Zbilja je tragikomična svađa trojice mudrosera iz Predsjedništva BiH zbog protokolarno beznačajnog telegrama sućuti povodom smrti bivšeg generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Kofija Annana. Osim što su nerazumljivi i krajnje neracionalni motivi usljed kojih Bakir Izetbegović danas neutješno oplakuje preminulog birokratu iz Gane, jednako tako besmisleni su i razlozi koji rukovode Dragana Čovića i Mladena Ivanića da ne podrže teatralno cmizdrenje svog kolege. Obrni-okreni, Ananov odlazak s ovog svijeta potresao je, izgleda, jedino vrh naše nenormalne države i, eventualno, užu familiju rahmetlije.&nbsp; 
Namjestilo se da “annangate” na površinu ovdašnje društvene baruštine ponovo izbaci naslagane nesporazume i, rekao bih, fekalnu neodgovornost najviših zvaničnika BiH. Ništa bolje nego u državnom Predsjedništvu stvari ne stoje ni u Vijeću ministara. Nedavno otkriće da je SDA-ova ministrica za ljudska prava i izbjeglice iz budžeta namijenjenog frontalnim kokuzima, skorojevićki uhljebljivala stranačke junoše, nesumnjivo predstavlja dno dna nemorala “zelene buržoazije”, gdje decenijama parazitira uredno napirlitana, ali beznadežno nesposobna Semiha Borovac. 

Haram lova iz državne hazne, prema kojoj SDA-ovci tradicionalno gaje neobične simpatije, na kraju još jednog postdejtonskog mandata svršila je u džepovima režimskih štićenika. Umjesto kreiranja ozbiljnih projekata za privredni oporavak i sistemsku borbu protiv dramatičnog siromaštva, desetine miliona proračunskih maraka požderala je ista korupcijska hobotnica. Računajući valjda da se poslije 2026. godine više neće imati šta opljačkati (a to, realno, nije nerealno), SDA-ovci u ovoj kampanji traže podršku glasača-mazohista za dodatnih osam godina vlasti?!

Ispravno, zato, rezonuje moj drug Dino Mustafić da “ovi današnji nisu u stanju ni okrečiti ono što su prethodne generacije političara stvorile”! Ali, to je već posebna tema za “Minutu”...

Zajedno u vlasti, odvojeni u smrti

Poput Rolan Garosa, turnira na kojem se godinama borio da kompletira gren slem trofeje, i Sinsinati ima poseban značaj u karijeri Novaka Đokovića. Bio je to jedini koji mu je nedostajao u kolekciji trofeja s turnira iz Masters serije.&nbsp; 
No, san je postao java i srbijanski teniser osvojio je i Sinsinati, prvi put u karijeri, pobijedivši u finalu Rodžera Federera (Roger), koji je prethodno dobio svih sedam finala na ovom turniru, te je na taj način ispisao historiju. 

Kompletirao je pehare sa svih devet turnira iz serije 1000 i prvi je teniser kojem je to pošlo za rukom otkako je ATP prije 28 godina uspostavio važeći sistem takmičenja. Đoković je uradio ono što niko iz njegove generacije nije, a posebno Federer i Rafael Nadal, koji teško ikad mogu napraviti ovakav podvig.
Federer ima 37 godina i nedostaju mu Monte Karlo i Rim, dok Nadal, koji trenutno ima 33 Mastersa, dva više od Đokovića, nema titule u Majamiju, Šangaju i Parizu.

Đoković je rođen 22. maja 1987. godine u Beogradu. Nekadašnji broj jedan na ATP listi, a trenutno sedmi teniser svijeta, u karijeri je osvojio ukupno 70 turnira.

Niko kao Nole

„Promocija knjige Država Bosna i Hercegovina u fokusu autora prof. dr. Denisa Bećirovića će se održati u ponedjeljak, 27. avgusta 2018. godine u Vakufsko-administrativni centar Kiseljak sa početkom u 17.00 sati.“&nbsp; 
Ovim nepismenim citatom zvanično je najavljen predizborni skup kandidata SDP-a za Predsjedništvo BiH. Realno, nesumnjivo, konsekventno, izbor lokacije za kiseljačko druženje, kao i populistički šmek iz naslova potencijalnog literarnog odrona, savršeno bi pristajali iznuđenom predsjedničkom kandidatu SDA, notornom uhljebu i ublehašu Šefiku Džaferoviću. 

