Bakir Izetbegović uz Erdoana trijumfalistički obilježavao neuspjeli vojni udar protiv Erdoanove vladavine 15. jula 2016.godine. 
- Nisu to bile baš fine slike iz Istanbula, kaže mi moj sagovornik, jer u Vašingtonu i kad je Bosna u pitanju važi ono: Ko nije sa nama taj je protiv nas, a Turska se opasno približila Rusima. Nije baš mudro bilo paradirati s turskim vlastodršcem – baš sada, kontra Amerikancima.
Tako je to, kad se u Sarajevu, godinama zanemaruje znanje. Kad se nipodaštava institucionalna memorija, slabo procjenjuju geostrategijski izazovi. I, ponajgore, kad se zbog lojalnosti – iz kruga onih koji svojim znanjem mogu pomoći Bosni da konačno “aterira na Mjesec” protjeruju svi koji smetaju duhu prosječnosti.
&nbsp;Jer, u Sarajevu sve znaju i ne trebaju im savjeti. Ako je neko superuspješan liječnik na nekoj američkoj Mayo klinici, ne znači da za njega ima mjesta u Sarajevu!
No, kad jednog dana Tramp ode iz Bijele kuće, vidjet će se koliko je katastrofalno bilo presađivanje “trampizma” tamo gdje mu mjesto nije, uključujući i Bosnu, naravno. Valja se već sad pripremiti na posttrampovo doba. Jer, niko nije besmrtan, posebno u politici.

Amerika na autopilotu

Dok su prošlog mjeseca vodili međusobne bitke u finalu Lige nacija u fudbalu, Kristijano Ronaldo (Cristiano) nagovarao je <a href="https://avaz.ba/tag/62460/matthijs-de-ligt">Matijsa de Lihta</a> (Matthijs de Ligt) da mu se priključi u Juventusu.

Toliko je dobro centralni bek holandske reprezentacije radio svoj posao da legendarnom portugalskom napadaču nije preostalo ništa drugo nego da i na taj način lobira da mu De Liht postane saigrač, barem u klubu...

I Ronaldova želja se ispunila, samo što je prvak Italije morao platiti pravo bogatstvo. Ukupno 85,5 miliona eura koštala je operacija u kojoj je gigant iz Torina angažirao zvijezdu holandskog Ajaksa. Ovim je transferom mladi stoper, kojeg krase sjajan tajming za start, kao i zavidna snaga i brzina, postao najskuplji defanzivac u historiji fudbala.

De Liht će 12. avgusta proslaviti 20. rođendan. Kao devetogodišnjak počeo se baviti fudbalom u podmlatku Ajaksa, kluba u čijem je dresu zakoračio i na seniorsku scenu. Za Ajaks je odigrao 117 mečeva u svim takmičenjima, postigavši 13 golova. U martu prošle godine postao je najmlađi kapiten svih vremena kluba iz Amsterdama.

Juventus učinio Holanđanina najskupljim defanzivcem svjetskog fudbala

De Liht: Transfer koštao više od 85 miliona eura

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Kazaljka na vagi <a href="https://avaz.ba/tag/1739/holandija">Vrhovnog suda Holandije</a>&nbsp;pokazala je da je za smrt 350 Srebreničana&nbsp;koji su u julu 1995. godine spas od Karadžićevih i Mladićevih zlikovaca potražili u bazi holandskog bataljona u Potočarima država Holandija kriva u omjeru tek nekih 10 procenata.
Po kojem matematičkom šablonu su sudije mjerile krivicu komandanata Karemansa, Frankena, koji su rakijom nazdravljali sa zločincem Mladićem, porodice čije su sinove, muževe i očeve svjesno gurnuli pod njegovu giljotinu, iako su ih bili obavezni zaštititi, teško da će ikad saznati. 
Majke Srebrenice jučer su bile u Holandiji i pratile izricanje presude. Činjenica da nisu imale osiguran prijevod izricanja presude, niti bilo kakve druge uvjete, koji bi pokazali respekt holandskog pravosuđa, tačnije države, prema žrtvama Srebrenice, upozorenje je da pravnu satisfakciju za svoje ubijene u ovoj državi ni nakon 24 godine borbe ne mogu dobiti, ali i upozorilo da u toj borbi ne smiju stati. 
Naravno, i onih 10 procenata krivice u historiji će ostati zapisano da je Holandija kriva, makar koliko je njene (ne)časne sudije spašavale i svojim odlukama pokušavale relativizirati krivicu za smrt 350 Srebreničana čije su prisustvo u bazi u Potočarima popisivali upravo njihovi vojnici i o tome čak ostavili i pisani trag. 
Pravna borba preživjelih žrtava Srebrenice u dokazivanju krivice svih onih koji su ni krive ni dužne u smrt otjerali njihovu djecu, braću, muževe, prijatelje sigurno će biti nastavljena. 
Krivica od 10 posto jeste krivica, ali i za onih preostalih 90 procenata krivci se moraju imenovati i nakon toga snositi pravnu i materijalnu, ali i historijsku odgovornost, pa makar traženje pravde trajalo desetljećima. 
Jer, oni koji traže pravdu za žrtve Srebrenice odavno su pokazali da ne priznaju procente, već samo imena i prezimena onih koji se iza procenata kriju.&nbsp;

Po kom matematičkom šablonu su (ne)časne holandske sudije mjerile krivicu komandanata Karemansa, Frankena...

