Dobro jutro... Davno nekad, još dok sam imao Titulu Studenta u zvjerinjaku ili jednoj od glavnih baza podjele Bosne i Hercegovine - Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pročitao sam, naučio i nisam zaboravio jednu od misli zabilježenih rukom, srcem i olovkom velikog Platona još tokom 4. godine prije nove ere:Izjave iz prošlosti- Vidiš li ona tri čobana? - Vidim. - Dok god njih trojica mogu da nadglasaju Sokrata i mene te da prilikom toga odlučuju o važnim pitanjima, ne vjerujem niti ću ikad vjerovati u Demokratiju...To bi bilo, otprilike, to...Ako bi neko, iz bilo kojeg razloga, provjeravao memoriju pa mi kao ispit postavio pitanje da citiram ili parafraziram jednu od izjava iz prošlosti, a pri tome me ograničio na dva izbora, koja bi bila ili misao Miodraga Bulatovića iz knjige “Ljudi sa četiri prsta” ili jedna od političkih izjava Bakira Izetbegovića, isprve bih rekao: “Neću da budem Bakir u doniranom filmu, a ni seriji, evo vam odmah Bulatović.”Parafraziram i dodajem nekoliko svojih misli, jer je samo kod budalastih umjetnika i šarlatana sve njihovo, kod pravih je to nemoguće. Dakle, “Ljudi sa četiri prsta” uz intervenciju u prostoru:Domovino... nezasita i pohlepna rospijo... Domovino, hajde da svedemo račune, Ti, velika, i osrednji ja. Oslobodi me Tvoje sudbe, Tvojih pseudobalkanskih noći i ruku sa četiri prsta...Domovino moja jedina, kontroverzno protiv Tebe sam, jer postaješ golema Zelena Jabuka, rasteš i krupnjaš, Domovino voljena moja, južnoslavenska svetico i kurvo...Borio sam se za Tebe i ponosio imenom Tvojim, a Ti si me odbacila, uzevši one licemjerne neooligarhe i populariste prostodušne... Domovino, Jabuko moja Zelena, izađi mi na megdan junački ili me pusti da izađem iz Tebe, a Ti nastavi da zeleniš i krupnjaš...Neki dan me pita jedan poznanik: “A koliko Ti plaća onaj tvoj Sandžaklija za note što ih švrljaš subotom?”Hoću iz inata...Kažem: “Ovako, Druže, i nemoj da zaboraviš, ništili su me više od 30 godina, kažnjavali kao KOS-ovog sina... Kompromitirali, pravili budalom... Otimao sam se, borio, uzvraćao baš poput Marjana Beneša... Padao i ustajao, a onda sam se umorio, stao u svoj ugao, šuteći na njihovo čuđenje šta mi bi... Pokušavali su uništiti sve u meni, čak su i Boga pokušali ubiti u meni i sada se ibrete kakva zvijer postajem... Naposljetku, nisu me uništili i ponovo sam se vratio u Ring.Što se tiče plaćanja, godine Gospodnje 1993. usred Beograda na Kalimegdanu pitali jednog doktora nauka šta želi, koliko novca da pređe na pravoslavnu vjeru, a On, meni nekad veoma blizak, rekao: “Da pređem na Vašu Vjeru, nikad neću izdati svoju Religiju, nemate Vi te pare, preskup sam ja za Vas, ali hoću iz inata.”I još ovo da vam kažem, Josip Broz Tito nekad u prošlom stoljeću napisao je Staljinu pismo:- Poštovani druže Staljine, uhvatio sam još jednog Vašeg atentatora kojega ste poslali da me ubije, to bi bio sedmi po redu. Nemojte to više raditi, jer ako se to ponovno desi, ja ću na Vas poslati samo jednog svog... Ako to uradim, neće biti potrebe da šaljem drugog...I tako dalje...

Domovino, hajde da svedemo račune Ti, velika, i osrednji ja. Oslobodi me Tvoje sudbe, Tvojih pseudobalkanskih noći i ruku sa četiri prsta...

Četiri prsta

U pravu su političari iz mlađe balkanske garniture, ne oni ratni profiteri, kakvih je previše na Balkanu, u Bosni posebno, koji tvrde da je u čekanju na euroatlantske procese izgubljena cijela jedna generacija.&nbsp;&nbsp; Rođeni odmah nakon Dejtonskog sporazuma, mnogi već diplomirani stručnjaci, spremni su za punu profesionalnu i životnu akciju, ali je domaći ambijent zbog nepotizma i korupcije toliko protiv njih da im ne preostaje ništa drugo nego da kupe kartu u jednom smjeru. 
Svjesni su da moraju sami krenuti u obližnju Evropu, jer Evropa još dugo neće doći do njih - na daleki i surovi Balkan. Oteglo se to čekanje pa se mladi ljudi sve više osjećaju i kao promašena generacija.
No, moglo bi i drugačije da nije notornih laži vlastodržaca koji obećavaju kule i gradove da bi se održali na pozicijama s kojih kontroliraju debele državne fondove i druge političko-interesne sinekure. Da ne govorimo o zaostalim ratnim donacijama, izmještenim ko zna gdje, ali nadohvat ruke onima koji su za orijentalizaciju ove zemlje, da bi njom lakše vladali, bez normi i evropskih standarda, već po babu i po stričevima. 
Oni su izgubili kredibilitet i njihove poruke, dakako i vladanje, ostaju dio problema, ali ne i solucije za građane Bosne i Hercegovine. Bosancima zato zvuči prihvatljivije kad neko drugi, s dokazanim kredibilitetom, poput lidera u Makedoniji, koji naprosto hrle prema euroatlantskim integracijama, kažu da nam svima treba evropski Balkan.
Nakon svega, Makedoncima se, kao i Crnogorcima, može vjerovati, jer su napravili bolne političke rezove - radeći za buduće generacije, oni već umnogome razvlašćuju “nepobjedive” mitove prošlosti, ali i lidere koji su samo deklarativno pričali o Evropi. Nikome više ne trebaju ti koji u sebi konzerviraju najgore atavističke impulse i feudalni Balkan i još ga nameću i svima nama. &nbsp;
Bosanci se, dakle, moraju upitati ne samo šta im to političari pričaju i obećavaju nego i ko im to govori. Jer, kvalitet lidera sastoji se u standardima koje on postavi prvo sebi.&nbsp;U protivnom, ako sve te (nacionalne) vođe nastave s evropskim vokabularom, ali ne budu živjele evropski nego u sistemu u kome se ljube ruke i sve aminuje, onda u takvoj Bosni nema budućnosti za nove generacije. 
&nbsp;

