Dani hladni i snježni baš kao te daleke devedeset i druge. I pomalo je sniježilo baš kao i ovih dana. Ljudi su očekivali da će proljeće i ljeto donijeti neku promjenu. Da će, čim sunce pomoli glavu iznad oblaka, sve krenuti nabolje. Prevarili su se. Nije krenulo. I dugo je to trajalo. Ljudi su počeli dijeliti sve što imaju jedni s drugima. Htjeli su pomoći jedni drugima. Dim spram kofera Onda je svega nestalo i ono malo što bi dobivali opet su dijelili. Svakih nekoliko dana stizalo je pomalo. Koliko članova obitelji toliko i mrvica hrane. Eto, da bi se preživjelo. U svemu neljudskom ljudi su bili ljudima ljudi i brinuli su o susjedima, starima, ostavljenima i bolesnima. Bilo je tu i onih koji nisu prihvatali život uz život drugih, ali su vrlo brzo shvatili da su drugi zapravo oni sami. No, jedna stvar se nikako nije mogla urediti. Stajanje u redu za koji kanister vode. Cisterne bi dolazile pred zgrade. Uglavnom noću. Manje se vidjelo. Poneko bi uređivao te redove, ali bez uspjeha. Neki su htjeli i više i prije. I tako bi se voda rasipala i prosipala, a svaka je kap bila zlata vrijedna. Produžavala je život. Ako bi se igdje svađali, bilo je to tu, pored cisterne s vodom. Taj red za vodu se nije naučio do kraja rata. A cisterne su dolazile i prolazile. Vozači bi nekad samo uključili motor i produžili dalje do neke druge zgrade, očekujući više reda tamo. Skoro trideset godina poslije, ni traga nikakvom ratu. Uobičajena avionska tura. Od negdje do negdje. Ljudi krenuli na svoje destinacije i onda uzbuna. Nešto se dešava. Avion mora prinudno sletjeti. Izgleda da se zapalio zadnji dio. Panika. Svi bi napolje i da prežive. Ali, neki su htjeli i da prežive njihovi koferi. Ručni prtljag. Kao da je cijeli život stao u te ručne prtljage. Oni sprijeda su užurbano vadili svoje stvari iz police iznad glave, a ovi drugi dalje od njih su se polako gušili u dimu. Ali, šta je dim prema koferima. Možda neka skupocjena kolonjska voda, miris ili ruž za usne nisu mogli biti ostavljeni jer treba se osvježiti po izlasku iz zapaljenog aviona, zar ne?

Oni sprijeda su užurbano vadili svoje stvari iz police iznad glave, a ovi drugi dalje od njih su se polako gušili u dimu

Jesu li su okrenuli pogled prema izbezumljenim putnicima na kraju aviona? Ma, ne. Koferi su bili prioritet. A onda su ih brižljivo iznijeli iz aviona i gurali po pisti. Baš kao da su na vrijeme stigli na željenu destinaciju. Egoizam ne bira Član avionske posade je pokušao spasiti one s kraja. Htio im je otvoriti zadnja vrata, ali nije stigao. Dim je i njega ugušio baš kao i više od&nbsp; četrdeset putnika. Oni nisu stigli ni kofere, a ni sebe da spase iz zapaljenog aviona. Nisu stigli na željenu destinaciju, a najmiliji ih nikad više neće vidjeti. I tako, daleko od rata i cisterni za vodu, ruski avion je izgorio neki dan, a putnici poginuli jer ih drugi nisu vidjeli. Baš kao i onda kad bi ostajali bez vode jer nisu vidjeli jedni druge. Rat. Mir. Istok. Zapad. Razvijena, kako se voli reći, zemlja. Nerazvijena. Podijeljena. Nepodijeljena. Bogata. Siromašna. Nema veze. Egoizam ne bira ni mjesto ni vrijeme. On ide samo za sobom. Trči. Sve dok jednom ne zastane u trku jer ga neki drugi neće vidjeti. A biti dobar čovjek jeste brinuti za druge. Više no brinuti za sebe. A koferi, koferi nisu dio priče o ljudskom dobru. Nisu ni kapi vode uzete iz tuđe ruke. Mnogi su tad ostali zauvijek pored cisterni za vodu, baš kao i putnici u ruskom avionu koji nikada neće stići tamo gdje su bili naumili.

Jedino ono što daš i čega se odrekneš je uistinu tvoje

Kofer vredniji od ljudskog života

Poklonila se u crnini blajburškim žrtvama taman na sedamdeset i četvrtu godišnjicu antifašističkog oslobođenja Zagreba od ustaškog terora. Istoga dana obišla i manje poznata stratišta gdje su skončali bojovnici poraženog poglavnika Ante Pavelića. A već sutradan s Pantovčaka poslala čestitku povodom Dana pobjede nad fašizmom.&nbsp;Običnom je smrtniku, naravno, nedostižno to što <a href="https://avaz.ba/tag/160/kolinda-grabar-kitarovic">Kolindi Grabar-Kitarović</a> k'o od šale polazi za (st)rukom. Za nepuna dvadeset i četiri sata u stanju je odigrati potpuno suprotstavljene uloge. Biti predsjednica punopravne članice Evropske unije, ali i poglavnica upokojene tvorevine Trećeg rajha!&nbsp;&nbsp; Za razliku od nekadašnje uzdanice Ive Sanadera i NATO saveza, desničarska barbika Lijepe naše, Bruna Esih, jelte, ne preferira ideološke lupinge unutar vlastitog svjetonazorskog diskursa. Pošto je Pavelić polovinom prošlog stoljeća definitivno poražen, uslijedila je, tvrdi BrUna, višedecenijska okupacija Zagreba. „To je tragičan dan hrvatske povijesti“, fejzbukovski transparentno zaključuje omiljena konkubina gatačkog filoustaše Zlatka Hasanbegovića. 
Nedavno se ispred zagrebačkog sjedišta njihove opskurne stranke zavijorila zastava zločinačke NDH. Inertne policijsko-pravosudne institucije susjedne države po ustaljenom običaju nisu poduzele higijensku akciju uklanjanja stijega. Drska je provokacija, inače, izvedena u sklopu aktuelne predizborne kampanje za evropske izbore, na kojima se BrUna i HaSSo bore za poslaničke mandate od devet hiljada eura. Kako je naopako krenulo, Evropa će ih uskoro bolje upoznati. Malo je reći - Zasluženo!
Jučer je u hrvatskoj prijestolnici promovisana knjiga nastranog akademika Josipa Pečarića o notornom ubici Dariju Kordiću. Objavljivanje literarnog odrona presuđenom ratnom zločincu uveličao je i sisački biskup Vlado Košić. Sastali se, tako, (ras)pop i falsifikator kako bi pred očima zapuštene publike zakucali nove anticivilizacijske hvalospjeve na račun zlikovca odgovornog za smrt najmanje 116 nevinih ljudi. 
Dakle, Kolinda u Blajburgu, BrUna i HaSSo na izborima, Kordić kao knjiški junak.. Ispravite me ako griješim, ali izgleda da je Hrvatska u totalnom curku!