Međutim, izgleda da su partijski čelnici definitivno pomiješali gradivo u vezi sa recentnom Bećirovićevom kandidaturom. Stoga je svako dobronamjerno upozorenje poželjno i neophodno! Ne da bi se, eventualno, naškodilo „SDP-ovom Denisu“ (njegove šanse za izborni trijumf svakako su na strogom teoretskom nivou, što će vam, uostalom, u četiri oka priznati i prominentni SDP-ovci), već kako bi u Alipašinoj 41 konačno shvatili da će Bećirovićevo pogubno desničarenje, te bezrezervna podrška jednom prilično ljigavom kvazipatriotizmu, u oktobru partiju skupo koštati. 

Nisam siguran koliko su Nermin Nikšić i drugovi uopće toga svjesni, ali iz bogatog iskustva znamo da ljevičari i socijaldemokrate u „zemlji za sve nas“ nikad nisu opraštali ideološka šaranja i koketiranje s glasačkim tijelom koje svakako, po komandi i sistemskom nepotizmu, glasa za SDA-ovu „snagu naroda“. Taj poražavajući novi primitivizam danas personificiraju bradati bilderi koji, ako treba, za stranački račun kolju po kućama. Drugi je to svijet i nadam se, drugarice i drugovi, da tamo nećete zalutati...

Pošto ih je dvodecenijski zastupnik od milion budžetskih maraka uoči zvaničnog početka kampanje „zakucao“ talovima sa A-sda i opskurnim radikalima poput Sejfudina Tokića (kojim upravljaju Mustafa Cerić i hairlija sa američke crne liste Hasan Čengić), u SDP-u ništa konkretno nisu poduzeli kako bi sanirali nastale štete. Naprotiv, nastavljaju srljati za novim vođom koji se odriče partije čiji je formalni kandidat. Umjesto crvene boje i simbola najvažnije ljevičarske stranke u BiH, scenom će, uz naslovnicu Bećirovićevih ukoričenih sabranih saopštenja, dominirati fotošopirani portret u gadljivo neprirodnim gabaritima. 

Ako je to socijaldemokratija, onda sam i ja osnivač SDA!

Zastupnik od milion maraka

Vozdra, šta ima... To je najčešće pitanje slučajnih prolaznika... Ponekad mi dođe da im odgovorim na sljedeći način: ...ima da se bh. političari konstantno natežu oko raznih gluposti, referenduma, prilagođavanja zakona kojima sprečavaju da se otkrije njihov kriminal težak milijardama maraka i dolara, zločini iz prošlosti i sadašnjosti..., ništa ih neće opametiti... Testiraju međunarodnu zajednicu dokle ih mogu zafrkavati i koliko mi možemo trpjeti...Zakon o mangupimaGledam na dnevnicima, svi preplanuli... Bili na moru, uživali sa našim parama za nerad..., a i još da ti kažem, veli Zuko Džumhur u jednoj svojoj hodoljubnoj putešestviji, otprilike: Kad sam bio dijete Neretva je mogla da se pije uz ručak, danas se u Neretvi ne možeš ni okupati...Kad smo već kod najvećeg mangupa i majstora marifetluka, pronađoh nedavno jedan zakon od 5. aprila davne 1886. godine pod naslovom Zakon o mangupima... Zakon doslovce ide ovako:ZAKON O MANGUPIMA od 5. aprila 1886.O mangupima i uopšte: Član 1. Sva ona stoka i domaća životinja koja se nađe da tumara kojekuda, a gazda joj je nepoznat vlasti i mještanima, smatra se za mangupa. Član 2. Čim se za kakvog mangupa dozna, opštinska vlast ima voditi o njemu staranje. Član 3. Mangup - stoka dijeli se na: krupnu, sitnu i odojčad. a. Pod krupnom mangup - stokom razumije se: vo, krava, june, konj, kobila, magarac, mazga itd. b. Pod sitnom mangup – stokom razumije se: vepar, krmača, ovan, jarac, koza, ker, čobanski pas itd. c. Pod odojčadima razumije se: tele, ždrijebe, jagnje, prase, jare i sve od krupne i sitne stoke, što siše i veliku njegu potrebuje. Kao ovaj posljednji vid mangupa smatraju se i sva domaća pernata životinja...Neodgovorni vlasnikTako se piše zakon - precizno, strogo, efikasno i brzo, a ne onako kako vam narede administratori iz Brisela, čiji su djedovi njihove očeve vodili u tzv. ljudske zoološke vrtove do 1956. da u drvenim kavezima gledaju obojenu djecu iz Afrike... Možda bi u ovaj zakon iz 1886. godine trebalo još samo nadodati da je trava sa domaćih livada predviđena samo za registriranu mangup - stoku, te ako se neregistrirana mangup - stoka nafata kako pase tuđu travu, namah ima biti opomenuta i postojećim zakonom smještena u adekvatnu štalu, a vlasnik mora platiti kaznu od 5.000 KM, ili šta god se tada trošilo i svakako na vidno mjesto u varoši staviti natpis da će tako proći svaki drugi neodgovorni vlasnik...Eto to ima, hajde vozdra i bite...I tako dalje...