Svjesni su da moraju sami krenuti u obližnju Evropu, jer Evropa još dugo neće doći do njih - na daleki i surovi Balkan

Izgubljena generacija

Deni Milošević, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine, odlično je započeo novu sezonu u Turskoj, kao i njegov klub Konjaspor.&nbsp;&nbsp; 
Milošević i saigrači gostovali su ovog vikenda kod Malatjaspora, a naš vezni igrač postigao je jedini gol na utakmici, osiguravši tako nove bodove svom timu. “Zmaj” je bio strijelac u 14. minuti i odigrao je odlično sve do kraja meča. 

Predvođen našim mladim vezistom, Konjaspor je nakon četiri kola pri vrhu prvenstva Turske i još nije poražen, čime se mogu pohvaliti još samo tri kluba.

Za nas je važnije da će Robert Prosinečki, selektor naše reprezentacije, u predstojećim susretima sa Sjevernom Irskom i Austrijom u okviru Lige nacija moći računati na ovog sjajnog fudbalera, u kojem fudbalski znalci vide pravog nasljednika Zvjezdana Misimovića. 

Deni Milošević izdanak je belgijske škole fudbala, jedne od trenutno najboljih u svijetu. Rođen je 9. marta 1995. godine u Liježu, a ponikao je u Standardu, gdje je i proveo najveći dio karijere. 

Prije dvije godine, preselio se u Tursku, a Konjasporu se već isplatilo ulaganje u našeg reprezentativca, s kojim je u prvoj sezoni osvojio Kup i Superkup Turske.

Naš vezni igrač pogotkom je donio pobjedu Konjasporu u gostima kod Malatjaspora

Novi Miske

Još jedno ljeto prođe. Brzo, prebrzo. Dođe i septembar, a septembar je uvijek, nekako, melanholičan mjesec. Djeci posebno. Nakon igre, razdraganosti, na miru pročitanih knjiga i odigranih igrica, treba sjesti ponovo u školske klupe. A školske klupe, hladne i neumoljive. Odmah počinju provjere koliko se zaboravilo prošlogodišnje gradivo i prve ocjene.Čitanje knjigaSlušam kako će u Hrvatskoj djeca ići u školu duplo lakših torbaka, imati mini računare i kako će im se razvijati isključivo kritičko mišljenje. Tek puko usvajanje gradiva postat će prošlost. Krajnje je vrijeme. Danas, kad djeca mogu brže od učitelja provjeriti aktualni broj stanovnika neke zemlje, njen izvoz i uvoz, izgled neke planete, riješiti matematski zadatak, tražiti od njih da znaju sve napamet, najveći je poraz učiteljovanja.&nbsp;&nbsp;I najnestašniji učenik danas zna istine za koje bi Arhimed nekad dao svoj život. Smiješno izgledaju zahtjevi nastavnika da se lekcije nauče od riječi do riječi. A nastavnici ipak zahtijevaju. Ovih dana i nove generacije učenika počinju svoj put obrazovanja. Prvi put sjedaju u školske klupe i ne znaju što ih čeka.Tako i jedan Eman odbrojava dane svakodnevno gledajući svoj školski ruksak. A ruksak velik da veći ne može biti. U njega će Eman staviti svoje prve udžbenike i sveske, svoj pribor za rad i krenuti na put u kojem će ruksak svake godine biti sve teži, a njegova radost prvačića će biti davna prošlost.Tako mi nedavno priča jedan dječak kako je tokom raspusta pročitao mnogo više knjiga nego tokom školske godine. Velim da je to divno. “Ali, ne pitate me zašto sam ih tad više pročitao?” “A zašto?”, odgovaram pitanjem. “Zato što me niko nije tjerao da o knjigama govorim ono što želi čuti nego sam ih čitao, uživao i razmišljao o njima. Čitao sam i jednu veliku na engleskom jeziku. Onako, za svoju dušu, da naučim još bolje taj jezik.”&nbsp;&nbsp;Zamislih se tad o djeci koja uistinu sve manje vole da čitaju. Djeci koja traže sažetke knjiga uz komentare o glavnim junacima na internetu i tako prolaze kroz lektiru. Još jedan dokaz koliko djeca, zapravo, nisu kriva što ne žele da uče i čitaju onako kako su njihovi preci radili nego traže korak s vremenom. Traže nove izazove i traže da im se dozvoli da misle.Ojačati krilaStoga, uz početak još jednog septembra, treba se zamisliti nad našom djecom i njihovim putevima odrastanja. Treba im škole otvoriti za njihova srca, a ne zatvoriti ih za njihove duše. Treba im omogućiti da misle i promišljaju. Da negoduju i kritiziraju. I ne, nije to slabost nas, učitelja. To je hrabrost i izazov. Dozvoliti učenicima da znaju bolje od nas. Da su brži. Da nas nauče i o onome što oni znaju.Emanu treba ojačati krila kojima će letjeti kroz predmete i sam istraživati kod kuće. S radošću donositi u školu svoja istraživanja i za to biti nagrađen. Treba mu omogućiti da kaže što zna, a ne čekati dok ne zastane u nečemu i onda mu sniziti ocjenu, jer je, eto, baš tu negdje zastao.E, to ne smiju doživljavati svi emani koji kreću u školu. Uskoro će za emanima i studenti početi svoje studijske dane. Treba im pomoći da uistinu studiraju i da se raduju svojim projektima. Onda neće bježati za boljim i drugačijim, jer će dobro biti uz njih.Ovako, ode nam neki dan Irfan iz Sarajeva u Ameriku. Ma nepovratno, nema smisla zavaravati se. A bio je najbolji. Ode Bakmaz iz Banje Luke u Italiju. Odoše da studiraju, a ne da kupuju udžbenike od svojih profesora i napamet ih uče. I zato ne zaboravimo da znanje nije znanje imati nego znati ga primijeniti, a škole često postignu samo to da djeca imaju glave pune znanja, a razmišljanju i dobroti ni traga.Dobrota se uči, znanje se primjenjuje, a podaci se sami za sebe bacaju u smeće.

