Naredne izbore u Bosni i Hercegovini mogle bi dobiti one političke partije koje budu znale razbuditi društvenu energiju baziranu na težnji za socijalnim promjenama i pravednoj raspodjeli društvenog bogatstva. “Avaz” je u svom izdanju od prošlog četvrtka na naslovnici predstavio užasavajuće statističke podatke Ujedinjenih naroda, koje smo i ranije znali i koje je često na vrlo plastičan i intelektualno odgovoran način u javnost plasirao Žarko Papić.&nbsp;&nbsp; 
Boračke organizacije 

Prema tim podacima, 18,1 posto bh. stanovništva živi ispod donje granice siromaštva, a čak polovina na toj granici. Papić i njegova organizacija IBHI (Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju) istraživali su godinama stanje siromaštva i socijalne nepravde u društvu i prezentirali ovakve, užasavajuće podatke, upozoravajući da su vlasti socijalne politike postavile na klijentistički način. 

A to znači da su, kako su analize IBHI-ja pokazivale, najveći dio socijalne pomoći, skoro 90 posto, dobijali klijenti vlasti, tj. oni koje je ona pretvorila u svoju glasačku mašinu. Konačno su to shvatili i demobilisani borci, koji ovih dana protestiraju tražeći preraspodjelu pomoći koja iz nadležnih boračkih ministarstava ide u ruke strogo odabranim boračkim organizacijama. 

Svoje pobjede na izborima poslije rata Stranka demokratske akcije bazirala je na tri ključne kategorije stanovništva – državnim službenicima, različitim boračkim kategorijama i osobama sa socijalnim potrebama, kako ih imenuje jezik surovog neoliberalizma. Naravno, njima treba pridodati i vjerske službenike, koji su na svakim izborima agitirali za Izetbegovićev vlastodržački aparat. Pretvorivši sve nabrojane kategorije u svoju glasačku infrastrukturu, ona ih je od rata do danas drži u stanju socijalne zarobljenosti. 

Pri tome je oformljen sistem socijalno nepravedne politike, koji je nagrađivao klijente vlasti, brojna boračka udruženja, različite organizacije šehidskih i porodica poginulih boraca te ratne vojne invalide i njihove organizacije, ali ne i masu boraca te sirotinje kojoj je pomoć uistinu potrebna. Taj sistem socijalne politike kapilarno se proširio među stanovništvom i učinio ga egzistencijalno zavisnim od vlasti.

Ovakva glasačka infrastruktura utemeljila je demagogiju esdeaovskih političkih moćnika i predstavnika boračkih i drugih socijalnih kategorija u raznim udruženjima, u koju su borci najzad prestali vjerovati. Stroga kontrola novčanih tokova i njihova namjena preko političke birokratije iz brojnih ministarstava i šefova preko hiljadu boračkih organizacija pokazuje da je skoro 90 posto socijalne pomoći dijeljeno stranačkim poslušnicima, a ne siromašnima. Drugim riječima, bogati su se još više bogatili, a siromašni dodatno osiromašivali. Posljedica je da približno 70 posto stanovništva živi na granici siromaštva ili ispod nje. To je rezultat socijalne politike vlasti, koju u pravilu čine tri partije - SDA, HDZ i SNSD. 


Nepravedna do neba, takva socijalna politika nije ništa drugo do stalna proizvodnja novog siromaštva. Kad su to nakon više od dvadeset godina pokornosti demobilisani borci konačno shvatili i sa pravom u nekoliko navrata blokirali Federaciju BiH, postavilo se pitanje šta učiniti s njihovom energijom socijalne pobune. Treba odmah istaknuti da je boračka pobuna veoma kultivirana i nenasilna, za razliku od one građanske iz 2014., koja je rezultirala socijalnim bijesom i paljevinom nekoliko zgrada, između ostalih i zgrade Predsjedništva BiH, koje su građani, očito, doživjeli kao mjesta iz kojih proističe socijalni darvinizam i predatorska priroda vlasti. 


Klijentističke politike


Vlastodršci su u privatizaciji opljačkali državu i stvorili vrlo bogat uski krug svojih moćnika u društvu bezočne prvobitne akumulacije kapitala. Nacionalizam je bio maska ispod koje je vršena pljačka društvenog bogatstva i grozomorna eksploatacija radničke klase. Najnoviji UN-ovi podaci pokazuju da stranke na vlasti svojim klijentističkim socijalnim politikama otimaju novac od siromašnih i daju ga svojim poslušnicima, tj. glasačkoj mašini.


Političke partije koje uspiju demaskirati takvu prirodu gramzivih vlastodržačkih socijalnih politika, mogle bi probuditi društvenu energiju pobune, kultivirati je i razbiti dvadesetogodišnje mentalno i socijalno ropstvo u BiH. To je prilika protivnicima vladajućeg režima, prije svih SDP-u i SBB-u, da ideološkim naracijama socijalne pravednosti probude energiju pobune i ukupne društvene promjene. 


Na tim osnovama moguće je graditi novu BiH kao socijalno pravednu državu. A samim tim, moguća je i promjena političke paradigme, tj. prelazak sa sadašnjeg nacionalističkog oblika socijalizacije i s njom usklađenog društvenog identiteta na klasnu socijalizaciju i s njom usklađen identitet društvene pravednosti. Borci koji mjesecima na vrlo kultiviran način protestiraju, upravo to poručuju opoziciji. A da li ih je ona čula i usmjerila njihovu socijalnu pobunu u pravcu političkih promjena, vidjet ćemo vrlo brzo, već na početku izborne kampanje. 



Antihumani sadržaj Dodik-Izetbegović-Čovićeve vlasti


Potpuno opravdani, i negdašnji socijalni bijes građana i sadašnja boračka socijalna pobuna ukazuju na antihumani sadržaj Dodik-Izetbegović-Čovićeve vlasti i stravične razmjere socijalne prevare stanovništva, koju ovaj trojac pokušava držati u stanju pokornosti stalnim potpirivanjem nacionalizma.