Kolinda u Blajburgu, BrUna i HaSSo na izborima, Kordić kao knjiški junak...

Za odron spremni!

Dok su se druge velike evropske ekipe razbacivale milionima eura, Totenhem je u prethodnih 18 mjeseci angažirao samo jedno pojačanje -<a href="https://sport.avaz.ba/tag/15588/lucas-moura">Lukasa Mouru</a>, koji je het-trikom i golom u petoj minuti sudijske nadoknade režirao veliki preokret u amsterdamskoj areni „Johan Krojf“ (2:3) i tako svoj klub odveo do historijskog plasmana u finale <a href="https://sport.avaz.ba/tag/621/liga-prvaka">Lige prvaka</a>.&nbsp; Čelnici „Pijetlova“ na zimu 2018. godine i definitivno su zavrnuli slavinu, jer je ogroman novac uložen u gradnja novog stadiona, a treneru Maurisiju Poketinu ostavljeno je da razvija tim. Posljednju kockicu u slagalici predstavljalo je dovođenje Moure, koji je 31. januara 2018. godine angažiran iz Pari Sen Žermena za obeštećenje od 28,4 miliona eura. 
Godinu i po kasnije ispostavilo se da je upravo to Totenhemovo pojačanje predstavljalo ključni ili faktor X u historijskoj sezoni, u kojoj će se „Pijetlovi“ kao debitanti u finalu boriti za trofej Lige prvaka. Brazilac&nbsp;će biti jedan od njihovih glavnih aduta u madridskom finalu protiv Liverpula (1. juni). 
Lukas Moura rođen je 13. avgusta 1992. godine u Sao Paulu. Prve fudbalske korake napravio je u brazilskom Juventusu, a omladinsku nadgradnju u Korintijansu i Sao Paulu, gdje je 2010. godine debitirao za prvi tim. U PSG dolazi 1. januara 2013. godine za obeštećenje od 40 miliona eura. Za A-reprezentaciju Brazila odigrao je 35 utakmica.

Režirao veliki preokret u Amsterdamu i odveo Totenhem u finale Lige prvaka

Glavni adut i za finale

Danas slavimo pobjedu nad fašizmom, najvažniji događaj u modernoj povijesti Evrope. Međutim, aveti užasne prošlosti neprestano kruže. U čuvenom eseju o vječnom fašizmu, crne duhove opisao je i veliki Umberto Eco.&nbsp;&nbsp; Što se Bosne i Hercegovine konkretno tiče, prilično je živahna škola mišljenja o „pobjedi nad antifašizmom“, kao što to nes(p)retno izvaljuje karikaturalni gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. I bez Skakinih „antiprotiv“ nebuloza, nažalost, primorani smo preživljavati u državi gdje se nekažnjeno veličaju zločinačke tekovine. Ko ne vjeruje, neka pogleda televizijske dnevnike, prelista novine, posjeti portale. Sve će mu se samo (u)kazati!
Bh. društvo duboko je podijeljeno u odnosu prema simbolima. Uz časnog Fadila Jahića Španca nema mjesta kvislingu Mustafi Busuladžiću. Ne postoje kompromisi između Jure Galića i Jure Francetića, Rodoljuba Čolakovića i Milana Nedića. Naprosto, nije se rodio ko je dobro i zlo spojio!
Kako to u životu obično biva, antifašističkoj alijansi prišunjao se i klijentelistički kukolj. Postali su, tako, istaknuti akteri lokalne političke scene. Stoga će se krema ovdašnje salonske ljevice zvanično okupiti taman u trenutku kada civilizirani svijet bude obilježavao (Skaka, pazi sad!) Dan pobjede nad fašizmom. Patetično do bola, pod kičastim svodom sarajevskog hotela „Evropa“, društvance Zlatka, Ive i Mire javno će palamuditi o izazovima tranzicije u okviru vlastite političke ambicije. 
Da bi se dokopali troslovnog SDP brenda, umjesto partijom, nesumnjivi projekat stvaranja nove političke stranke proglasit će pokretom. A rekao bih da je primjerenije nazvati ga socijaldemokratskom prangijom, a kolovođe prangijašima. Zaduženim valjda lično od Bakira Izetbegovića za razvaljivanje najvažnije stranke bh. ljevice i njenog legalnog rukovodstva. Hoće li se zavjerenicima pridružiti i decenijski spavač u SDP-u, takozvani građanin Željko K., pravo je pitanje bez odgovora!
Nema kompromisa oko suštinskih stvari! Kao što nije moguće biti dosljedan suparnik vladajućem nacionalisti koji ti je prethodno kompletnu familiju zbrinuo na budžetske jasle. Znaju to lijepi naši prangijaši. I Zlatko i Ivo i Miro. 
Da se razumijemo, smrt fašizmu, sloboda narodu!