Znanje je znanje tek onda kad je stečeno naporom vlastite misli, a ne pamćenjem

Ne učimo za školu nego za život

Kad tek naimenovani američki ambasador u Bosni i Hercegovini Erik Nelson (Eric) bude u Senatu odgovarao na pitanja o BiH i Balkanu, sigurno neće najaviti novu politiku Vašingtona prema ovom dijelu Evrope.Muzejska vrijednostKada, nakon odlaska “Obamine” Morin Kormak (Maureen Cormack), u Sarajevo dođe i Trampov (Trump) ambasador, niko se od američkih diplomata, sasvim izvjesno, neće zalagati da Milorada Dodika skine s američke crne liste, čemu se on uzaludno nada. Što bi rekli u Sarajevu, ali i u Banjoj Luci: “Ma, nema, bolan, teorije!”

Nelson će u Kongresu podsjetiti dobro informirane senatore kako nema popusta tamo gdje ne može biti političke rasprodaje. Možda će čak i ponoviti stav Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu - ne postoje paralele između manjeg bh. entiteta i Kosova, jer svi znaju, BiH je bila država i prije Dejtona, mnogo prije 1995. godine.Izlišno je spominjati da je Republika Srpska, u najboljem slučaju, američki mirovni kompromis da se više ne bi ginulo u Bosni, ali i da bi Bil Klinton (Bill Clinton) po drugi put bio izabran za šefa Bijele kuće. To što se manji bh. entitet zove “republika”, odavno je uočena američka greška. Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) priznao je da se na to pristalo u žurbi, da ne propadnu mirovni pregovori, a da time 1996. godine, pored svih drugih afera, bude ugrožen i Klintonov drugi mandat.No, kako je Klintonov plan donio mir u BiH, malo je ko tada ozbiljno zamjerio američkom predsjedniku. Dejtonski sporazum je, kako je obećano, ali i zapisano, trebao biti samo privremeno rješenje, a mir je ispravno zamišljen da bude trajan.To da ime RS zvuči “državnički”, krivi su inertni Bosanci; malo mare što taj entitet prodaje opasni provincijski mentalitet. Uostalom, svojevremeno je i najgori evropski auto Trabant, koji se proizvodio u Istočnoj Njemačkoj (od 1957. do 1990. godine), zvučao kao “automobil” pa ga ipak više nema, kao što više nema ni one sovjetske, pola Njemačke.Znamo i to da se građanska titula “republika” ne dodjeljuje dekretom nego se zaslužuje prihvatanjem civilizacijskih normi. Ali se i gubi kad se počini genocid i kad takvo uređenje počne ličiti na apartheid, a ne više na pravni poredak. Prema onome kako Dodik priča o RS, taj entitet je na putu da izgubi taj ukradeni naziv - republika; da ne govorimo o pretencioznosti da je ekskluzivno “srpski”.Dok traje ova izborna piromanija u BiH, Dodik tone sve dublje i do bola sve pojednostavljuje na Srbe i nesrbe (!?). Zaboravlja da se svaka prava republika zasniva na socijalnom, a ne na nacionalnom (de)balansu.- Nesrazmjer između bogatih i siromašnih je najstarija i najfatalnija bolest svih republika - pisao je Plutarh u djelima “Paraleni životi” i “Moralija”, o čemu je Dodik na Fakultetu političkih nauka u Beogradu morao bar čuti.I današnja Bosna dijeli se na bogate, poput njega, i na siromahe, poput mnogih bosanskih Srba, Hrvata i Bošnjaka. A vala i ostalih.Zato je i važno da se američka politika prema BiH neće promijeniti kad se promijene američki ambasadori u Sarajevu. Naprotiv, svi su izgledi da će Dodikov narativ o “državnosti” RS, poput istočnonjemačkog Trabanta, završiti u muzeju, s eksponatima na koje pada samo prljava i tamna historijska prašina.Nova smjena lideraU međuvremenu, Bosanci u Americi insistiraju na tome da se na Dodika ne treba suviše osvrtati, jer je i on “produkt Soroša i bivše američke administracije” - skoro iz muzejskih arhiva. Poruka je da bi ga ova Trampova ekipa prvog žrtvovala u novoj smjeni balkanskih lidera te da su Dodikovi (lobistički) pokušaji smiješni.Ne samo da Bosni neće faliti nijedno zlatno pero na kruni, jer historija se, u biti, ne može falsificirati (uvijek će biti onih koji je znaju i zapisuju) nego, kako to poručuju odgovorni politički lideri (Fahrudin Radončić), Bosni i Hercegovini neće faliti ni milimetar teritorije kad se Srbija i Kosovo dogovore. A moraju se dogovoriti tako da ne prave nered na Balkanu.Moskva doista ne voli da joj se NATO, preko Balkana, sve do Ukrajine uvlači u strateški osjetljivi trbuh, ali malo je vjerovati da želi novi džumbus u Evropi, jer i Rusija stanuje na toj adresi. To što je Džon Bolton (John Bolton) pustio nekoliko balona kako se Vašington neće protiviti razgraničenju Beograda i Prištine, samo je spremnost da se (iz očaja) otvori nova, iako ne ratna kriza. Jer, to bi njegovom šefu kupilo dodatno vrijeme ako na izborima 6. novembra republikanci izgube Zastupnički dom, čime bi počeo proces obaranja Donalda Trampa.Sreća je što američku vanjsku politiku ne vode samo predsjednici nego i drugi znalci iza scene.