Energija socijalne pobune

Čuvena dosjetka starog engleskog leksikografa da je “patriotizam posljednje utočište hulja”, primila se poput korova u Bosni i Hercegovini. 

Daleko od toga da su nam istočne komšije, a poglavito naši prvi evropski susjedi, uspješno izliječeni od odvratnog otadžbinskog domoljublja i stalnog presipanja iz šupljeg u prazno, ali tamo daleko, baš kao i u lijepoj našoj, barem egzistira prilično samoodrživ državni okvir, suverena i ustavom zaokružena teritorija pod jednim krovom, grbom, himnom i zastavom (naravno, ne računajući srbijansku brakorazvodnu parnicu s nezavisnim Kosovom) i kakva-takva, ali legitimno izabrana vlast. Koja je s vremena na vrijeme primorana položiti oružje i svesti račune za vlastiti (ne)rad!&nbsp;Kod nas se iz nacionalšovinističkih centrala tradicionalno uoči izbora izdaju fermani za regrutaciju stranačkih simpatizera u agitatorske odrede propagande s domaćom zadaćom privremenog sluđivanja raje.&nbsp;Njihova obaveza je da koruptivnim metodama i bezočnim lažima osiguraju nove mandate, odakle će, onda, najodabraniji kadrovi (bliska familija, rođaci, kućni prijatelji i kumovi) cijediti osvojene privilegije i nastaviti pljačkati državu. Pogledajte, uostalom, recentne javne istupe Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika. Liče k'o jaje jajetu, k'o da ih je, božemeoprosti, isti ćaća pravio...
Jedinstvo naroda, vanjski i unutrašnji neprijatelji, masonske i bjelosvjetske zavjere, proizvodnja straha od drugih, ratovi i pobjednici, heroji i zločinci, nepostojeći ekonomski prosperitet i beznadežna lišenost minimuma osjećaja za realnost, klevete i uvrede, uobičajena briga za “sirotinju i golubove”, da bi, na koncu, u krešendu, a negdje zatišju, sve po običaju, svršilo na ljigavom patriotizmu sa početka priče. 
Ne laje džukela radi sela i njegovih ljudi nego džukela laje zbog vlastite guzice. Ako BiH racionalno svedemo na nivo zabačenog sela u globalnim okvirima 21. stoljeća, onda je lako prepoznati i lajave džukele iz našeg sokaka. Takve će nam spoznaje biti važne u oktobru...

Džukele će nas dokusuriti!

Da Dino Merlin sa pravom ima nadimak Čarobnjak, potvrđuje i njegov subotnji spektal ispod Starog mosta u Mostaru.&nbsp;Topla avgustovska večer zasigurno će dugo ostati u pamćenju hiljadama ljudi koji su uživali u Merlinovom koncertu što zbog njegovih hitova, što zbog emocija, kojih nije nedostajalo 18 godina nakon posljednjeg koncerta u gradu na Neretvi.&nbsp; Na prijelazu sa subote na nedjelju, na vrhuncu koncerta, nekoliko skakača s bakljama skočilo je u Neretvu sa Starog mosta i tako dalo pečat veoma emotivnom događaju u prekrasnom ambijentu Starog mosta.
Edin Dervišhalidović rođen je 12. septembra 1962. godine u Sarajevu. Njegova sjajna, višedecenijska karijera obilježena je velikim brojem hitova i spektaklima na svim meridijanima. Merlin je u dugogodišnjem braku s Amelom i imaju kćerku Naidu i sina Hamzu.

Mostarska čarolija

...Prije upotrebe pažljivo pročitati uputstvo. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i neželjenim efektima posavjetujte se sa farmaceutima i doktorima......Halo, je li to Država, htio bih izvršnu vlast, vi ste, molim vas, želim otkazati sve vaše usluge koje obećaste ispuniti a niste, iako ste svoj nerad i laž redovno naplaćivali...Ko to tamo troši Tu bi bio dio odgovora na retoričko pitanje ko to tamo troši naše pare sa budžetskih računa, from donacija, iz raznih cirkuskih asocijacija, fondacija, organizacija, preko fantomskih firmica, i tako to... Halo, zovem povodom oglasa za koke nosilje... Cijena, sitnica, samo mi je važno da mogu podići barem po 500 kilograma......Hallo, je li Kabinet tročlanotroglavog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, halo, čujemo li se, moja veza i sluh skoro pa su savršeni, ako ne čujete, okrenite nulu, ono kao nekad na telefonima s brojčanikom, okrenite 3 nule, ustvari okrenite se sve trojica u krug, to vam dođe isto kao da okrećete nule... Htio bih vam samo reći kako se veoma često kroz uspomene sjetim velikoga majstora jugoslavenske kinematografije, barona, barda srpske pozorišne scene, zafrkanta i dobrog čovjeka Zorana Radmilovića... U jednom od svojih obraćanja konzumentima kulture i umjetnosti kazao je sljedeće: ...Stvar je vrlo jednostavna. Nadohvat ruke, takoreći. Treba samo kazati: NEĆU VIŠE TAKO. Svega tri riječi, neizgovorene ili zaturene negdje za ovih 2.000 godina. I možda još dvije: MARŠ TAMO. Znači, sve zajedno pet riječi...Pogrešne dijagnoze...Halo, je li KCUS, šta kažete, to i vi slabo čujete? Dobro, želim samo pitati za informaciju da li ste procesuirali one ljekare, takoreći doktore što su mi prošle godine konstatirali 4 pogrešne dijagnoze, davali 4 pogrešne terapije i da li ste kaznili one primarijuse što preko glavnih sestara uzimaju koverte?..., a to pitam zbogradi silnih šarlatanskih legalnih agencija za borbu protiv korupcije i nevladinih mašina za pranje prljavog veša..., te također i svih korumpiranih službenika i novinara što su zaduženi da suzbijaju koruptivne dimenzije spinujući fejk informacije, mislim neka imaju podatke... Halo, šta kažete, nije KCUS nego Ministarstvo zdravstva?... Aha, to ono ministarstvo sa najvećim budžetom i što podižete ponovno plaće i navijek vam malo, dobro, nije važno M... TAMO i vama istim intenzitetom kao i njima...NAPOMENA: Tekst odražava stav i stavove potpisanog autora, ne nužno stav iliti stavove Redakcije... Najljubaznije bih vas zamolio da prihvatite mogućnost da u Nezavisnoj Državi Bosni i Hercegovini postoje individualni stvaraoci s vlastitim mišljenjem i nije ih strah da ga iskažu, a da to svakako nije u suprotnosti sa vašim načelima, nadasve uvjerenjima i zakonima koje ste prilagodili vlastitim aktivnostima...I tako dalje...