Nema kompromisa oko suštinskih stvari!

Prangijaši protiv Partije

Ako je <a href="https://sport.avaz.ba/tag/398/jurgen-klopp">Jirgena Klopa</a> (Jurgen Klopp), njemačkog stručnjaka na klupi Liverpula, pohvalio i <a href="https://sport.avaz.ba/tag/2077/jose-mourinho">Žoze Murinjo</a> (Jose Mourinho), poznato po tome da rijetko izrekne lijepu riječ za rivale, onda je sve prilično jasno. Liverpul je predvođen Klopom deklasirao Barcelonu sa 4:0 u polufinalu Lige prvaka i nadoknadio minus od tri gola.&nbsp; Podvig je tim veći jer je Klop morivirao itekako igrački okrnjen tim, koji je nastupio bez Mohameda Salaha, Roberta Firmina i Nabija Keite (Naby).
Klop je našao alternativu, a moment trenerske inspiracije koji je sve okrenuo, desio se na poluvremenu. Povrijeđenog beka Endrua Robertsona (Andrew) nije zamijenio bek, nego vezni igrač Đeorđino Vajnaldum (Georginio Wijnaldum). I upalilo je, Vajnaldum je dao dva gola, a Klop se još jednom iskazao kao čovjek genijalnog fudbalskog uma. 
Liverpul je ponovo u finalu, a čini se da ovog puta igrači, za koje i sam Nijemac kaže da su nevjerovatni, mogu do titule.
Klop je rođen je 16. juna 1967. u Štutgartu. Punih 12 godina nosio je dres Majnca, gdje je počeo i trenersku karijeru. Prvi je trener s kojim je ovaj klub ušao u najjaču ligu Njemačke, a nakon sedam godina Klop se odlučio na novi korak. Otišao je u Borusiju iz Dortmunda, s kojom je dva puta bio prvak Njemačke i po jednom pobjednik Kupa i Super kupa. U Liverpul je stigao 2015.

I Murinjo ovog puta iznio pohvale za njemačkog trenera

Genijalni fudbalski um

Sarajevo je na nogama zbog godišnjeg sastanka Odbora guvernera&nbsp;<a href="https://avaz.ba/tag/66446/odbor-guvernera-evropske-banke-za-obnovu-i-razvoj">Evropske banke za obnovu i razvoj</a>. Tri dana će tri hiljade učesnika razgovarati o biznisu. Akreditirano je više od tri stotine novinarskih ekipa. Nema sumnje, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine odavno nije gostovao respektabilniji ansambl. Mostarci bi tačno zakucali: Braca, 'ta će EYOF!&nbsp; Kao i obično, umjesto ekonomskih eksperata, na kraju će političari zasjesti u prvi saff. Razočaravajuća je, stoga, agencijska vijest gdje se na marginama prestižne EBRD-ove konferencije najavljuje i radni sastanak takozvanih regionalnih lidera. Tako, naime, opisujemo beskorisna druženja šefova državica nastalih na razvalinama SFRJ. 
A kol'ko jučer u Berlinu ih je ljubazno dočekala Angela Merkel. I opet se ništa nisu sporazumjeli! Osim valjda o sadržaju jelovnika za večeru. Osjetljiva nepca balkanskih gulikoža zaslužuju samo najkvalitetnije delicije. I djedovi su im, tvrde upućeni, preferirali škampe sa ražnja uz šopsku salatu od hobotnice. 
Pod visokim pokroviteljstvom dezorijentiranih evropskih birokrata i nezainteresiranih američkih kauboja, a neposredno uoči olovnih devedesetih godina prošlog stoljeća, posvađani čelnici jugoslovenskih republika širom tadašnje zajedničke države organizirali su jednako beskorisne susrete poput ovih recentnih. Stariji se sigurno sjećaju Slobodana, Franje, Alije, Kire, Milana i Momira kako satima sastanče po naslijeđenim Titovim vilama te luksuznim ljetnikovcima u Splitu, Beogradu, Ohridu, Cetinju, Brdu kod Kranja, Stojčevcu kod Sarajeva. Konkretni rezultati predsjedničkih sijela bili su ratovi, stotine hiljada mrtvih, milioni protjeranih... Dogovoreni horor u nastavcima! 
Ako je tačno da se na Balkanu historija ponavlja, onda nam se zbilja loše piše. Opasna je navika zanemarivanje prošlosti. Jer, nacionalističkih budala i krivih drva ovdje nikad neće zafaliti.&nbsp;

Ako je tačno da se na Balkanu historija ponavlja, onda nam se zbilja loše piše

Već viđeno!

Nije mala stvar kada jedan od ključnih ljudi NATO-a ustvrdi da naša zemlja ima ključnu ulogu za evropski mir i stabilnost na zapadnom Balkanu. A upravo je to poručio admiral <a href="https://avaz.ba/tag/47465/james-foggo">Džejms Fogo</a> (James Foggo), komandant snaga NATO-a stacioniranih u Napulju. On je ujedno i zapovjednik američkih mornaričkih snaga u Evropi i Africi.&nbsp;&nbsp; Tokom posjete Ministarstvu odbrane BiH podsjetio je da je i prije nekoliko mjeseci dolazio u našu zemlji i da BiH nije nikad izgubio iz vida. Podsjetio je i da je NATO predan nastavku snažnog partnerstva sa BiH.&nbsp;Još jednom je apelirao na bh. vlast da nastavi napredovati tako što će svoje snage učiniti modernijima.
Fogo je rođen u septembru 1959. u vojnoj bazi u Njemačkoj, a magistrirao je na Harvardu. Obavljao je mnoge odgovorne dužnosti u Američkoj mornarici.&nbsp;&nbsp;

Komandant snaga NATO-a stacioniranih u Napulju nije nikad našu zemlju gubio iz vida