Titula “republika” zaslužuje se prihvatanjem civilizacijskih normi, ali i gubi kad se počini genocid i kad takvo uređenje počne ličiti na apartheid

Bosna, država prije Dejtona

Ono što je pisca ovog teksta vezalo uz Ključ jeste činjenica da je kao dječak često, a pogotovo ljeti, boravio tu, najviše kod amidže Muhamed-bega Filipovića. U amidžinoj kući ukazivana mi je velika pažnja, svi su me tetošili i voljeli, a moj dolazak bio je signal za okupljanje brojnih vršnjaka, članova najuže familije te njihovih ključkih drugova i prijatelja.Brojni prijateljiTako se stvarala grupa djece s kojom sam se imao priliku igrati se svih mogućih dječijih igara, kupati i plivati na rijeci Sani, voziti čamcem ili kerepom (posebna naprava sastavljenih balvana za plovidbu po mirnoj vodi), igrati fudbala na livadama ili na pijaci koja je predstavljala istovremeno i fudbalsko igralište lokalnog kluba Tomašević.

Odlazili smo u šume na branje pečurki, šumskih krušaka, jagoda, malina, zatim igrali po voćnjacima prepunim svakovrsnog voća. Posebno smo se radovali odlasku na šumu orahovog drveta, koja se nalazila odmah po prolasku kroz sklop, gdje je raslo nekoliko hiljada stabala oraha i gdje je uvijek krajem ljeta bilo napretek oraha, koje su djeca sakupljala.Uz to je dolazio i obavezan lov na ribe, posebno pastrmke i ribe koje su se mogle u obilju naći iznad tzv. Poda, brane koja je zaustavljala rijeku Sanu i omogućavala da se vodojažom voda usmjeri s desne strane ka uređajima za pogon pilane, a s lijeve na Blaževića mlin, gdje se mljela pšenica za dobivanje brašna.Ispod ove naprave nazvane Pod, preko koje se mogla normalno prelaziti rijeka Sana, kao da se radi o nekom mostu, nalazila se zona u kojoj je bilo najviše riba klena, mrene, škobalja, štuka i drugih vrsta koje se nalaze u ravničarskim rijekama. Sve ovo pružalo je idealne mogućnosti za dječije igre i zabave, za vrlo intenzivan i živahan dječiji život.Tome treba dodati činjenicu da su brojni rođaci često dolazili i molili mog amidžu i amidžinicu da me puste da idem noćiti kod njih kako bismo navečer mogli dugo sjediti, pričati i planirati svoje zabave i dogodovštine.Tako raznovrstan i bogat boravak u Ključu omoguićio mi je da steknem brojne prijatelje i među rođacima i među ključkom djecom, s kojom sam cijeli život održavao prisne odnose i kontakte.Kako su moji preci doživjeli da im odžaci, kuće i imanja budu zapaljeni i uništeni, tako je i Ključ, nažalost, u Drugom svjetskom ratu doživio istovjetnu sudbinu.Ustaška vlastKad je došlo do njemačke okupacije, u Ključu je uspostavljena ustaška vlast. Koliko mi je poznato, samo je jedan musliman, i to porijeklom iz Vitine, koji je pred rat došao u Ključ i bio bilježnik u Općini, ušao u ustašku vlast i postao tabornik ustaškog tabora, a samo dvojica muslimana su stupila ustašku vojsku.