Halo, efekt

Ponovo neslavna epizoda u sapunskoj operi o držanju Bosne taocem pretenciozne i ekspanzionističke srpske politike s obje strane Drine, ovog puta zbog neizdavanja viza košarkašima s Kosova da bi i oni učestvovali na regionalnom sportskom takmičenju u Sarajevu, umalo je Bosnu i Hercegovinu i na tom polju svrstala u zemlje apartheida, među one gdje je rasizam iznad civilizacije, zakona, uma i razuma. A to nam nikako ne treba.&nbsp;
Tragikomično je izgledao ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak. Šef bh. diplomatije je cijeli taj proces i zakočio, kao, zbog tamo nekog šumskog aparatčika iz manjeg bh. entiteta u Košarkaškom savezu BiH, pa se poslije popišmanio (predomislio) opet na nečiji išaret (znak). Brzo se uvidjelo da te primitivne drakonske mjere kažnjavanja još jedne grupice Albanaca, čak i vrhunskih sportista, doista nisu nikakva "poruka".&nbsp;&nbsp;Niti će Kosovo zbog toga ostati u Srbiji, a niti će BiH profitirati što se svrstava u beogradski tabor, koji nikako da razdvoji historijske činjenice od velikosrpskih sanjarija.
To inertno, kontraproduktivno i prečesto službovanje političara iz reda bosanskih Srba isluženim i ultranacionalnim ciljevima samo vodi u ćorsokak. Biti veći katolik od Pape, veći Srbin od Srbijanaca, kojima, kako je to priznao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tek predstoji “razgraničenje s Albancima”, znači krasti svoje vlastito vrijeme i ugrožavati budućnost svoje djece. Balkanska realnost sada je drugačija od etnodržavnih projekcija iz minulog stoljeća.&nbsp;Ovaj posljednji, bizarni incident oko (ne)izdavanja viza treba iskoristiti kao nauk za realistički zaokret u bilateralnim odnosima između BiH i Kosova. Sarajevo bi moralo pronaći način da prizna kosovske dokumente – pasoše i ostalo i da na taj način presudi rasističkoj, antidržavnoj politici koju vode mnogi kadrovi iz manjeg bh. entiteta.&nbsp;
Jer, nema superiornih naroda na Balkanu, kao ni drugdje, kako je to jednom besramno i suludo izgovorio Milorad Dodik definirajući profil “svoje” nacije u odnosu na druge Bosance. Svi smo mi tu da dijelimo istu građansku sudbinu uvažavajući se u datim razlikama, koje nisu samo nacionalne, već sve više socijalne i ekonomske.&nbsp;&nbsp;

Kosovski bumerang

Na početku mandata mnogi su sumnjali da će se mladi francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) dobro snaći u najbitnijoj političkoj ulozi. No, francuski parlament prekjučer je usvojio zakon o moralnosti političkog života, kojim se zabranjuje da političari zapošljavaju članove svoje porodice. 
Ovaj zakon mediji su nazvali “Makronovim zakonom” zato što je francuski predsjednik svom narodu obećao njegovo usvajanje na početku mandata. Ispunio je svoje predizborno obećanje i dokazao da borba protiv korupcije u civiliziranim društvima kreće od vrha države.Poslao je snažnu poruku i natjerao svoje kritičare da mu odaju priznanje. Ovo, ujedno, predstavlja i prvu veliku pobjedu predsjednika Makrona, a nakon usvajanja, parlamentarci su “Makronov zakon” ispratili aplauzom.&nbsp; 
Uspio je francuski predsjednik da ministrima, poslanicima i članovima lokalnih vlasti zabrani da zapošljavaju vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje i djecu. Uveo je i kazne pa će se tako onaj ko se ogluši, suočiti s kaznom zatvora od tri godine.
Makron je rođen 21. decembra&nbsp;1977. godine u&nbsp;Amijenu, gradu na sjeveru Francuske, u porodici ljekara.

Istinski lider

"To što sam (us)tvrdio da Fahrudin Radončić nije ubio Ćelu i na tome ustrajao, treba li ponavljati da su moje tvrdnje pravno dokazane, učinilo me je grješnikom da budem „udaren u glavu“ i da će mi to ostati vječni grijeh za sve one koje koji su, poput Avdića, tvrdili drugačije da bi amnestirali režim od zločina" Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Šta sam ja skrivio Senadu Avdiću ako sam njegov naslov „RAČUNAJTE NA NAS(ERA)“ upotrijebio u naslovu informacije da je Naser Keljmendi pravosnažno oslobođen svih inkriminacija iz optužnice po kojoj je bio osumnjičen za ubistvo Ramiza Delalića Ćele?! U tekstu sam prenio „golu“ agencijsku vijest nedodavši ama baš niti jedno slovce. Razlika je samo što na dva krimosa istog imena Avdić različito gleda. Zato sam za Avdića, između ostalih uvredljivih nadimaka i atributa koje mi pripisuje ovaj mahnitov, „vjerski radnik“, „zvjerski kolumnista“…
Mankurtski očnjaci