Vozdra i bite

U februaru 2016. godine postao je prvi Nijemac peterostruki svjetski bokserski šampion, pobijedivši Rusa Fjodora Čudinova. Činilo se tada da je velika karijera Adnana Ćatića na vrhuncu i da bokser kojim su se ponosile Bosna i Hercegovina i Njemačka još mnogo toga može osvojiti.

Uslijedila je, međutim, optužba da je koristio doping te istraga koja je potvrdila da je uoči tog meča koristio nedozvoljeni anabolički steroid. Ćatić, u Njemačkoj poznat kao Feliks Šturm (Felix Sturm), te je navode demantirao rekavši da je testiran stotine puta i nikad mu ništa nije pronađeno.

Višestruki svjetski šampion sada bi, kako piše ugledni njemački list „Bild“, mogao ostati bez porodične kuće u Leverkuzenu. 

Iako razlozi za to u ovom momentu nisu poznati, izvor je naveo da je njemački sud izdao naredbu o pljenidbi kuće čija se vrijednost procjenjuje na 308.000 eura. Ćatić je njemačkim novinarima kazao da ne zna o čemu se radi i da će se pobrinuti za to.

Ćatić se nedavno preselio u BiH, uplovio je u fudbalske vode i radi kao zastupnik pojedinih igrača. Je li tek u privremenoj finansijskoj krizi, u kojoj su se i prije njega znali naći šampioni nespremni za poslovanje, poput Majka Tajsona (Mike Tyson) ili Borisa Bekera (Becker), pokazat će vrijeme.

Adnan Ćatić rođen je 31. januara 1979. godine u Leverkuzenu.

Pad šampiona

Bez obzira na milione dolara potrošenih na lobiranje u Americi, prikupljenih iz džepova poreznih obveznika RS, za šta ih niko nije pitao, predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik neće uspjeti u nakanama da u dogledno vrijeme isposluje podizanje sankcija koje mu je Vašington nametnuo 2017. godine. 

A neće ni u pokušajima da promijeni činjenice o karakteru minulog rata protiv Bosne i Hercegovine i njenih ljudi.

Zbog svega toga, američki Stejt department, a onda i Kongres, već su najoštrije, ali ponajviše principijelno, osudili, pa time i odbacili odluku Narodne skupštine RS o ukidanju Izvještaja o Srebrenci usvojenog 2004. godine.

Neki očito pogrešno tumače kao “mogućnost” zaokreta američke vanjske politike prema BiH i cijelom zapadnom Balkanu činjenicu da u Bijeloj kući stoluje Donald Tramp (Trump). Naprotiv, Sjedinjene Američke Države ostaju privržene euroatlantskoj perspektivi cijelog regiona. Vašington nastavlja podupirati onu balkansku sigurnosnu arhitekturu koja pretpostavlja poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH. 

Lobiranje kontra tog smjera uzaludno je bacanje para i suludo zamajavanje građana (glasača) u onom dijelu BiH u kojem je Dodik samo entitetski predsjednik, što se jasno moglo protumačiti iz stava američke vlade

I najnoviji narativ, koji se stupidno pokušava lansirati iz skupštinskih klupa u Banjoj Luci, nije ništa drugo do vapaj za ostanak na vlasti po svaku cijenu, pri čemu se potpuno necivilizacijski uzurpira bol bosanskih žrtava na sve strane.