Jedan od njih je Meho Kulaš, koji je u Ključu bio poznat po tome što je od Općine na brdu Jarice dobio komad šume, koju je iskrčio i posadio voćnjak na koji je bio veoma ponosan. Nažalost, kad mu je voćnjak dospio do roda, seljaci iz sela Jarice posjekli su jedne noći svo voće tako da je Meho bio šokiran i odustao od svake namjere da se bavi voćarstvom.Drugi musliman koji je pristupio ustašama bio je Mahmut Kapetanović.Dakle, u Ključu muslimani niti su se obradovali niti su pristupili u bilo kom smislu ustaškoj državi i vlasti. Jednostavno, bili su zatečeni. U junu 1941. godine u Ključ su došle dvije satnije ustaša, jedna iz Ljubuškog, druga iz Krapine. Ustaše su provele racije i pohapsile skoro 900 uglednih Srba iz grada i sa sela i onda ih tokom tri noći pobile u spomenutom Sklopu i u Hanlovićkom vrelu, odakle izvire rječica Ižnjica.Ključ je bio konsterniran događanjima, a pokušaj da se spriječi zlo završili su tako da je Sulejman-begu Filipoviću stožernik Gutić lično opsovao muslimansku mater i merhamet te mu rekao: “Šta hoćete, vi ste sljedeći na redu!”Ipak su neki Filipovići, kao što su moje amidže i spomenuti Sulejman-beg, kao i inžinjer Hajrudin Filipović, sin Ali-bega Filipovića, amidždića moga oca, uspjeli da spase dvadesetak gradskih Srba, plativši za to ustašama velike pare i omogućivši im da izbjegnu u Srbiju, odnosno u Beograd, gdje su poslije živjeli.Amidža Muhamed-beg konstatirao je da ćemo mi, mislio je na muslimane, platiti taj zločin, jer Srbi uvijek na nama naplaćuju sve svoje nevolje, što se odista i desilo 27. jula, kad je došlo do masovnog ustanka Srba. Tada je poklano sve živo u svim muslimanskim selima na ključkom srezu. Tako je ubijeno nekoliko hiljada muslimana, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka.Na svu sreću, grad nije tada pao u srpske ruke, jer bi se i u Ključu dogodilo ono što se dogodilo u Kulen-Vakufu, Bjelaju, Petrovcu i drugim mjestima u kojim su muslimani stradali zbog ustaških zločina.

Iako su Filipovići spasili dvadesetak gradskih Srba plativši za to ustašama velike pare i omogućivši im da izbjegnu u Srbiju, Srbi su na muslimanima naplatili sve svoje nevolje

Od bezbrižnog djetinjstva do strašnih zločina nad muslimanima

Federalni premijer Fadil Novalić smislio je novi način kako da svojoj SDA osigura dodatne i sigurne glasove na predstojećim izborima. Kada su se iscrpile raznorazne metode (kafa i kocka, paketi s jeftinim sokovima i kilom banana), SDA pribjegava najefikasnijem načinu – zapošljavanju u cilju izborne kampanje.&nbsp; 
Tako Novalić nije produžio moratorij na zapošljavanje u FBIH, koji je istekao u junu, pa je već u julu u državnim/entitetskim institucijama zaposleno 13 puta više probranih, armija podobnih i lojalnih koja sigurno neće zaboraviti ko im je osigurao životnu šansu. To što (čast izuzecima) nisu možda ni dovoljno kvalificirani, iskusni, obrazovani, pred izbore (a i inače) ne znači ništa.

Za to vrijeme u kolonama odlaze oni koji bi ovoj zemlji imali šta dati. Oni stoje u redovima pred ambasadama, na biroima za zapošljavanje, s čistim desetkama konobare po kafanama, prihvataju svakojake poslove i gube nadu. Njima se niko ne obraća, nisu favoriti vladajućih, ne pripadaju uskom krugu stranačkih poslušnika. Oni nemaju ni sreću ni štelu da se dokopaju dobro plaćenog posla državnog službenika.

Zato masovna zapošljavanja uoči izbora pokazuju ne samo da je država najbolji poslodavac nego, prije svega, da vladajući bahato grabe, prije izbora, poslije izbora, pa opet prije izbora… Tu moratorij ne postoji!

Umjesto kafe i kocke, paketa s jeftinim sokovima i kilom banana, SDA pridobiva glasove masovnim zapošljavanjem pred izbore

Predizborni uhljebi

Luka Modrić najbolji je vezni igrač prošle sezone u Evropi i to je sjajan domet, ali onda je samo nekoliko minuta kasnije, na proglašenju najboljih u Monaku, uslijedila još veća titula. 
Hrvatski reprezentativac i vezista Real Madrida najbolji je igrač Evrope za sezonu 2017/18. Ni manje ni više nego ispred bivšeg klupskog kolege Kristijana Ronalda (Critiano) i Mohameda Salaha iz Liverpula. Skromno, kako je fudbalski svijet navikao od njega, Modrić je zahvalio cijelom timu Reala i odšetao s bine.
Luka Modrić rođen je 9. septembra 1985. godine. Karijeru je počeo u Zadru, a zatim je igrao u Dinamu iz Zagreba, koji je ga je posudio mostarskom Zrinjskom.
Imao je i epizodu u Interu iz Zaprešića, a onda je stigao veliki transfer u Totenhem, odakle je otišao u Real Madrid, gdje i danas igra, uprkos mnogim ponudama za transfer. Na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Rusiji, proglašen je za najboljeg igrača.