 
Ali, priznajem da ništa nije onako kako se čini! Nije to bila samo moja puka igra sa naslovima već svojevrsna osveta. U tekstu sa spornim naslovom, objavljenim na dan kad petak bude 13.; i kad se bude svijet mušričke strave i užasa i ožive likovi iz pakla poput Freddyja Kruegera, Avdić je pokušavajući me ismijati na osnovu jednog nespretnog novinskog naslova u Avazu da sam „udaren u glavu“, pokušao minimizirati taj napad na mene i amnestirati moje nesuđene ubice. Tad sam se zarekao da više nikad neću imati samilosti prema mušricima kakvu sam često ispoljavao prema Senadu Avdiću. On je toliko opsjednut mušričkom mržnjom prema svemu što je vjersko, posebno islamsko, a nešto manje i katoličko, da nema tog ljudskog gesta koji čovjek može učiniti prema njemu da tu mržnju ublaži.
Tako on jednostavno slaže da sam nekad u nekim svojim tekstovima povezivao Nasera Orića i Harisa Silajdžića, da bi opravdao to katilsko „udaranje u glavu“ jednog kik-boksera, pripadnika „Čamparinih odreda smrti“ kojima očito pripada i sam Avdić. Istina je samo da ja njegovog miljenika Nasera Orića, s kim je šajcao po Beogradu u vrijeme „rađanja Vožda“, ne smatram nikakvim herojem, naprotiv!
I onda ovaj plisnivi čovjek, s kojim nikad kahvu popio ne bi da me nije u to uguralo slijepo služenje Aliji Izetbegoviću i njegovoj „revoluciji“, smije spomenuti „izlazak moga brat iz zatvora“. A ova udbašaka uš, dok je služio Stipi Šuvaru, pisao je po komunističkim medijima, poput komunističkog pjesnika Huseina Tahmiščića, kako moj brat treba vječno ostati u zatvoru.
Ta Alijina politika i „direktiva“ njemu odanim ljudima da zbog toga što mi koji smo stvarali i „služili“ SDA ne znamo u tehničkom smislu šta je država i ne znamo bez pomoći „komunističkih kadrova“ izgurati „Bosnu iz gliba“ , koštala me je poniženja da sam morao šurovati sa komunističkim zlotvorima, pa biti u nekakvim pres-centirma sa Avdićem, te surađivati sa Fikretom Muslimovićem i drugima, kao što je i on, opet mu rahmet duši, morao petljati i muljati sa Adilom Zulfikarpašićem i Fikretom Abdićem i drugim komunističkim protuhama.
Stoga se kanim napisati jednu brutalnu kolumnu u kojoj ću „sahraniti“ Senada Avdića i stući mu njegove mankurtske očnjake kojima je „klao“ muslimane i sisao im krv poput vampira. Bit će mu bašlicu i ćefini od mene…, ako Bog da.
Zato, dok ovo pišem, ne mogu ne odhuknuti: “E, moj Alija, rahmet ti duši, ali grdno smo griješili! Koliko smo bili tolerantni, milostivi i popustljivi prema ovakvim komunističkim zlotvorima toliko smo postali zulumčari našoj muslimanskoj sirotinji koja nas je voljela i punim srcem podržavala!“.

Pa taj Avdić bi krep'o od straha i gladi, poput čopora pocrkalih kućnih ljubimaca „crvene buržoazije“ koja ih je ostavila na ulici dok je bježala iz Sarajeva, da mu se nisam smilovao i „prehranio“ ga. I, Bog mi je svjedok, da je taj Avdić ujeo svakoga ko mu je u ratu dao „koricu hljeba“ k'o gladnom i prestrašenom paščetu!

Miš u raži

Evo, danas je druga godišnjica Alijine smrti, kada je miniran njegov mezar. Njegov sin Bakir sjetio se prilikom obilježavanja njegovog 93. rođendana tog događaja i samo konstatirao kako su to učinili „nečasni ljudi“. A čovjek ima svu (bošnjačku) vlast u rukama i nije ima potrebu istražiti koji su to nečasni ljudi učinili. Malo potom je sa rođendanske očeve proslave na Tabiji skoknuo do Mostara gdje je rekao kako su ljudi koji ne vole Aliju opasni i da ih se njegovi esdeaovci trebaju čuvati. Pa ne znam čovjeka da je mrzio i sa više mržnje pisao o Aliji Izetbegoviću od Senada Avdića. On je za njega bio „Mefisto“, „Bagdadski lopov“, kurvar, ideolog koljačke handžar divizije itd. Otkud , onda, ovako opak čovjek da bude u službi njegovog režima i da podržava Bakira sa istom strašću sa kojom je mrzio Aliju?!
Sam Bakir je i kao osoba i kao političar kontroverazan čovjek i trebalo bi sačiniti poseban separat kako bi se separirale sve njegove kontroverze i gluposti od ličnosti i politike njegovog oca i stoga ne čudi da šuruje sa mušricima zbog kojih se odrekao očevih prijatelja i saboraca. Takvoj osobi niko više može vjerovati ni kad govori i o rođenom ocu.
Po mom dubokom sudu ovu dvojicu prefriganih benevreka ujedinila je velika udbaška ujdurma čiji je bio cilj da se zašatkaju ubistva, atentati i napadi koji se u kontinuitetu dešavaju od vremena vladavine ovog režima. Svakako je ubistvo Ramiza Delalića najradikalnije iz više aspekata. To što sam (us)tvrdio da Fahrudin Radončić nije ubio Ćelu i na tome ustrajao, treba li ponavljati da su moje tvrdnje pravno dokazane, učinilo me je grješnikom da budem „udaren u glavu“ i da će mi to ostati vječni grijeh za sve one koje koji su, poput Avdića, tvrdili drugačije da bi amnestirali režim od zločina. Na osnovu čega sam tako, danas vidim (su)ludo hrabro, smio iznositi istinite tvrdnje? Na osnovu spoznaje da su mi mnogi drugi, a posebno Bakir Izetbegović, Dragan Lukač, Dubravko i Aljoša Čampara, pa tako i Avdić, bili (i ostali(!), mnogo sumnjiviji od Radončića. Nema to nikakve veze sa mojim pisanjem u Avazu, a ponajmanje sa ikakvim šićarom, „vitrima“ i sličnim „posebnim potrebama“ koje mi imputira Avdić. Pa više, na primjer, surađuju vehabijsko-isilovski hamelj iz Saffa sa novinarsko-udbaškim hantršeljom iz Slobodne Bosne prenoseći svakodnevno jedan drugom tekstove nego što to čine Avaz i The Bosnia Times. Ali to je manje bitno u odnosu na smrtno opasna pitanja: ko su stvarno režimske ubice u Sarajevu, ko zataškava ubistva i ko poručuje napade, atentate i ubistva po Sarajevu?