Krajnje je vrijeme da se “iz struje” konačno isključi ta vrsta političkog mikrofona. Nisu sve teme za upotrebu, posebno one ratnohušačke, jer one apsolutno ne smiju biti čak ni djelić izbornog folklora!

Nažalost, Dodik, ponajviše, opet brutalno pokušava politički instrumentalizirati historijske činjenice. 

Otuda potreba da se u BiH usvoji zakon o sankcioniranju, zatvorskom i novčanom kažnjavanju, kao u Njemačkoj, svih negatora genocida. Bez denacifikacije nema pune demokratizacije, kako BiH tako ni njenih susjeda.

Promašeno lobiranje

Neki mali gradovi imaju svoje velike vašare. Na te vašare dolaze svi iz okolnih sela i mjesta. Dotjeraju se, obuku najljepše što imaju i krenu put grada. A u gradu sve se ori od muzike i pjesme. Dječje radosti. Cike i vriske koja dolazi s ringišpila koji je u grad stigao na tih par dana veselja. Razliježu se glasovi: „Hajmo, hajmo broj dvadeset i tri, besplatna vožnja je tvojaaa!“ A, broj dvadeset i tri presretan zbog tih par minuta neočekivane radosti ponovo sjeda na ringišpil i zabava kreće.&nbsp;&nbsp; 
Veliki, mali ljudi&nbsp;Obitelji sa djecom šetaju od tezge do tezge i raduju se kupovini. Za malo novca puno stvari. A djeca, kao na važnom zadatku, dotjerana, namirisana i poslušna šetaju uz roditelje. Važna je njima ta šetnja. Važni su i oni. Ponavljaju u sebi riječi starijih kako treba da se ponašaju. I zaista slušaju. Veliki ljudi u malim tijelima.&nbsp;&nbsp;Pomislih koliko se malo danas polaže pažnje na ponašanje djece. Ma, i odraslih. A kad odrasli zataje, onda i djecu nema ko da uči lijepom ponašanje. Sjetih se tad i velikog grada i jednog ulaza u zgradi. Skupocjeni auti parkirani ispred zgrade. Iz njih izlaze užurbane, poslovne mame, zabrinuti očevi i djeca koja galame. Viču. Bacaju papire od najskupljih čokoladica ispred auta. Ulaze u ulaz i nastavljaju svoju galamu. Roditelji ne pričaju nego žure da se izuju i odlože skupocjene stvari. Pojedu neki kupljeni ručak i malo se odmore od teškog, gradskog života. Djeca ostaju sama uz računare i dovikuju se kao da ih brda dijele. 
Ujutro opet isto. Užurbani roditelji, neki slatkiš u dječjim rukama da zavara glad i vriska kroz ulaz. A ulaz dijele sa još nekoliko obitelji. Ali, kao da oni mare za te druge obitelji. Ulaze u svoje aute. Djeca bacaju papire od slatkiša ispred auta i brzo odlaze nekuda. Dok djeca došla na vašar žele uljepšati mali grad svojim prisustvom. Ponosni što nose svoju najljepšu odjeću, slušaju svaku riječ svojih roditelja. A roditelji ih stalno gledaju i govore: „Tiše, djeco, u gradu smo. Fino se ponašajte.“ Kad pojedu šećernu vunu, brzo brišu male ruke i gledaju gdje da bace štapić. Baš kako i treba.&nbsp;&nbsp;Važno je znati ponašati se u gradu. Tamo postoje pravila. Zovu ih bonton. Ta pravila treba učiti, pa još i uvježbavati. Kad čarolija prođe, roditelji svoju djecu uvode u neka stara, jedva kupljena vozila, da se vrate u svoja tiha sela. A kad stignu na selo, popiju šolju domaćeg mlijeka i puni šarenih snova maštaju o narednom susretu s gradom. 