Najbolji igrač Starog kontinenta ispred Ronalda i Salaha

Skromni momak na vrhu Evrope

Jučerašnje neformalno druženje šefova diplomatija zemalja EU s ministrima vanjskih poslova balkanskih (polu)državica prošlo je bez bosanskohercegovačkih i kosovskih zvaničnika. Tamo su zato bili ministri iz Makedonije, Crne Gore, Srbije, Albanije i Turske.
Mada je dramatično stanje u kojem tavorimo predstavljalo glavno jelo na bečkom meniju, naših nije bilo za stolom ni tokom preksinoćnje večere ministara odbrane NATO-a. A na radiju je svirala stara kanibalistička - Ne čekajte, mene večerajte...
O nama se, dakle, punih usta priča, uz srebrni escajg raspravlja, pomalo i zabrinutost izražava, a da pritom nikog iz državne vlasti to ne zanima. Eno, Bakir Izetbegović zloupotrebljava posljednje dane osmogodišnjeg mandata kako bi se oproštajno o državnom trošku još jednom prosmucao Bliskim istokom. Računa da se takve prilike više neće ukazivati. Mladen Ivanić i Dragan Čović zabavljeni su kampanjom širenja mržnje, dok Denis Zvizdić već odavno ni sam ne zna „đe goni i udara“.
U međuvremenu je bivši visoki predstavnik Volfgang Petrič za „Avaz“ potvrdio da je Brisel umoran od BiH i da smo postali „jedna od najmanje poželjnih država u EU“. Dobro, sve je to vješto umotao u celofan pokušavajući valjda objasniti kako smo ubjedljivo najomraženiji, te da je Evropi pun klinac naših svađa i međusobnih zakebancija.
„Posljednje tri godine kada mislim na BiH, ništa mi dobro ne pada na pamet. Nemam pojma šta uraditi. Zaista! I to je najtužniji detalj cijele priče.“ Aferim, Volfganže! Makar na bolnoj iskrenosti netipičnoj za diplomate...
I trojica bivših čelnika OHR-a također su presavili tabak savjetujući Evropskoj komisiji da ni po koju cijenu ne dozvoli crtanje novih karata na Balkanu jer bi, kažu, to moglo prouzrokovati haos u, ionako, haotičnoj BiH!
Vidite kako sve na kraju završi u haosu i kartografiji? Uostalom, teritorije, mape, koridori, granice i jesu bili izvor svih zala na ovim prostorima u proteklih frtalj stoljeća...

Vidite kako sve na kraju završi u haosu i kartografiji?

Ne čekajte, mene večerajte...

Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) agilno zastupa ideju etničkog razgraničenja Kosova i Srbije. Ima za to svoje argumente. Kapa dolje!&nbsp; 
Ne treba sumnjati da će i u BiH njegovi stavovi naići na odbojnost. Bit će i onih koji neće birati riječi. Nama je vazda neko drugi kriv. Ali, to je sindrom naroda u nestajanju. 

Nije i neće nam biti krive naše „dike“, „lideri“ koji se u jeku najozbiljnijeg izazova po opstanak ove države smucaju po bijelom svijetu ili slavodobitno ublehare nad nekim papirom na kojem se radilo kao cijelih 10 godina. 

Strašna je zvanična šutnja Sarajeva! 

Ona otkriva ono što i Petrič u dugom intervjuu za „Dnevni avaz“ s neskrivenom tugom ukazuje – da i među Bošnjacima ima onih koji žarko žele komadanje ove države, i svoj pašaluk gdje će nam krojiti sudbine, montirati progone i skidati glave. 

Koruški Slovenac, utjecajni Austrijanac istančanog osjećaja za globalna zbivanja, veoma je otvoren. To što mi od šume po ko zna koji put ne vidimo drvo, što smo kao ovce pred klanje, naš je belaj i problem. 

Petrič je rođen 26. avgusta 1947. godine. Oženjen je i otac djeteta kojeg je usvojio na Balkanu.

S neskrivenom tugom ukazao da i među Bošnjacima ima onih koji žarko žele komadanje ove države