Nek’ Senad Avdić napiše kako on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze sa tim ubistvima, pa ni sa ubistvom Ramiza Delalića Ćele, ja ću ga javno demantirati! Kao što sam ga stotinu puta demantirao kad bih ga „uhvatio u laži k”o miša u raži“!

&nbsp;

Latić: Nek’ Senad Avdić napiše da on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze s ubistvom Ćele – DEMANTIRAT ću ga!

Kaže Miro: „Preko ove djece vidimo koliko hotel stari.“ A djeca? To su mladići i djevojke koji su odrastali uz jednu obalu. Jednu dječju radost i maštu. Skupljali baš to, najvrjednije, blago morsko. Nijedno drugo mu ravno nije. Nijedan izlazak sunca i njemu u susret trčeći zalazak nisu tako purpurni kao na mjestu njihova odrastanja. Nismo li svi imali svoje male kutke odrastanja? Zašto ih se ne sjećamo češće, pa otjerali bi nam bore. Gorana je imala baku, baka kuću na selu. Baka imala sijeno i susjede koji su radili na njivi. Navečer su im se svima pridruživali bumbari. Glasni i razigrani. Djeca bi ih skupljala u tegle i pokazivala da se vidi ko ih ima više.&nbsp;&nbsp; Gradsko zanovijetanje 
Bato bi djecu, ne samo svoju, dovodio nekim novim golfom, žutim, sa petocifrenom registracijom, skoro skroz do bakine kuće i onda bi počinjao novi, šareni dječji svijet. Kod bake nije bilo zanovijetanja gradskog. Što iznese na stol, pojesti se moralo. A djeca, mala i svi na okupu jeli bi sve što se tu nađe jer drugo ne bi dobili. Nije tu bilo trčanja za djecom sa zdjelicom punom neke pasirane hrane da lakše prođe kroz grlo, nego finog domaćeg kruha, mlijeka, pure, nekog variva za koje nisi smio ni pitati šta je unutra. A djeca na okupu pa jedu i jedva čekaju da ponovo izađu u šareni seoski svijet mašte. Negdje u blizini je bila šuma prepuna šumskih jagoda koje su se zvale, jednostavno, „puce“. Ni male ni velike. Mirisala je šuma njima. Danas ih više nema. 
Danas gotovo niko ne bere šumske jagode. A Gorana ih je sa svojom najbližom drugaricom, koja je bila kod nje tog ljeta, vrijedno brala. Svaka je svoju kanticu imala. Ali! Jedna od njih je nabrala više, a druga je jednostavno morala taj rezultat poništiti i prevrnuti kanticu drugoj. Goranin deda je bio ljut kad je to vidio. Njih dvije su se zauvijek posvađale i upozorile jedna drugu da je to kraj njihovog cjeloživotnog prijateljstva. Taj kraj je trajao čitavih pola sata dok nisu počele jedna drugoj da skupljaju jagode trudeći se da što više skupe za onu drugu. Deda im ništa nije rekao, ali im je zato dao dvije, baš za njih napravljene, puhalice od trske kroz koje su mogle da čičkovim glavicama gađaju jedna drugu i svoje simpatije. 
Odavno već nema ni tog sela, ni te kućice. Baka i deda su davno umrli, a Gorana je otišla negdje daleko. Danas se javlja svojoj drugarici kroz prozorčić na ekranu računara. Pokazuju jedna drugoj djecu. Ali! Djeca njihova nemaju svoja sela. Svoje bumbare i jagode puce. Njihova djeca se ne bore za bakin sendvič, nego uživaju u vrevi slika iz računara. Njihov tajni svijet ima šifru na računaru, a njihove mame su imale svoje dnevnike sa izmišljenim slovima. Samo njima poznatim i tamo bi pisale svoje tajne. 
Svijet na njivi
Gdje su nestale šumske jagode? Gdje su njive preorane? Gdje su bakini kruhovi i bumbari u predvečerje? Kiko i Beba imali su svoj svijet na jednoj njivi. Kod svojih prijatelja iz djetinjstva. Odrastali su uz njihovo sijeno i pitu koje ima dovoljno za sve. Vrištali su s vrha sijena grabeći što im stariji bacaju i igrali se krpenom loptom. Loptom mašte. Takvih kupiti nema. Nigdje. Igrali su lopte dokle god ih mrak ne bi otjerao. Ma ne mrak. Njihova nana bi im doviknula: „Bježite kućama, „akšam je.“ Akšam je bio vremenska odrednica za „nema više igre“. Sramota biti vani iza akšama. I sva djeca su tiho nestajala obećavajući jedni drugima sutrašnji susret na livadi. I tako, Gorana priča svojoj djeci o bakinom selu. Njena drugarica svojoj. A Kiko, Beba, Edin i Ahmed tek počinju otvarati seharu svojih šarenih slika djetinjstva.