Veliki grad&nbsp;&nbsp;A tamo negdje u velikom gradu njihovi vršnjaci tužni i sami maštaju o susretu s roditeljima i o malo razgovora koji dušu hrani. Ne znaju oni da su bačeni papiri pokraj auta jedna zaboravljena lekcija iz bontona. Ne znaju oni da je sramota galamiti kroz zajednički ulaz i da mama i tata treba da pričaju s njima. Da ih uhvate za ručice i odvedu na šareni ringišpil. Oni čekaju novi skupi poklon kako bi im nadoknadio roditeljsku pažnju i brigu, ali, gle čuda, tamo ne piše ništa o ljubavi i pažnji. Brizi. Galami koja remeti mir susjeda. I tako svaki dan. A kad odrastu i budu roditelji jednog dana, oni neće znati ništa o toploj ruci svog djeteta. O radosti zbog šećerne vune i još veće radosti zbog šetnje s roditeljima.
I tako dok veliki grad tone u san dalekih ljudi bez ljubavi i reda, mala mjesta, njihova sela i djeca u njima sniju svoje šarene vašarske snove u kojim odjekuje: „Neka se spremi broj trideset i dva da uskoči na svoje mjesto. Hajmoooo, svi zajedno veselo plješćimo. Još samo koji dan u vašem mjestu, a onda neki drugi grad nas zove!“ A veliki gradovi nemaju svoje vrtuljke, graju i pjesmu koja se razliježe. Jer, roditelji žure u novi dan. A smeće ispred ulaza pokupit će neki nepoznat čovjek s metlom u ruci. A štapić od šećerne vune tamo negdje između brda i rijeke dijete stavlja u košaricu za otpatke. Svojom ručicom i bez nekog čike ili tete s metlom.

Mali gradovi i vašari u njima

Jedni vele da migranata u Bosni i Hercegovini ima 150.000, a drugi da ih je svega 2.000.&nbsp;&nbsp; 
Prvi smatraju da je preko granice s istočnim i južnim susjedom u našu zemlju ušao dovoljno veliki broj migranata koji će promijeniti sve moguće slike BiH, a drugi da ih nema dovoljno ni da oberu kakav pošteniji šljivik. 

Jedni iz dana u dan govore da je BiH bure džebane na kojem sjedi buljuk migranata spremnih da svakog trenutka spuste opušak cigarete na brdo baruta, a drugi iz dana u dan obavještavaju da je sve u najboljem redu, da nikakve opasnosti nema i da oba entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska, i jedan distrikt, Brčko, mogu spavati mirno.

Jedni se žale na nepostojeće odluke na osnovu kojih se migranti Pakistana, Afganistana, Sirije i sjevernoafričkih zemalja naseljavaju ovdje i ondje, na osnovu kojih dolaze ljudima pred ulazna vrata i sa sobom nose stotine bakterija i virusa, a drugi tvrde da migranti nikoga neće ugroziti, da je problem pod kontrolom i da se ništa neočekivano ne može dogoditi. 

Dvije stvari su očigledne: probleme s migrantima niko ne umije riješiti, a istovremeno svi odgovorni ovu krizu koriste u nadi da će na njoj zaraditi nekoliko glasova u predizbornoj utrci. 

I u tom nerazumijevanju i nesposobnosti svi prebacuju odgovornost na onog drugog, a problem i dalje ostaje u našem dvorištu. 

Migrantska kriza u Bosni i Hercegovini možda i ne postoji. Ali, kriza u koju su upali vlastodršci i na državnom i entitetskim nivoima svakako postoji. I njih treba što prije riješiti.

Migrantska i kriza vlasti

Mada su svi iz ekipe poručivali da je sa serijom „Lud, zbunjen, normalan“ definitivno gotovo, snimanje novih epizoda megapopularnog hita počet će najesen, ponovo s popularnim dvojcem Feđom Isovićem i Elmirom Jukićem na čelu.&nbsp;&nbsp; 
Nove epizode bit će snimane u sarajevskom naselju Hrasnica, a ideja je nastala nakon što je Nova TV uputila prijedlog za još 36 novih nastavaka, kojima bi zaokružili brojku od 300 fantastičnih epizoda. 

Nove epizode i scenarij osmišljava fenomenalni Isović, koji nam je i otkrio da će biti novih zapleta, radnji, povratka starih likova... 

Ovaj veliki hit zasigurno je jedan od najboljih i najuspješnijih u regionu, pa se i danas stare epizode repriziraju na nekoliko TV programa. 

Tako ostaje da se vidi šta će nove epizode donijeti i čemu će se to gledaoci ispred malih ekrana posebno obradovati i nasmijati. 

Feđa Isović rođen je 25. februara 1965., a pisanjem scenarija bavi se od 2005. Najpoznatija serija za koju piše scenarije upravo je sitkom „Lud, zbunjen, normalan“.