Admiral Fogo: Rođen u Njemačkoj, magistrirao na Harvardu

Apel prijatelja BiH

Dan sjećanja na strahote koncentracionog logora Jasenovac tradicionalno je obilježen u Donjoj Gradini kod <a href="https://avaz.ba/tag/11022/kozarska-dubica">Kozarske Dubice</a>.&nbsp;&nbsp; Preživjele žrtve terora i potomci unesrećenih, bosanskohercegovački i srbijanski državnici, sveštenici Srpske pravoslavne crkve i diplomate sa raznih strana svijeta zajednički su osudili brutalne zločine ustaškog režima tokom Drugog svjetskog rata. Jasenovac je zastrašujuća povijesna činjenica. Nikome se ne ponovilo!
Patrijarh Irinej poručuje da poslije Jasenovca osveta ne smije biti predmet razmišljanja. Srpski je narod, kaže, hrišćanski, pravoslavni, koji sluša Božije zapovijesti i trudi se da ih ispuni. „Izvinite, ali ja ne mogu da nađem mjesta u srcu za ustaški režim i one koji su pobili moj narod“, zaključio je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik. 
Naučena lekcija iz Donje Gradine glasi: Zlo se jedino dobrim pobjeđuje, svjetlo uvijek rastjeruje tamu. Kamo puste sreće pa da se na ovim ukletim geografijama zaista živi u međuvjerskom bratstvu i jedinstvu različitosti. 
Evo, uskoro će pohod na Blajburg, neprikosnoveni filoustaški poligon za veličanje jasenovačkih te krvnika sa drugih balkanskih stratišta. I ove će godine austrijskom poljanom odjekivati fašističke parole, uskrsnuti vampiri iz prošlosti, zasmrdjeti kvarnjaci... Ne pomaže ni zvanični protest crkve u Austriji, niti stroga kaznena politika o zabrani veličanja osuđenih ideologija. Uzalud je, naime, zapuštenim kretenima objašnjavati da se idiotski ponašaju.
Kada je ulazilo u okupiranu Srebrenicu, ratnozločinačko đubre, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/4097/ratko-mladic">Ratko Mladić</a>, dakle, zarežalo je u kameru: „ Evo nas 11. jula u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“
Kao što je poznato, ratnozločinačko se đubre nerijetko ukazuje čak i na muralima iscrtanim po mjestima gdje danas žive ljudi. Koje patrijarh Irinej javno savjetuje kako je osveta u dubokom neskladu sa hrišćanstvom. Otkud onda zlikovac na gradskim zidovima, odakle dahije i Turci u srebreničkom genocidu? Ako mene pitate, između blajburškog ustašluka i muralskog četnikluka nikakve naročite razlike nema. Osveta je nastavak zločina!

Zlo se jedino dobrim pobjeđuje, svjetlo uvijek rastjeruje tamu

Zločin i osveta

Novi predsjednik <a href="https://avaz.ba/tag/54127/sjeverna-makedonija">Sjeverne Makedonije</a> Stevo Pendarovski bit će dodatni garant puta ove države u EU i <a href="https://avaz.ba/tag/123/nato">NATO</a>. Pobjeda proevropski orijentiranog političara daje nadu da su balkanski narodi uspjeli prevazići duhove prošlosti i da će zajedno krenuti ka svjetlijoj budućnosti.&nbsp;&nbsp; Makedonci su prepoznali da je perspektiva koju nude Pendarovski i njegova politička opcija pravo rješenje za nagomilane probleme u toj državi. 
Njegovim izborom Makedonija će dodatno poboljšati saranju sa svojim susjedima, ali i unutrašnje odnose koji su često bili veoma napeti.
Pendarovski je diplomirao 1987. godine na Pravnom fakultetu u Skoplju, a doktorirao je u oblasti vanjske i sigurnosne politike Evropske unije. Političku karijeru počeo je kao portparol u Ministarstvu unutrašnjih poslova Makedonije 1998.
Obnašao je brojne političke funkcije i stekao bogato iskustvo, a izbor za predsjednika države kruna je njegove karijere. 
Zajedno s premijerom <a href="https://avaz.ba/tag/54127/sjeverna-makedonija">Sjeverne Makedonije</a> Zoranom Zaevom, on će dalje razvijati ovu državu za dobrobit cijelog regiona zapadnog Balkana.

Pobjeda proevropski orijentiranog političara pruža nadu da su balkanski narodi uspjeli prevazići duhove prošlosti