Boje koje ne blijede

Edvard Ferguson (Edward), ambasador Velike Britanije u Bosni i Hercegovini, završio je svoj mandat.&nbsp;&nbsp; Prva ambasadorska pozicija u njegovoj karijeri nagrađena je velikim unapređenjem. Ferguson iz Sarajeva ide u Vašington. U golemoj ambasadi njegove zemlje u Sjedinjenim Američkim Državama, naš ambasador radit će na razvijanju odnosa na vojnom planu. Pod njegovom komandom je više od 1.000 ljudi koji širom SAD rade na što čvršćoj saradnji. 
A Ferguson jeste i ostaje naš ambasador. Zauvijek zaljubljen u BiH i njene ljude, čovjek koji je prepoznao njene ljepote i vrijednosti i ugradio ih u sebe. 
I gdje god da ga život bude dalje nosio putem uspjeha, priča o BiH bit će njegova priča o dobru koje ga je zauvijek osvojilo. 
Ferguson je i prirodni tok jednog novog duha i tima koji iz Londona ide prema BiH. Od Pedija Ešdaun (Paddy Ashdown) do Vilijama Hejga (William Hague) i dalje, plejada srčanih prijatelja kojima se samo možemo ponositi. 
Edvard Ferguson rođen je 1978. godine. Oženjen je, otac troje djece. 
Na poziciji ambasadora Velike Britanije u Sarajevu naslijedit će ga Metju Fild (Matthew Field). On je donedavno bio šef Političkog odjela Delegacije EU u BiH.&nbsp;

Naš ambasador

Skoro kompletan vrh Srbije ovih je dana upregnut u nasrtaje na komšije.&nbsp;&nbsp; Mašinerija Aleksandra Vučića punom snagom satanizira Crnu Goru zbog slanja dva-tri vojnika na Kosovo i jednog oficira na obilježavanje godišnjice „Oluje“. Ne preza se ni od bezočnih laži u tom projektu, pa i sam predsjednik Srbije koristi tu metodu. 
Demantiji i demaskiranja brutalne kampanje Beograda, u Srbiji ne prolaze. Za njih, Crna Gora dio je teritorije i „prirodno“ imaju pravo odlučivati o tome šta ta suverena država i članica NATO-a treba, a šta ne treba raditi. 
Naravno, ni Bosna i Hercegovina nije pošteđena. Iz zvaničnog Beograda šalju se jasne poruke da se naša država treba raskomadati i diktiraju načini kako će se to uraditi. 
Nije davno bilo kada je jedan telefonski poziv Viktora Orbana Vučiću zaustavio razbuktavanje teške afere u kojoj su na meti bili pojedini Mađari iz Subotice. Krivica tih ljudi bila je samo u tome što su na atraktivnoj lokaciji imali imovinu koja je bila primamljiva ljudima veoma blizu Vučića. 
Beograd sa Skopljem ima stanje hladnog rata. Iz objekata na Andrićevom vencu, koji su prepuni priča o zavjerama i likvidacijama i scena ubijenih predsjednika, premijera, kraljeva i kraljica, Makedoniji se nastoji diktirati obrazac ponašanja. 
Kakvi su odnosi s Hrvatskom, ne treba ni spominjati. Retorika je oštrija nego prije 20 godina! 
Ima li Srbija susjeda, a da mu nešto ne zamjera, da mu ne sapliće noge, ne podmeće, spletkari, planira ili obara vlast, guši... I to posebno ako je taj susjed brojčano manji.
Kada se neko stalno žali na svoje susjede, onda je jasno da problem nije u komšijama, nego u njemu!

Dosta ba, komšije!

Zapadni mediji učestalo i sve dramatičnije upozoravaju na opasnu ulogu Rusije na Balkanu. Nažalost, upozorenja još ne dopiru do kreatora geopolitičkih i strateških odluka unutar poljuljanog vojno-političkog saveza Amerike i Evropske unije. 
Nakon što su se Makedonija i Crna Gora definitivno oslobodile ruskih kandži i krenule putem euroatlantskih integracija, Vladimir Putin silnu je negativnu energiju lagerovao u Srbiji i Bosni i Hercegovini, preciznije u Republici Srpskoj, gdje uz asistenciju Milorada Dodika kontinuirano proizvodi nered i smutnju. 
„Ruska politika u BiH isključivo je destruktivna“, tvrdi moskovski balkanolog Maksim Samorukov. Iako je potpuni višak ovu britku konstataciju dosoljavati, važno je ukazati na činjenicu kako u posljednjih tridesetak godina zvanična Moskva zapravo nikad iskreno i nedvosmisleno nije priznala konačnost bosanskohercegovačke države, nepovredivost njenih granica i nesporni međunarodni subjektivitet. Ukratko, tanko smo s Rusima stajali tokom rata, još tanje nakon Dejtona. Privremenost BiH kremaljsko je proročanstvo!
Putinov primarni interes jeste da Srbiju i BiH drži podalje od NATO-a. To mu, kako vidimo, naročito uspijeva! Uostalom, pokušajte se sjetiti kad je posljednji put na institucionalnom nivou (u Vijeću ministara ili Predsjedništvu BiH) posvećena pažnja usvajanju neophodnih zakonskih rješenja i koalicionih dogovora u vezi sa MAP-om ili neperspektivnom vojnom imovinom zbog kojih smo beznadežno zaglibili na sjevernoatlantskom putu. Identično je stanje i sa EU integracijama, mada bi Denis Zvizdić radije javno slagao nego to pošteno i odgovorno priznao. 
Ruska čizma nikom nikad ništa dobro nije donijela. Znaju to Bugari, Rumuni, Česi, Slovaci, Litvanci, Estonci, Mađari i Poljaci. Zato su valjda kolektivno razgulili u NATO i EU. Rusima smo ostali još samo mi, Srbija i onaj frtalj Ukrajine na Krimu. 
Dobro, i „Agrokor“.