Holandija je kriva

Nakon preglasavanja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine oko <a href="https://avaz.ba/tag/5914/peljeski-most">Pelješkog mosta</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> apsolutna je zvijezda hrvatskih medija. Vladajući HDZ-ovci, od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, preko premijera Andreja Plenkovića, do nižerangiranih pripadnika „stranke opasnih namjera“, naprosto se utrkuju u hvalospjevima Dodikovovj mudrosti.&nbsp;Pritom se čak i bh. entitet zvani Republika Srpska poražavajuće titulira poželjnim partnerom, da ne kažemo prijateljskom državom, koja se, eto, herojski suprotstavila antihrvatski nastrojenim pojedincima iz Sarajeva. 
Valjda u namjeri da neupućenom gledateljstvu ponude stručna saznanja o poznatom diplomatskom nesporazumu, urednici HRT-a maksuz su ugostili Božu Ljubića i Željanu Zovko. Prvi se javio iz Mostara, a druga iz Strazbura. Onda su zajednički dvadeset minuta hrakali po rođenoj domovini. Ljubić uobičajeno ljigavo, a Zovko samo ljigavo. 

Umjesto stare priče o pretenzijama režima u Zagrebu na bosanskohercegovačku morsku obalu, posvetimo se ukratko karakteru aktuelne HDZ vlasti. S kakvim se, dakle, polusvijetom uopće svađamo? 

Plenković je zbog teških korupcijskih afera već zijanio desetak ministara, pa sva ukazuje na to kako bljedunjavi briselski ćato neće ni dočekati zakonski svršetak jednog beznadežno promašenog mandata. S iste strane barikade, skandalozna predsjednica umjetnih trepavica iznova je evropsku javnost šokirala priznanjem da hrvatska policija organizirano provodi nasilje nad nezaštićenom migrantskom sirotinjom. Nešto ranije KGK je za teške fizičke ozljede i smrtne slučajeve ilegalnih putnika optuživala granje, rastinje i kamenje razbacano po nepristupačnim međugraničnim vukojebinama. 

Napokon, svjedočimo i neprimjerenom šikaniranju bh. državljana na hrvatskoj rivijeri. Mada su ksenofobični nasrtaji na naše ljude postali svakodnevica, nadležne kockaste institucije nastoje se ponašati u skladu sa rasnim zakonima pokojne NDH-a.

Unatoč svemu, nema posebnog razloga za sekiraciju. Jer, kano klisurine na braniku hrvatske otadžbine stoje Dodik i domoljubni SNSD. Za odron spremni!

Za odron spremni!

Hrvatska za početnike

Doktorica Fatima Klempić-Dautbašić s pravom se može nazvati heroinom.

U julu 1995. godine pomagala je ranjenicima iz Srebrenice da se domognu slobodne teritorije, a ni danas ne zaboravlja Srebrenicu. 

Tu je bilo njeno predratno radno mjesto, nakon što je došla iz Doma zdravlja Bratunac. Tu je preko noći postala i hirurg i ginekolog i medicinska sestra i prijateljica. A prije svega, čovjek.

Iako živi i radi u Tuzli, već godinama sasvim besplatno jednom mjesečno odlazi u Srebrenicu, gdje obavi pregled, ponekad i tridesetak žena. Kada je počela raditi, molila je prijatelje da nikome ne govore da radi bez naknade. Bojala se da će se žene ustručavati da dođu. Htjela je od svih sakriti svoju humanost i ljudskost.

Sretna je što pomaže ženama Srebrenice, koje su unatoč svemu, uspjele očuvati zdravlje, brinuti o sebi. 

Kaže da će u rodnu Srebrenicu dolaziti dok god je zdravlje služi, a u misiji koja je veća od Hipokratove zakletve, humanosti, patriotizma, dolazi i kao prijatelj i savjetnik i Srebreničanka.
Kada se sve to spoji u jednu osobu, onda je jasno zašto je dr. Fatima srebrenička heroina.

Nije htjela da se zna da dolazi jednom mjesečno iz Tuzle besplatno pregledati žene

Dr. Klempić-Dautbašić: Život posvetila ženama

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja

Pakt pozicija!

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Derište, žarište, ratište, zgarište

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Država na ispitu

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Ljudi plavih očiju

Puls sedmice: Kada u glavi fali most

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Amerika na autopilotu

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Holandija je kriva

Hrvatska za početnike

Fatima Klempić-Dautbašić: Srebrenička heroina

Kolumne

Vraća li se Safa?

Kraljica šivenja

Pakt pozicija!

Lars-Gunar Vigemark: Sagovornik građanima

Derište, žarište, ratište, zgarište

Mirsad Mahmutagić: Posao za uspješne, a ne podobne

Država na ispitu

Ines Tanović: Prvi uspjeh „Sina“

Ljudi plavih očiju

Puls sedmice: Kada u glavi fali most

Čelična pesnica u svilenoj rukavici

Amerika na autopilotu

Matijs de Liht: Bogatstvo za beka

Holandija je kriva

Hrvatska za početnike

Fatima Klempić-Dautbašić: Srebrenička heroina