Na putu ka EU

Prije devet godina i deset dana prestalo je kucati srce i raditi drugi organi divi koja danas ne zanima skoro ikog. Ljiljani Petrović Buttler.&nbsp;Za nekoga ko se rodio poslije 2000., a sad se takav neko već osim milenijalcem naziva i studentom i priprema se za prve ispite očekujući ne uspjeh ili neuspjeh već postispitno olakšanje ili tegobu, Ljilja ne predstavlja ništa. Ako postoji koliko na jednoj ruci prstiju onih da im ona nešto znači, to je veličanstven uspjeh. Ne naš, ne Ljiljin, već od to troje do petero. 
Možda je osvrtati se na nečiji lik i njegovo djelo na svake godine na isti datum odveć patetično, možda i besmisleno. Stoga je to u slučaju ovome učinjeno prvom prigodnom prilikom - za Đurđevdan, napola proljeća, kada sve što je u zraku budi neke privatne emocije i potiče na povlačenje izvjesnih paralela.
Kada je umrla Ljiljana, ovaj je imao 25 godina. Malo da ne bi imao želja, a puno da dotad ne ostvari barem neke od njih. 
Od 21. do odlaska dive čiju pjesmu kad bi pustio u sitne sate, ono kad ostanu dvoje troje i gotovo prešutno se slože da počinje moje vrijeme, do tog 26. aprila 2010. bijahu na barem desetak nastupa, možda i pedeset, Mostar Sevdah Reuniona. Pravog, istinskog onog koji još nije dopuštao bilo kakva unutrašnja kolebanja.
Ljiljanu, onu "što majke mi pjeva ko da ima muški glas", kako konstatiraše neupućeni, prvi je put ugledao, maltene dodirnuo te 2006. kad je nekim čudom upao na zvanično vidanje rana čelnika KK Bosna i igrača, uz prisustvo gostiju, nakon poraza od Crvene zvezde u prvom meču diogravanja "Final 8" Goodyear lige, a sada ABA lige.
Kolosalna kakva je bila, s povezom preko očiju udarala je po "tastaturi" slot aparata s voćkicama. Čekali smo da prođe prvi turnus pjesama, jer smo smatrali da su to one koje svi znaju, pa su samim tim nezanimljive. A onda su došli po Ljilju i odveli je na stejdž. I tad je bio prvi put da je gledamo uživo dok pjeva. Bila je to konačna potvrda da onaj glas iz CD-a nije muški. I danas, nakon bezbroj susreta, ono "Zvonija, Zvonija" odzvanja iz tog kabaretskog prostora. Otad.
Drugo, presavršeno opipljivo sjećanje na jednu sretniju ranu mladost, kao da se to evo sad ovdje dešava, datira pak iz Mostara. Valjda zato što tako treba. Dvojica su krenula na more sa po jednim ruksakom oko pola šest. U Mostaru smo osam najdalje, uzet ćemo nešto za okrepljenje i idemo naravno gdje - na Radobolju, noge u rijeku, nek' cirkulacija malo dođe sebi. "Što li mi se Radobolja muti" dotad su dvojica preslušala jedno tri puta do sedam puta u 360 navrata i ako ćeš igdje, onda moraš na Radobolju.&nbsp;Davno isplanirani plan je podrazumijevao da ćemo malo odmoriti, a onda se svijetla obraza, bez igdje ičega jer su ulaznice već davno rasprodane, pojaviti na ulazu u obližnji "Pavarotti Music Centar".&nbsp;Tako i bi. Mi smo iz Sarajeva, mahsuz smo došli, kupili bi ulaznice, ali znamo da su rasprodane... možemo li ikako ući. Gleda nas nepovjerljivim pogledom Braca i otpovrnu: Haj bogati samo dok neko ne izađe, pogušit će se tamo ljudi...
I opet onaj prvi turnus završio, nekakvi odoše, mi uđosmo. Kroz koju sekundu prostorom i vremenom se prolomi "Ašun daje mori". Pjesma kojom je počinjao Ljiljin repertoar.O, Đurđevdan daje, rano sabajle... Ljilja je tu pjesmu, koja tako odražava i opisuje romski usud i poetiku, i privatnu i kolektivnu prevela i na engleski.
Do danas na YouTubeu tu pjesmu, izvorno u njenoj izvedbi uz pratnju MSR poslušalo je deset hiljada ljudi-klikova. Pjesmu u izvedbi Agate Seimaško s divnog koncerta iz Varšave 64 hiljade. Isto Mostar Sevdah Reunion. Hvala bendu za lijepa sjećanja i sve moguće emocije, hvala Dragom Šestiću i dragom Bogu što rehabilitiraše neponovljivost dotad skrivenu u zapećku da makar jednom balavcu bude simbol, jedna od personifikacija ljepše adolescencije. 
Nije začuđujuće kako neko iz ovog vremena ima milione klikova, a neko iz onog ni desetine hiljada i nije problem što nema mnogo mladaca koji izražavaju divljenje prema divi. Problem je s nama koji smo zaglibili duboko u ovo vrijeme, a zahvatili smo malo i onog. 
Stvarno, šta da očekuje dalje u životu onih desetak-petnaest kojima je u njihovim dvadesetim najveće poštovanje izazivala "nekakva" Ljiljana Buttler, a nisu baš toliko još ostarjeli.

I opet onaj prvi turnus završio, nekakvi odoše, mi uđosmo, a kroz koju sekundu prostorom i vremenom se prolomi "Ašun daje mori", pjesma kojom je počinjao Ljiljin repertoar

Glas Ljiljane Petrović: Njen izričaj danas štuju rijetki mladi

Ljiljana Buttler u vrijeme klikova

Ljekovito predramazansko gostovanje reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na bosanskohercegovačkoj televiziji. Husein efendija Kavazović pričao je o najaktuelnijim društvenim temama izbjegavajući uobičajene stereotipe u javnim nastupima vjerskih uglednika. 
Zbilja je urednik emisije Benjamin Butković dobio rijetku privilegiju razgovarati s čovjekom koji se ne skriva ispod ahmedije kako bi preskočio osjetljiva pitanja. 
Naprotiv, na svako postavljeno odgovorio je s posebnom pažnjom i jednakim poštovanjem. Ni slika, a srećom ni (ne)prilika, bahatog Kavazovićevog prethodnika na čelu IZBiH. Kažem, reisov intervju ljekovito je iskustvo za dobronamjernog insana.
Prekjučer je u Foči otvorena obnovljena Aladža. Šarena džamija, arhitektonsko remek-djelo iz 16. stoljeća, do temelja je srušena u avgustu '92. Sve je manje-više poznato u vezi s barbarskim iživljavanjem nad spomenikom svjetske kulturne baštine. 
Zahvaljujući upornosti ljudi, Aladža je, eto, sačuvana od neljudi. U gradu gdje skoro više i nema živih Bošnjaka, budućim će generacijama svjedočiti kako se na Drini nekad živjelo sretnije, tolerantnije, spokojnije. 
Sve bilo je potaman dok se šovinističke horde tamo nisu dovukle da spale i unište višestoljetni muslimanski identitet. I ljude i komšiluk i građevine. Raznijeli su srce i dušu Foče. A onda su grad prekrstili u Srbinje. Valjda da ne ostane ni spomen na ljepotu. 
Za reisa Kavazovića obnova Aladže jeste nada i novi početak. „Raduje me da smo došli u priliku da obnovimo džamiju u nadi da se više nikada neće roditi ruka među nama koja će bogomolje dirnuti, da ćemo ih poštovati, uvažavati, voljeti. Bogomolje komšija ćemo voljeti i smatrati svojim“.
Bosanci i Hercegovci neobično su vezani za svoje rijeke, ali Drina nije samo rijeka. Ona je simbol opstanka, državnosti, teritorijalnog jedinstva naše domovine. Aladža na Drini garant je da će tako i ostati! Postačima nek' je mubarek ramazan, a valja čestitati i Đurđevdan. Vjernici svih zemalja, opametite se. Jer, ćafiri se neće smiriti dok dunjaluk totalno ne pokvare.&nbsp;

Bosanci i Hercegovci neobično su vezani za svoje rijeke, ali Drina nije samo rijeka...