Genijalni tvorac TV hitova

Ovih dana ukazao se arhivski videouradak sa Osnivačke skupštine SDS-a u Nevesinju, gdje tadašnji čelnici friško formirane SDA pred Radovanom Karadžićem izražavaju zadovoljstvo i ličnu zahvalnost budućim četnicima i ratnim zločincima zbog njihove odluke da se politički (samo)organiziraju. „Dugo smo vas čekali“, glasila je morbidna pozdravna poruka što su je u nevesinjskom Domu kulture 1990. godine zloslutno ispalili prvaci nacionalne stranke „muslimanskog povijesnog kruga“. Malo je Drine proteklo, a okupljeni polusvijet iz zagušljive sale zasjeo je na vlast. 
Nepunih godinu i po od nevesinjskog sijela, SDS, JNA i režim u Beogradu pokrenut će brutalnu agresiju na našu domovinu i izvršiti genocid nad Bošnjacima. Ironično jeste, ali upravo je Nevesinje predstavljalo pionirski primjerak grada etnički očišćenog od sunarodnjaka, „onih koji su SDS dugo čekali“, a sve kako bi, jadnalitimajka, „Nijazove komuniste“ združeno skinuli s vlasti početkom devedesetih prošlog stoljeća.
Iako su posljedice njihove vlasti bolno katastrofalne, naprosto je fascinantno da se ovdašnji nacionalisti ni nakon rata nisu razdvajali i politički udaljavali. Naprotiv!&nbsp;
Svojevremeno je tvorac Dejtonskog sporazuma Richard Holbrooke svjedočio da se rukovodstvo SDA žestoko protivilo prijedlozima za ukidanje SDS-a i proglašavanje Karadžićeve stranke terorističkom organizacijom. Pretpostavljam, taj idiotski stav podvodili su pod ugrožavanje demokratskih prava vječnog političkog partnera kojeg su, kako se ono kaže, „dugo čekali“...
Nacionalisti su svezali zastave i za ove izbore. Strogo koordinirani verbalni ratovi sve su glasniji. Uz sukobe sa SDS-om, SDA će vlastitu kvazipatriotsku kampanju o bošnjačkoj ugroženosti bildati svađajući se sa Miloradom Dodikom i HDZ-om. A kad prođe oktobar, i CIK naštima rezultate, s njima će pokušati okupirati vlast. 
Stari je to fol. Al' redovno prolazi kod raje...

Dugo smo vas čekali...

Pozorište mladih DIS Banja Luka, Mostarski teatar mladih, Pozorište mladih CEKOM iz Zrenjanina i Teatarska mladina iz Skoplja spremaju zajedničku dokumentarnu predstavu „Neizgovoreni glasovi“, koja govori o burnoj historiji zemalja zapadnog Balkana.&nbsp; 
Zajednički projekt četiri pozorišne kuće iz regiona uključuje istraživanje, zajednički rad i zajedničku produkciju predstave i počet će nakon potpisivanja ugovora s donatorom „Regional Youth Cooperation Office“ (RYCO). Ovo je jedna od 35 odabranih ideja na regionalnom konkursu.

Umjetnički rukovodilac Pozorišta mladih DIS Novica Bogdanović godinama radi na sličnim projektima, a sada je pred njim najambiciozniji projekt. Radi se o priči koji se bavi predrasudama u društvima ove tri zemlje i njihovim utjecajima na mlade. Predstava će pokušati da uradi ono što politika često ne može - prevazići će sve razlike među ljudima u BiH i spojit će ih u jednu cjelinu.

Umjetnošću protiv predrasuda

Godina je 2018. Dvadeset tri ljeta protekla su od dramatičnih pregovora u američkoj vojnoj bazi „Wright Patterson“ i potpisivanja mirovnog sporazuma Z-4, koji će definitivno prekinuti dugotrajni srpsko-hrvatski rat. 


Na fudbalskom stadionu u Kninu počinje vojna parada. Postrojeni su pripadnici 3. pješadijskog puka Oružanih snaga Republike Hrvatske. Šahovnica im na lijevom, a četiri ocila na desnom rukavu maskirne uniforme. 


Milan Martić u mikrofon podvriskuje: „Pomozbog, junaci.“ Vojska uglas odgovara: „Bog ti pomog'o, predsjedniče!“ Martić se triput prekrsti i jednako puta zažvali ratnu zastavu vojske republike srpske Krajine (VRSK). 