Kremaljsko proročanstvo

Tibo Kurtoa (Thibaut Courtois), belgijski reprezentativac, jučer je predstavljen kao novi golman Real Madrida.&nbsp;&nbsp; Potpisivanjem ugovora u sali koju krasi 13 trofeja evropskog prvaka Kurtoa je postao novi član „kraljevskog kluba“, trostrukog uzastopnog pobjednika Lige prvaka.
Real je 26-godišnjeg čuvara mreže platio Čelziju 35 miliona eura te je potpisao s njim šestogodišnji ugovor.
U Madridu su tako napravili prvi veliki transfer uoči nove sezone, uvjereni da su doveli jednog od najboljih golmana svijeta, vjerovatno najboljeg u Evropi. Kurtoa je taj status dokazivao posljednjih godina, a učvrstio ga je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je naprosto briljirao i imao velike zasluge za osvajanje trećeg mjesta svoje reprezentacije.
Njemu je s bivšim engleskim prvakom istjecao ugovor, pa je postignuta maksimalna visina obeštećenja u tim uvjetima.
Real je, s druge strane, dobio uzdanicu na duge staze, a Kurtoa je tek drugi Belgijanac koji će zaigrati za „kraljeve“ nakon Fernanda Gojvertsa (Goyvaerts) u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. 
Tibo Kurtoa rođen je 11. maja 1992. godine u Briju i branio je za Genk, Atletiko Madrid i Čelzi.

"Kralj" golmana u Realu

U odličnom romanu „Nezemaljski izraz njegovih ruku“ Miljenko Jergović piše o akterima Sarajevskog atentata, u kojem su prije sto i kusur godina zanesenjaci iz „Mlade Bosne“ likvidirali Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Oslanjajući se i na povijesne činjenice, Jergović vješto plete priču oko dvije centralne figure - ubijenog nadvojvode i Gavrila Principa, siromašnog podstanara u ulici Oprkanj što i danas vodi iz Telala ka Bravadžiluku na Baščaršiji. Uglavnom, radi se o izvanrednoj književnosti preporučljivoj, kako to učestalo nabadaju tragikomični knjiški selebritiji, čak i za plažu...&nbsp; Pade mi na pamet bivši austrougarski okupator u BiH Benjamin Kalaj iz Jergovićevog romana dok se na jednoj od ovdašnjih režimskih televizija vrtio prilog gdje Bakir Izetbegović ničim izazvan progovara o „bosanstvu“ (Hercegovinu je tradicionalno zaboravio spomenuti) i još nekim atraktivnim temama iz koruptivno-nepotističkog arsenala duboko imanentnog političkom habitusu šefa SDA. 
„Mi smo borci protiv korupcije i nepotizma. Mi čistimo SDA od takvih ljudi. I što kažu, riba se od glave čisti. Meni je važno da je onaj prvi krug oko mene potpuno čist. Onda ćemo i dalje to da radimo.“
Pomislite li da je citirani tekst autorsko djelo nekog novootkrivenog SDA disidenta odlučnog da samospaljivanjem započne obračun sa kapilarnim kriminalom unutar vječito vladajuće stranke, gadno ćete pogriješiti. Naime, ovog puta predsjednik SDA tvrdi kako njegova „riba smrdi od glave“. Stranački strogo statutarno, simboličnu i formalnu glavušu u toj „ribljoj konzervi z zelenjavo“ predstavlja upravo Izetbegović. Koji se, poznato je, potpuno kadrovski okružio „korumpircima“ zapetljanim u zakonu i osobama izraženih nepotističkih sklonosti, od zvanično optuženih Asima Sarajlića i Semira Efendića, obavještajnih mračnjaka marke Fikreta Muslimovića, preko bliže rodbine i voljene tazbine, od supruge Sebije do zeta Brace... 
Srećom, Izetbegović je konačno progledao i „doš'o tobe“ čim priznaje da je SDA poput ribe. I da vazda smrdi od glave!

RIBLJA SDA Smrdi od glave!

Indikativno neprimijećeno u većini ovdašnjih strogo kontroliranih medija prošla je vijest da je Naser Keljmendi pravomoćno oslobođen optužbe za likvidaciju Ramiza Delalića Ćele na Vidovdan 2007. godine. Ima tome i deset godina kako je identično neprimijećeno u ovdašnjim strogo kontroliranim medijima prošla vijest da je Muhamed Ali Gaši pravomoćno oslobođen optužbe za ubistvo Ramiza Delalića Ćele na Vidovdan 2007. godine. U međuvremenu, sud će presuditi da su zbog Ćelinog ubistva mnogi nevini ljudi odgulili višemjesečni pritvorski staž. Najpoznatiji među njima bio je Fahrudin Radončić.
Nakon što se pravosudna zavjesa konačno spustila, pošto barem znamo ko nije ubio kriminaliziranog ratnog komandanta Armije BiH, postavlja se važno, ali neugodno pitanje: Ko je, onda, Ćelin ubica? 
Monteri političkih optužnica naprasno su zaglavili u teškoj ilegali. Nigdje nema onog nadobudnog „eliotanesa“, Dubravka Čampare dakle, kojeg je SDA režim zvanično zadužio za hapšenje i zatvaranje naciljanih političkih meta. 
Kako čujem, Dudo u zadnje vrijeme „sve više misli, sve manje shvata“ da je prokockao vlastitu tužiteljsku karijeru zbog podaničkog izvršavanja kriminalnih naredbi što su stizale iz Mehmeda Spahe sa broja 14. Čampara je danas odbačen i sam, te se poput neprilagođenog rođaka sa sela kojeg se familija odriče, iluzorno nada da će mu režim pružiti neko egzistencijalno utočište. 
Ne progovara ni šef režima Bakir Izetbegović mada je slavodobitno još 13. aprila 2013. godine (u vrijeme izvođenja završnih operacija za Radončićevu političku likvidaciju) u jednom sarajevskom listu montirao i muljao kako je „činjenica da imamo ministra sigurnosti BiH kojeg je prije par dana svjedokinja pod zakletvom optužila za naručeno ubistvo“. 
Ljigavo je ovo čak i za tradicionalno nepodnošljiv i odvratan Izetbegovićev stil!
Kaže mi jučer pouzdanik iz bh. pravosuđa: „Banda iz SDA režima svjesna je kako uskoro dolazi vrijeme kada će bit otkriveno da su Ćelin leš iz vlastitog dvorišta namjeravali prebaciti u tuđu avliju.“
Najava zvuči stravično, ali dabogda se otkrilo!