Na Drini Aladža

Profesorica književnosti koja je svoju životnu i profesionalnu sudbinu već nekoliko godina vezala uz Zvornik, Elma Mustajbašić-Repeša, jedna je od onih vrijednih Bošnjakinja koje u mjestima u kojim žive, ne žaleći ni vremena ni truda, iz dana u dan svoje znanje i snagu stavljaju u službu općeg dobra.
Osim što je već tri godine na čelu zvorničkog Dnevnog centra, koji je otvorila Humanitarna organizacija MFS EMMAUS i kroz koji je do sada razne programe edukativno-zabavnog karaktera prošlo više od 150 bošnjačke djece, Mustajbašić-Repeša svoju organizacionu i svaku drugu sposobnost pokazala je i kroz rad Aktiva žena Medžlisa IZ Zvornik, čija je predsjednica. 
Ovih dana vrijedne članice Aktiva mogli smo sresti u povratničkim mjestima zvorničke i sapanjske općine kako u predramazanskom ozračju s prigodnim poklonima obilaze njihove najstarije mještanke, majke i nene, koje mahom žive same i kojima svako otvaranje kućnih vrata donosi neizmjernu radost i sreću, a posebno osjećaj da ima neko ko na njih misli.
Elma Mustajbašić-Repeša u Zvorniku je okupila mnoge vrijedne i obrazovane Bošnjakinje koje je ovaj grad oduvijek imao i koje se, svjesne svoje vrijednosti i znanja, godinama hrabro suočavaju sa svim izazovima kojima su često izloženi povratnici u RS. 
Mustajbašić-Repeša je supruga glavnog imama Zvornika, koji joj je u svim njenim aktivnostima značajna podrška.

U Zvorniku okupila mnoge Bošnjakinje koje se hrabro suočavaju s izazovima u RS

U službi općeg dobra

„Zahvalan sam Gospodaru što me je počastio da radim na traganju za ostacima Aladže“, riječi su kojima se vjernicima na svečanosti otvaranja Aladža džamije u Foči u svoj svojoj pobožnosti jučer obratio bivši muftija goraždanski Hamed ef. Efendić.&nbsp; &nbsp; Iako se iz njegovih riječi nazirala radost i ponos zbog obnove fočanskog džamijskog bisera, one su istovremeno progovarale i o tužnim slikama njegovog prvog susreta s razrušenim temeljima Aladže, koje, kako je rekao, ni danas ne može zaboraviti. 
Bezbroj je razloga zbog kojih je u jučerašnjem danu muftija Efendić bio ponosan. On se još od dana rušenja Aladže, lišen ljudskog straha, dao u potragu za svakim kamenom njenih zidova, nikad ne gubeći nadu da će ona ponovo biti izgrađena. 
S imamima svog muftijstva, prije svih Asimom ef. Karovićem, kao i mnogim fočanskim džematlijama, godinama je išao tragovima informacija o mogućim lokacijama na koje su rušitelji Aladže izmjestili njenu konstrukciju, da bi, na kraju, istim tim rušiteljima bez straha pogledao u oči tražeći da vrate ono što nije njihovo. Tako to rade ljudi istinski predani vjeri kojoj pripadaju i džematu koji predstavljaju.
Historija koja govori o životu, tegobama, stradanju i uzdizanju bosanskih muslimana po mnogo čemu pamtit će i bivšeg muftiju goraždanskog Hameda ef. Efendića. Vidjelo se to i jučer u Foči kada su mu mnogi prilazili čestitajući mu ponovno rađanje Aladže.

Od dana rušenja Aladže dao se u potragu za svakim kamenom njenih zidova

Neumorni tragač

Nema većeg bonluka u državi BiH od onog parlamentarnog. Bilo da ste poslanik ili delegat, bilo da na posao dolazite jednom ili dva puta mjesečno, ili da ne dolazite po nekoliko mjeseci, plaća vam je zagarantirana i uredno se isplaćuje.&nbsp;&nbsp; Tako su članovi bivšeg saziva Doma naroda Federalnog parlamenta od 1. januara ove godine naplatili 241.726 maraka, a da nisu održali nijednu sjednicu, dok su članovi novog saziva, koji su na dužnost stupili 20. februara, za dvije održane sjednice naplatili 131.187 maraka. 
Novac za plaće parlamentaraca osigurava država, odnosno sistem koji je odavno već ozakonio nerad, kako bi u životu održao mnoge partijske neznalice i probisvijete, čiji su rezultati (ne)rada državu u kojoj živimo odavno gurnuli na dno svih mogućih mjernih ljestvica u svijetu.
Parlamentarna drskost kakvoj svjedočimo došla je do te mjere da „gospoda“ koja je za samo dva mjeseca i dvije održane sjednice, od toga jednu konstituirajuću, u svoje džepove strpala više od 130 hiljada maraka, nije mogla odvojiti makar dan rada kako bi oformila potrebne odbore i komisije, koji bi, između ostalog, omogućili i isplatu poticaja poljoprivrednicima, mljekarima itd. 
Njihova pozivanja na procedure odavno su pročitana. Za to što parlamentarci ne rade, naravno, krivicu snose političke partije koje su ih delegirale na pozicije na kojima se nalaze. I jedni i drugi, naravno, računaju da će oni kojima se ne sviđa to što oni u državi (ne)rade napustiti državu, a da će oni koji su odlučili da u njoj ostanu nastaviti šutjeti i durati. 
Možda to do sada i jeste bilo pravilo, ali, sudeći prema tome da svaki nezadovoljnik u zemlji lično poznaje svog „izabranog i delegiranog“ predstavnika u vlasti, bilo da je parlamentarac, ministar, savjetnik ili druga partijska „potrošna roba“, niko od njih ne bi više trebao biti optimista.