U svečanoj loži kninskog stadiona mirno stoje predsjednici Republike Srbije i Republike Srpske, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Nazočan je i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić, kao i jedva živući patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Irinej. Iza leđa predsjedničke muškadije, u društvu Sande Ivić, kćerke oca republike srpske Krajine (RSK) Jovana Raškovića, smještene su premijerke Ana Brnabić i Željka Cvijanović.


Revijski orkestar radio-televizije republike srpske Krajine (RTRSK) svira „Bože pravde“, a potom i himnu RSK „Moja republika“. Pred važnim gostima marširaju veterani MUP-a RSK te pripadnici jedinice za specijalne namjene, popularne „Knindže“. Slijede ih vatrogasci RSK, gorska služba spašavanja RSK, komunalna preduzeća RSK, a žuti kanaderi, poznatiji kao „Krila Krajine“, u brišućem letu crvenom, plavom i bijelom šaraju nebo iznad „republičkosrpskokrajinske“ metropole. Najemotivniji trenutak nastupa mimohodom ostarjelih ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca što su kosti ostavljali po frontovima od Karlovca, preko Karlobaga, do Virovitice.


Milan Martić u prigodnom će govoru najaviti odsudne borbe za nezavisnu RSK. Za samostalnu srpsku državu otcijepljenu od Hrvatske, sjedinjenu sa obje RS i vlastitom stolicom u Ujedinjenim nacijama. Tvrdi da za svoj plan ima i podršku Rusije. Svjetina egzaltirano aplaudira!


Tako bi, dakle, danas izgledala Hrvatska da nije bilo „Oluje“. A svaka sličnost sa BiH potpuno je namjerna!

Zamisli, ako možeš!

Vatrogasac iz Jajca Rifat Džanan u ponedjeljak je na jezeru Đol spasio život državljaninu srbije. Iako Džanan nije bio na dužnosti, već s porodicom na izletu, on se nijednog trenutka nije dvoumio te je skočio u jezero i izvukao Srbijanca koji se počeo utapati.&nbsp; 
Hrabrom vatrogascu Džananu ovo nije prvi put da spašava ljude. Za 12 godina, koliko radi kao vatrogasac, nebrojeno puta učestvovao je u akcijama spašavanja, ali je i mimo posla često bio akter nesreća u kojima je priskakao u pomoć, baš kao i u ponedjeljak.

- Nikad nisam brojao koliko sam života spasio - izjavio je skromno ovaj vatrogasac, kojeg ne interesiraju ni vjera ni nacija, već samo ljudi u nevolji kojima treba pomoći. 

Njegovu hrabrost i humanist prepoznali su i drugi. Rifat Džanan odlikovan je Zlatnom značkom i plaketom Civilne zaštite FBiH za hrabrost. Prije tri godine dobio je pohvalu od Štaba CZ SBK, povodom Dana civilne zaštite. 

Bio je jedan od devetorice pripadnika Civilne zaštite koji su od premijera SBK Tahira Lende, koji je i komandant Kantonalnog štaba CZ, dobili pohvalu za provođenje akcija zaštite i spašavanja.

Heroj iz Jajca

Insanu je Srebrenica svetinja, a Genocid činjenica! Tako to hoda s ljudima što koriste escajg i brinu o vlastitoj higijeni. Koji ne hraču na ulici i ne bacaju smeće iz službenog automobila u kretanju pod rotacijama, na cesti između Laktaša i Banje Luke.&nbsp;&nbsp; 
Srebrenica je civilizacijska „tačka susreta“ gdje se glasno šuti. Posebno mjesto za svjedočenje ljudskog dostojanstva. A nacisti, znamo to, nikad u životu nisu bili ljudi!

I Međunarodni sud pravde u Hagu, i Krivični haški sud za ratne zločine, u brojnim su presudama za srebrenički genocid pravosnažno osudili Vojsku Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i desetine zločincima podređenih ubica. Takvu istinu njeguju humani ljudi. A nacisti, znamo to, nikad nisu bili ljudi!