Strašna šutnja Sarajeva

Svakog pravog i istinskog uhljeba nesumnjivo je obradovala informacija da Halid Genjac na predstojećim izborima „nosi“ kompenzacijsku listu SDA za državni parlament. Rođeni Visočak, sa nesigurnom izbornom bazom u zeničkotravničkom srezu i stalnim prebivalištem u Sarajevu - gdje je u elitnim gradskim četvrtima naslagao (pre)skupe nekretnine - zaoprave zaslužuje da još četiri godine, poput osiromašenog uranijuma, zrači i dominira bosanskohercegovačkim parlamentarnim salama. Ča je (skupštinski) život vengo fantažija, rekao bi neprolazni Oliver Dragojević... 
Milošću Bakira Izetbegovića, Halid Genjac, dakle, nastavlja svoje poslaničko-delegatsko putešestvije kojim beskorisno jezdi već duže od dva desetljeća. Međutim, za razliku od šefa SDA, predsjednici nekih konkurentskih stranaka nisu bili tako darežljivi prema partijskim podanicima.
Evo, naprimjer, Peđa Kojović je odlučio da za pastira kompenzacijske liste svoje stranke proglasi samog sebe. Identično je postupio Sefer Halilović, kao i Mirsad Kukić iz Banovića. Razumljivo, na ovaj način stranački prvaci NS-a, BPS-a i PDA znatno su povećali vlastite šanse da u oktobru postanu zastupnici i „Halid(i) umjesto Halida“.
Kompenzacijsku sebičnost, ali i stanovitu strepnju od izbornih rezultata u Hercegovini, pokazao je i prvi čovjek SDP-a Nermin Nikšić, koji će, također, na izbore sa „siguricom“ u glasačkoj kutiji. Osim što je duboko neprincipijelna, Nikšićeva odluka da prvo namiri sebe, a drug(ov)ima šta ostane, na kraju bi mogla skupo koštati dežurnog „partijskog kompenzatora“ Sašu Magazinovića.
Podsjećanja radi, Magazinoviću je njegov bivši šef SDP-a Zlatko Lagumdžija u dva navrata namjestio osmogodišnji posao u državnom parlamentu bez senzacije preko kompenzacije. Nikšićevo diskreciono pravo bilo je da odluči drugačije...

Milošću Bakira Izetbegovića nastavlja svoje poslaničko-delegatsko putešestvije

Genjci kompenzacije!

Da se profesionalizam i rad isplate, dokazuju uspješni projekti jednog od vodećih producenata na našim prostorima, Tomislava Kašljevića. „Sevdah u Lisinskom“, „Veče sevdaha u Beogradu“, „Indexi i prijatelji“, samo su neke od emotivnih priča kojima pečat daje ovaj Zeničanin sa zagrebačkom adresom. Tako zahvaljujući Kašljeviću, „Indexi“ žive i živjet će...
Naravno, zasluge idu i pjevačima, ali ipak veće zasluge ima čovjek koji „u sjeni“ godinama drži sve konce u rukama i održava ove lijepe priče. Ruku na srce, nije lako okupiti sve živuće članove kultnih „Indexa“ i brojne njihove kolege i poštovaoce. A Kašljević u tome uspijeva već punih jedanaest godina.
Posljednji koncert desio se u hrvatskom Vinkuranu. U predivnom kamenolomu „Cave Romane“ bio je to još jedan omaž legendarnim „Indexima“.
I baš kad bi mnogi pomislili da će uslijediti pauza, Kašljević „Indexe“ vraća u Sarajevo i novo druženje s publikom u bh. prijestonici zakazuje za 2. oktobar u Domu mladih.

Jedan od vodećih producenata na našim prostorima punih 11 godina priređuje omaž kultnom bendu

Kašljević: Inicijator brojnih uspješnih projekata

Čuvar "Indexa" od zaborava

Koordinirano institucionalno iživljavanje SDA-ovih jurišnika i strateški raspoređenih stranačkih klimoglavaca nad uglednim sarajevskim ljekarom Ismetom Ipetom Gavrankapetanovićem, po svemu sudeći dobiće i svoj sudski, krivičnopravni epilog. 

Naime, odvjetnički tim nedužne žrtve višemjesečnog brutalnog mobinga najavljuje da će nadležnom tužiteljstvu prijaviti polusvijet iz univerzitetske ergele vječito vladajuće stranke čije je prvo grlo, navodno, lažni student Haris Zahiragić. 

Zbilja je sramotna golgota koju proživljava „ratni heroj u bijelom“, višedecenijski privatni ljekar i prijatelj Alije Izetbegovića. Kolovođa ovog progona, svemoćna i neutješno zlobna Sebija Izetbegović, Gavrankapetanovića je, uz pedesetak iskusnih i nenadoknadivih ljekara, prvo protjerala iz Kliničkog centra na Koševu, da bi mu potom oduzela i profesorsku katedru na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sve to počinila je đilkoškim manirima, kršeći ljudske i božije zakone, nerijetko implementirajući kočijaške psovke za discipliniranje „izvođača radova“ Ipetovog uništenja. 

Režim u kojem porodično privilegirana i duboko isfrustrirana amaterka te, po ličnom priznaju, užasna studentica (što konkretno dokazuje jedanaestogodišnjim fakultetskim mrcvarenjem, uz zbilja mizeran prosjek ocjena od 7,3), nastoji upropastiti karijeru svjetski priznatom stručnjaku, mora se bez odlaganja, hitno i temeljito srušiti. 

Sebija I. predstavlja tek najružnije lice totalitarne feudalne vlasti koja nas jaše i mamuza, harači i muze. I sve to događa se uz blagoslov i političku podršku papučara iz njene palače na brijegu. Koji je, eto, samo za ženin hatar, kao na vlastiti obraz, pljunuo u očevo i Ipetovo prijateljstvo.

Sramotna je golgota koju proživljava višedecenijski privatni ljekar Alije Izetbegovića

Sebija Antoaneta

Legendarni američki košarkaš Majkl Džordan (Michael Jordan) nekad je nemilice punio protivničke koševe, a sada puni džepove milionima dolara.&nbsp;&nbsp; 
Prema ocjeni mnogih, najbolji igrač svih vremena, Leteći Majk, u 19-godišnjoj karijeri osvojio je šest NBA titula između 1991. i 1998. Pet puta proglašavan je najkorisnijim igračem NBA lige i šest puta bio je MVP finala. Osvojio je i zlato na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.