Njihova pozivanja na procedure odavno su pročitana

Parlamentarci neradnici

Religiozni ljudi uglavnom nemaju povjerenja u nas ateiste. Kako mi možemo biti pošteni i tolerantni kada nemamo svetu knjigu koja nam kanališe moralne vrijednosti? To i jeste razlog što će vjernici prije imati povjerenja u pripadnika druge religije negoli u nekoga od nas. Bezbožnik je ipak najgori. Mada je, nema dileme, moral starija kategorija od religije, iz nekog razloga je uvriježeno mišljenje da ateista ne može biti moralan.Situacija na terenu je potpuno drugačijaSve velike religije svijeta jasno propagiraju ljubav i toleranciju, ali je situacija na terenu potpuno drugačija. Danas je jasno da su zemlje u kojima dominira ateističko stanovništvo ujedno i zemlje s najvišim stepenom tolerancije i socijalne pravde. Nema tu više nikakve dileme. Norveška, jedna od prvih zemalja u kojima se značajna većina stanovništva izjasnila kao ateisti, ima neuporedivo razvijenije mehanizme ljudskih prava od bilo koje zemlje na svijetu u kojoj religija igra značajnu društvenu ulogu. I u ostalim zemljama Skandinavije slična je situacija.

Sve velike religije svijeta jasno propagiraju ljubav i toleranciju, ali je situacija na terenu&nbsp; potpuno drugačija

Zanimljivo, ali istraživanja kažu da je stepen korupcije neuporedivo manji u ateističkim društvima nego u dominantno religioznim. Pojednostavljeno rečeno, ispada da su religiozni ljudi skloniji lopovluku od ateista, mada je jedan od osnovnih postulata svake religije poštenje. Nemoj krasti i ne uzimaj tuđe pokazuje se samo kao sveta floskula.Komunističkim režimima pripisuju se masovni zločini, a pritom se zaboravlja da je, u istoriji čovječanstva, ipak najviše ljudi ubijeno u ime neke od religija. Vjerske netrpeljivosti bile su uzrokom najvećih zločina od postanka čovječanstva do danas.Indikativan je podatak iz Haga da se sto posto njihovih optuženika izjasnilo kao vjernici. Od svih tih masovnih ubica, silovatelja i zločinaca, nijedan nije ateista. Slučajnost?Partizanski zločini bili su političkog karakteraČetnici, ustaše, handžar divizije vršili su zločine isključivo motivisani religioznim i nacionalnim dogmama. Za razliku od njih, u Drugom svjetskom ratu, partizanski zločini bili su političkog karaktera i daleko manjeg intenziteta. Dan prije oslobođenja Sarajeva, ustaše izvode desetine zatvorenika, uhapšenih samo zato što su Srbi, i strijeljaju ih na Vracama. Nakon toga hvataju se noge put Blajburga. Dakle, u Blajburgu ne leže nikakvi “Nevini hrvatski vojnici”, kako to piše na spomeniku, nego ustaše, okorjeli zločinci koji su, doduše, pobijeni bespravno i bez suđenja, tako da se dade naslutiti kako je među njima bila i pokoja nevina osoba.No, za razliku od brdovitog Balkana, nedavno istraživanje iz Velike Britanije donosi neke iznenađujuće podatke. Na pitanje jesu li ateisti više ili manje moralni od vjernika, Britanci favoriziraju ateiste. Većina ih smatra da su ateisti dobri ljudi, a 12,5 posto njih vjeruje da su i moralniji od vjernika. Svega šest posto ispitanika tvrdilo je da su ateisti manje moralni.Samo jedan o četiri Britanca vjeruje da je religija u službi dobroga. Naprotiv, više od polovice ih misli kako religija čini više štete nego koristi. Ako se u tom istraživanju izdvoje oni ispitanici koji sebe opisuju kao “vrlo religiozne”, onda se vidi da čak i njih 20 posto&nbsp; smatra religiju štetnom za društvo.

I ateisti mogu biti nemoralni skotovi, ali je obično riječ o hrabrim skepticima koji ne pristaju na jednostavna objašnjenja fenomena koji ih okružuju i uvijek sve preispituju

Linda Vudhed (Woodhead), profesorica religije na Sveučilištu Lancaster, smatra da se vjerska vodstva udaljavaju od liberalnih vrijednosti, jednakosti, tolerancije, raznolikosti, koja snažnije zagovaraju ateisti.Nanošenje štete u ime većeg dobraEndru Kopson (Andrew Copson), izvršni direktor „British Humanist Association“a, kaže: “Da li ste religiozni ili ne, to ima vrlo malo veze s vašom moralnošću. Ljudi shvaćaju da vjerska uvjerenja sama po sebi mogu biti štetna za moralnost zbog poticanja netolerancije, nefleksibilnosti i nanošenje štete u ime većeg dobra.”To što je neko ateista ne definiše ga odmah u startu kao dobru osobu. I ateisti mogu biti nemoralni skotovi, ali je obično riječ o hrabrim skepticima koji ne pristaju na jednostavna objašnjenja fenomena koji ih okružuju i uvijek sve preispituju. To preispitivanje dovodi u pitanje “šta je dobro” u odnosu na “šta je loše”, a kao rezultanta tog promišljanja se izrodi moral. No, danas na Balkanu ateista je ugrožena vrsta. Nešto kao ptica dodo. Sve religiozni tipovi, a nemoral i korupcija cvjetaju. Slučajnost?