Onda, ko je ubio Ćelu?

Ako za nekoga možemo reći da zasluženo ide u penziju, onda je to sigurno glumački velikan Robert Redford. Iako je odluka da u 81. godini kaže zbogom dugogodišnjoj karijeri rastužila mnoge njegove poštovaoce, Redford sada može kupiti plodove svog rada.
Režirao je devet filmova i već mu je prvi, “Obični ljudi”, donio Oskara, čime se može pohvaliti vrlo mali broj njegovih kolega, iako kao glumac nikad nije nagrađen Oskarom. Utemeljio je i festival nezavisnog filma „Sundance“, nezadovoljan holivudskim komercijalizmom i manjkom različitosti i od 1978. do danas pretvorio ga u jedan od najutjecajnijih na svijetu te pomogao nizu naraštaja nezavisnih reditelja.&nbsp;Osim toga, ovaj holivudski veteran ostvario je nezaboravne uloge u klasicima „Žalac“, “Svi predsjednikovi ljudi”, “Tri kondorova dana” i “Moja Afrika”.
- Nikad ne reci nikad, ali zaključio sam da je gotovo s mojom glumom u filmovima. Malo ljudi zna da sam uvijek bio sposoban odmaknuti se u pravo vrijeme i krenuti dalje - objasnio je glumac.
Oskara za životno djelo dobio je 2002. godine.

Kraj blistave filmske karijere

Bačka Palanka, Dan sjećanja na stradale srpske civile i vojnike u akciji „Oluja“. Na skupu se ukazuje i k'o treger napeti Milorad Dodik da nabrzinu složi toksični predizborni govor. A u tom govoru, k'o što poznata pjesma iz Sombora kaže, svega na volju...&nbsp;&nbsp; Objektivno govoreći, sumorni je laktaški gubernator u verbalnoj gimnastici odavno prešišao zapuštenog ratnog zločinca Radovana Karadžića! U društvu vječito namrgođenog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i izmanipulirane svjetine, Dodik je, onako, palanački s bine prosuo naslagane idiotizme što ih godinama brižljivo lageruje poput crvenog, plavog i Ronhilla bijelog s kojim je još u ratu, poznato je, junački drugovao, švercovao i krvario za otadžbinu materinu. 
Na Dodikovom primjeru čisto eksperimentalno se moguće uvjeriti kako uvijek naopako ispadne kada se osobi sa preživljenim moždanim sudarom dopusti oglašavanje preko razglasa i javna mentalna mikrofonija. 
„Hvala Srbiji što je bila utočište za svakog Srbina, gdje god on bio, i danas je Srbija to. Srbija je naš identitet, ne samo nas Srba u Republici Srpskoj nego i u svijetu. Srbija je garancija. Srpski narod može kazati da ima dvije važne stvari, to je moćna i jaka Srbija i Republika Srpska, koja je oličenje slobode srpskog naroda. Zato mi u Republici Srpskoj živimo u državi srpskog naroda. Mi smo Srbi. Moraju znati da smo spremni da branimo Republiku Srpsku, narod ima ogromnu ljubav i za Republiku Srpsku i za Srbiju. Mi volimo Srbiju, mi doživljavamo Srbiju svojom zemljom. Mi smo oni koji vide Republiku Srpsku i Srbiju kao jedinstven prostor.“
Toliko! 
Nego, budimo odgovorni, jer do Laktaša očigledno nikad nije stigla vijest da se unatoč teškom moždanom sudaru njihov sugrađanin i dalje slobodno kreće? Stoga, ukoliko ovih dana sretnete Dodikove laktaške komšije, ili još bolje, ako slučajno poznajete članove njegove porodice, red bi bio da ih hitno obavijestite o stanju u kojem se sumnjivo lice nalazi. Sevap je.

Energija socijalne pobune

Džukele će nas dokusuriti!

Mostarska čarolija

Halo, efekt

Kosovski bumerang

Istinski lider

Latić: Nek’ Senad Avdić napiše da on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze s ubistvom Ćele – DEMANTIRAT ću ga!

Boje koje ne blijede

Naš ambasador

Dosta ba, komšije!

Kremaljsko proročanstvo

"Kralj" golmana u Realu

RIBLJA SDA Smrdi od glave!

Onda, ko je ubio Ćelu?

Kraj blistave filmske karijere

Moždani sudar Milorada D.

Kolumne

Energija socijalne pobune

Džukele će nas dokusuriti!

Mostarska čarolija

Halo, efekt

Kosovski bumerang

Istinski lider

Latić: Nek’ Senad Avdić napiše da on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze s ubistvom Ćele – DEMANTIRAT ću ga!

Boje koje ne blijede

Naš ambasador

Dosta ba, komšije!

Kremaljsko proročanstvo

"Kralj" golmana u Realu

RIBLJA SDA Smrdi od glave!

Onda, ko je ubio Ćelu?

Kraj blistave filmske karijere

Moždani sudar Milorada D.