Nakon košarkaškog penzionisanja, upustio se u biznis vode, preuzevši NBA klub Šarlot hornets. Lansirao je i svoj brend "Air Jordan" u korporaciji "Nike".

Ta dva poslovna poteza donijela su mu više od milijardu i po dolara, čime je uspio ući među 1.500 najbogatijih ljudi na svijetu. Samo lani zaradio je više od 350 miliona dolara. U više navrata donirao je velike sume u humanitarne svrhe.

Rođen je 17. februara 1963. u Njujorku. U Kuću slavnih ušao je 2009. godine.

Džordan: Nekad punio koševe, a sada svoje džepove

U penziji postao milijarder

Atentat na novinara BN televizije Vladimira Kovačevića novi je dokaz da živimo u totalitarnom i beznadežno neslobodnom društvu, gdje režimski batinaši na cesti izriču presude i određuju kazne za javno iznesene stavove.&nbsp;&nbsp; 
Nažalost, smrtonosne palije u kandžama maskiranih idiota ne predstavljaju, kako se to policijskim žargonom kaže, sticaj nesretnih okolnosti, već konkretnu demonstraciju nasilja usljed primitivnih uvreda i prijetnji koje kontinuirano plasiraju čelnici korumpirane i suštinski zločinačke vlasti. 

Pokušaj Kovačevićevog ubistva s predumišljajem protokolarno hladno osudili su Vlada Republike Srpske s neopisivom Željkom Cvijanović, sumorni predsjednik entitetske skupštine Nedeljko Čubrilović te neprikosnoveni „Senor Matanza RS-a“ Milorad Dodik.
U njegovoj iznuđenoj reakciji stoji kako je „napad na novinara napad na slobodu govora i da takvo ponašanje neće biti tolerisano“. I kapak! Toliko od Dodika ovim neugodnim povodom...

Šef republičkosrpskog režima nesumnjivi je balkanski rekorder po učestalosti iživljavanja nad novinarima. Stoga su mnogi na vlastitoj koži osjetili papanski mentalitet i otrovnu jezičinu šatorskog zabavljača, a među pionirske žrtve ponosno se ubraja i potpisnik ovih redova. Naručene sudske tužbe, izmišljene optužnice za nepostojeća krivična djela, verbalne uvrede, na kraju i TV najava poželjnog marisanja, sve se skupa skladno uklopilo u sabrana djela Dodikovih nedjela. 

Vladimir Kovačević jeste najnovija, ali nije posljedna nevina žrtva odlazećeg režima. A teror neće prestati ni nakon što se 7. oktobra prebroje glasovi i proglase novi pobjednici. Zapravo, tek tada će Dodik pobjesniti. Jer zna da gubitkom vlasti gubi i slobodu. Pa će između izvjesnog zatvora i svjesnog izazivanja građanskog (polu)rata, izabrati prolijevanje krvi. Banjalučki atentat na novinara početak je realizacije tog paklenog plana.

Smrtonosne palije u kandžama maskiranih idiota ne predstavljaju

Atentat na Vladimira Kovačevića!

Dugometražni dokumentarac „Druga strana svega“, rediteljke Mile Turajlić, proglašen je najboljim ostvarenjem na Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.&nbsp; 
To osvajanje Gran prija, prema mišljenju mnogih, vinulo je 39-godišnju Milu u zvijezde dokumentarnog filma. 

Film je, prije svega, o Milinoj majci, izrazito glasnoj aktivistici u borbi protiv režima Slobodana Miloševića i protestima u srbijanskoj prijestonici 5. oktobra 2000. godine. Ovaj dokumentarac je priča o državi koje više nema, odnosno o Jugoslaviji, ali iz lične perspektive odvažne žene.

Mila Turajlić rođena je 4. jula 1979. godine u Beogradu. Okitila se brojnim nagradama, uključujući i onom u Amsterdamu, domaćinu jednog od najprestižnijih i najvećih festivala dokumentaraca na svijetu.

Četiri prsta

Izgubljena generacija

Novi Miske

Ne učimo za školu nego za život

Bosna, država prije Dejtona

Od bezbrižnog djetinjstva do strašnih zločina nad muslimanima

Predizborni uhljebi

Skromni momak na vrhu Evrope

Ne čekajte, mene večerajte...

Strašna šutnja Sarajeva

Genjci kompenzacije!

Čuvar "Indexa" od zaborava

Sebija Antoaneta

U penziji postao milijarder

Atentat na Vladimira Kovačevića!

Režija za nagrade

Kolumne

Četiri prsta

Izgubljena generacija

Novi Miske

Ne učimo za školu nego za život

Bosna, država prije Dejtona

Od bezbrižnog djetinjstva do strašnih zločina nad muslimanima

Predizborni uhljebi

Skromni momak na vrhu Evrope

Ne čekajte, mene večerajte...

Strašna šutnja Sarajeva

Genjci kompenzacije!

Čuvar "Indexa" od zaborava

Sebija Antoaneta

U penziji postao milijarder

Atentat na Vladimira Kovačevića!

Režija za nagrade