Danas na Balkanu ateista je ugrožena vrsta. Nešto kao ptica dodo. Sve religiozni tipovi, a nemoral i korupcija cvjetaju

Ateizam ili religija

Taj dan je uvijek bio poseban. Mnogo prije su počinjala planiranja i pripreme za izlet. Stariji bi kuhali različita jela. Svako je imao svoja zaduženja. Šnicle, pohovani bataci, kuhana jaja, zvrkovi pite, kadun-butići, salate, uštipci, kolači koji se mogu nositi.A sve to upakovano u sjajne zdjele od rostfraja. U termos-boci kafa, a za djecu mnogo soka. Pa nije to bio običan dan! Šarene dekice, stolovi i krpene stolice na rasklapanje. Djeca su nosila lopte, frizbi, rekete, lastiku i „čovječe ne ljuti se“. Nisu se ni trudiliNi kiša nije kvarila planove. Ranim jutrom bi se čuo limeni orkestar, a onda su veseli ljudi kretali na svoja odredišta. Sva izletišta oko grada bila su puna. Odrasli su slavili svoj dan. Dan rada. Sretni što imaju posao, redovne plaće i sve što ide uz to. Oni su znali što znači rad i što znači biti poštovan kao radnik. Bilo koji posao da su obavljali, njihovo dostojanstvo niko nije dirao. I spremačice, baš kao i liječnice ili učiteljice, sudije i rudari, imali su što im treba. A ako nisu imali, onda su se drugi trudili da im to omoguće. Prvi maj je nekad bio uistinu praznik rada i za radnike. A danas?Danas rudari plaču pred okom kamere moleći da im se barem malo poveća, već smanjena, plaća. Oni svaki dan nestaju u crnu zemljinu rupu i nikad nisu sigurni da li će izaći iz nje. U tišini mraka, daleko od ugodnih menzi za jelo, gdje je sve pojeftino, oni nose u džepu po štrucu kruha s nečim u sredini i razgode to za cijeli dan. Nešto malo preko petsto maraka vrijedi njihov život. A onda, kad mole za malo razumijevanja, dobiju odgovor da nisu postupili kako valja. Malo su poremetili red koraka i da se ne može s njima pregovarati jer su, eto, pogriješili. Pa kad poprave ponašanje, vidjet će oni koji odlučuju da li i kako s njima progovoriti. O čemu? O malo crkavice za preživjeti. Ne o plaći dostojnoj čovjeka. Rudarska djeca možda ne znaju ko je bio Alija Sirotanović.

Djeca više ne igraju lopte, ne preskaču lastiku, a roditelji im ne mogu obećati nekoliko dana na moru u odmaralištu njihovog preduzeća.

Ne znaju čije lice je krasilo nekadašnju novčanicu od dvadeset hiljada dinara. Ne znaju da je jedan rudar u rudniku uglja u Brezi bio pojam vrijedna čovjeka, ali i čovjeka kojeg je cijela jedna zemlja poštovala kao najvećeg među radnicima. Ne znaju da su djecu učili njegovim vrlinama. Ne znaju jer danas rudari mole za milost. I ne samo oni. Mole i mnogi drugi, jer je neko zaboravio što znači biti radnik. Bijele košulje onih koji odlučuju su ih toliko zaslijepile da ne vide one koji zarađuju i za njihovu i za svoju plaću. &nbsp;A danas uz praznik rada tek pomalo i ponešto se stavi na trpezu, a raduje se tek pukom životu. Ne radu i onom što rad donosi. Ne čekaju danas radnici ni broševe sa zlatnim ili srebrenim vijencem i prigodan poklon uz to. Niko već dugo ni ne spominje da to zaslužuju. Limena glazba A da nije njih, koji su zaboravljeni, ne bi bilo ni ovih koji njeguju „kulturu dijaloga“ dok zaboravljeni mole za malo više milosti. Ne za plaću koju bi morali imati baš onoliko veliku koliko im je i posao težak, nego onu kojom djeci mogu kupiti tek toliko da ne budu gladna. I tako, danas se tek ponegdje čuje limena glazba prvomajskog uranka, tek ponegdje sirena u podne tog prvog u mjesecu podsjeti da je praznika rada, a tek poneko prostre deku u prirodi i zapjeva uz domaću hranu. Djeca više ne igraju lopte, ne preskaču lastiku, a roditelji im ne mogu obećati nekoliko dana na moru u odmaralištu njihovog preduzeća.Danas, radnik prvo mora naučiti lijepo govoriti, poštovati procedure pristupa svojim šefovima, pa tek onda biti onaj koji ima pravo nešto tražiti. A dok to radnici ne nauče, bilo bi dobro šefove, koji toliko polažu na ”lijepu riječ”, spustiti tek koji dan u rudarsko okno i zadati im normu. Možda se onda na njihovim licima pojavi tračak razumijevanja i uvažavanja.

Kofer vredniji od ljudskog života

Za odron spremni!

Glavni adut i za finale

Prangijaši protiv Partije

Genijalni fudbalski um

Već viđeno!

Apel prijatelja BiH

Zločin i osveta

Na putu ka EU

Ljiljana Buttler u vrijeme klikova

Na Drini Aladža

U službi općeg dobra

Neumorni tragač

Parlamentarci neradnici

Ateizam ili religija

Rudari koji mole za milost

Kolumne

Kofer vredniji od ljudskog života

Za odron spremni!

Glavni adut i za finale

Prangijaši protiv Partije

Genijalni fudbalski um

Već viđeno!

Apel prijatelja BiH

Zločin i osveta

Na putu ka EU

Ljiljana Buttler u vrijeme klikova

Na Drini Aladža

U službi općeg dobra

Neumorni tragač

Parlamentarci neradnici

Ateizam ili religija

Rudari koji mole za milost