Predizbornom inicijativom notornog Milorada Dodika za usvajanje morbidnih zaključaka o nepriznavanju dokazanog genocida u Srebrenici, Narodna skupština Republike Srpske zvanično se (samo)proglasila Nacističkom skupštinom Republike Srpske. Takvu odluku zajednički su podržali SNSD-ovi, SDS-ovi, PDP-ovi, NDP-ovi skupštinski ljudi... A nacisti, znamo to, nikad nisu bili ljudi. 

Nažalost, političko jedno(ne)umlje srpskih stranaka u raskopavanju i uznemiravanju žrtava genocida opet nam je potvrdilo s kakvom bagrom ovdje imamo posla. Da se poslužim genijalnom replikom Dušana Kovačevića - Ko je s vama živeo, ni pakao mu neće teško pasti!

Osim takozvane republičkosrpske opozicije, predvođene ratnim koljačima iz SDS-a, za nacističke ciljeve ekskluzivno je angažiran i hodajući pokojnik Dragan Mikerević, u rodnom Doboju poznatiji kao Đura Mutavi. Taj će opskurni lik odigrati rolu dežurnog idiota koji javno urinira po vlastitom sebi.

Ergo, svršene su još jedne četničke orgije. A četnici, znamo to, nikad u životu nisu bili ljudi.

Četnici su hajvani!

Blaž Slišković ponovo je na klupi Zrinjskog. Nije dugo bio na odmoru koji je sebi htio priuštiti, jer Mostarci su ga još jednom trebali. Opet su željeli da uz tim aktuelnog prvaka bude i trener koji je osvojio titulu aktuelnog prvaka BiH i on je to prihvatio.&nbsp;&nbsp; 
Nakon tri uzastopne titule, od kojih je posljednje dvije kao trener donio Slišković, u Zrinjskom nisu imali bolje rješenje nego se ponovo javiti nekadašnjem selektoru bh. reprezentacije, sada kada su kola krenula nizbrdo. On zna kako dići ekipu, jer to je upravo u Zrinjskom činio i ranije. Očekivati je da Zrinjski s njim opet bude opasan za sve protivnike.

Blaž Slišković rođen je 30. maja 1959. godine u Mostaru. Kao igrač je s velikim uspjehom nosio dres Veleža, Hajduka, Olimpika iz Marseja... a ubilježio je 26 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Tri puta je nosio dres nacionalnog tima BiH. 

Trenerski posao radi od 1999. godine. Kao selektor reprezentacije BiH, bio je nadomak plasmana na SP u Njemačkoj 2006.

Povratak prvaka

Hrvatska bacačica diska Sandra Perković ušla je u historiju atletike pošto je peti put zaredom osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu. Ovaj put hicem od 67,62 metra bila je najbolja na šampionatu u njemačkom Berlinu i tako postala kraljica sporta.&nbsp; Perković je jedna od najboljih sportistkinja iz regiona. Iza nje su, između ostalog, već dva uzastopna olimpijska zlata, kao i dvije svjetske titule te dva naslova s Mediteranskih igara.
Rođena je 21. juna 1990. godine u Zagrebu. Prvi trener bio joj je nekadašnji olimpijac bivše Jugoslavije Ivan Ivančić. Slavna bacačica diska dvije godine bila je i zastupnica u Hrvatskom saboru.
Jedina mrlja u njenoj sportskoj karijeri je šestomjesečna suspenzija koja je uslijedila 2011. zbog korištenja dopinga. Tada je tvrdila da je nedozvoljenu supstancu uzela slučajno, u energetskom piću.

Zajedno u vlasti, odvojeni u smrti

Niko kao Nole

Zastupnik od milion maraka

Vozdra i bite

Pad šampiona

Promašeno lobiranje

Mali gradovi i vašari u njima

Migrantska i kriza vlasti

Genijalni tvorac TV hitova

Dugo smo vas čekali...

Umjetnošću protiv predrasuda

Zamisli, ako možeš!

Heroj iz Jajca

Četnici su hajvani!

Povratak prvaka

Kraljica sporta

Kolumne

Zajedno u vlasti, odvojeni u smrti

Niko kao Nole

Zastupnik od milion maraka

Vozdra i bite

Pad šampiona

Promašeno lobiranje

Mali gradovi i vašari u njima

Migrantska i kriza vlasti

Genijalni tvorac TV hitova

Dugo smo vas čekali...

Umjetnošću protiv predrasuda

Zamisli, ako možeš!

Heroj iz Jajca

Četnici su hajvani!

Povratak prvaka

Kraljica sporta