Ako za nekoga možemo reći da zasluženo ide u penziju, onda je to sigurno glumački velikan Robert Redford. Iako je odluka da u 81. godini kaže zbogom dugogodišnjoj karijeri rastužila mnoge njegove poštovaoce, Redford sada može kupiti plodove svog rada.
Režirao je devet filmova i već mu je prvi, “Obični ljudi”, donio Oskara, čime se može pohvaliti vrlo mali broj njegovih kolega, iako kao glumac nikad nije nagrađen Oskarom. Utemeljio je i festival nezavisnog filma „Sundance“, nezadovoljan holivudskim komercijalizmom i manjkom različitosti i od 1978. do danas pretvorio ga u jedan od najutjecajnijih na svijetu te pomogao nizu naraštaja nezavisnih reditelja.&nbsp;Osim toga, ovaj holivudski veteran ostvario je nezaboravne uloge u klasicima „Žalac“, “Svi predsjednikovi ljudi”, “Tri kondorova dana” i “Moja Afrika”.
- Nikad ne reci nikad, ali zaključio sam da je gotovo s mojom glumom u filmovima. Malo ljudi zna da sam uvijek bio sposoban odmaknuti se u pravo vrijeme i krenuti dalje - objasnio je glumac.
Oskara za životno djelo dobio je 2002. godine.

Kraj blistave filmske karijere

Bačka Palanka, Dan sjećanja na stradale srpske civile i vojnike u akciji „Oluja“. Na skupu se ukazuje i k'o treger napeti Milorad Dodik da nabrzinu složi toksični predizborni govor. A u tom govoru, k'o što poznata pjesma iz Sombora kaže, svega na volju...&nbsp;&nbsp; Objektivno govoreći, sumorni je laktaški gubernator u verbalnoj gimnastici odavno prešišao zapuštenog ratnog zločinca Radovana Karadžića! U društvu vječito namrgođenog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i izmanipulirane svjetine, Dodik je, onako, palanački s bine prosuo naslagane idiotizme što ih godinama brižljivo lageruje poput crvenog, plavog i Ronhilla bijelog s kojim je još u ratu, poznato je, junački drugovao, švercovao i krvario za otadžbinu materinu. 
Na Dodikovom primjeru čisto eksperimentalno se moguće uvjeriti kako uvijek naopako ispadne kada se osobi sa preživljenim moždanim sudarom dopusti oglašavanje preko razglasa i javna mentalna mikrofonija. 
„Hvala Srbiji što je bila utočište za svakog Srbina, gdje god on bio, i danas je Srbija to. Srbija je naš identitet, ne samo nas Srba u Republici Srpskoj nego i u svijetu. Srbija je garancija. Srpski narod može kazati da ima dvije važne stvari, to je moćna i jaka Srbija i Republika Srpska, koja je oličenje slobode srpskog naroda. Zato mi u Republici Srpskoj živimo u državi srpskog naroda. Mi smo Srbi. Moraju znati da smo spremni da branimo Republiku Srpsku, narod ima ogromnu ljubav i za Republiku Srpsku i za Srbiju. Mi volimo Srbiju, mi doživljavamo Srbiju svojom zemljom. Mi smo oni koji vide Republiku Srpsku i Srbiju kao jedinstven prostor.“
Toliko! 
Nego, budimo odgovorni, jer do Laktaša očigledno nikad nije stigla vijest da se unatoč teškom moždanom sudaru njihov sugrađanin i dalje slobodno kreće? Stoga, ukoliko ovih dana sretnete Dodikove laktaške komšije, ili još bolje, ako slučajno poznajete članove njegove porodice, red bi bio da ih hitno obavijestite o stanju u kojem se sumnjivo lice nalazi. Sevap je.

Moždani sudar Milorada D.

Neuporedivi su budžeti tuskih superligaša Akhisara i Galatasaraja, ali to nikako nije spriječilo tim Safeta Sušića da na početku sezone dođe do prvog trofeja, upravo protiv jednog od najvećih klubova Turske.
Sušićev Akhisar osvojio je Superkup Turske, a bh. stručnjak tako je odmah na početku svog rada u ovom klubu navijačima donio veliku radost. Do prvog trofeja u Turskoj došao je bez velike pompe i medijskih najava i kao totalni autsajder.
Inače, Akhisar je šesti klub u Turskoj na čijoj klupi sjedi najuspješniji selektor od nastanka reprezentacije BiH.
Safet Sušić rođen je 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima. Legenda FK Sarajevo, a veliki trag ostavio je i u PSG-u. Za najboljeg igrača BiH u 20. stoljeću izabran je 2004. godine. Kao selektor je odveo reprezentaciju BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazil.

Start s trofejem

Odluka Hrvatske da počne gradnju Pelješkog mosta pobudila je mnogo pažnje u bosanskohercegovačkom, a naročito bošnjačkom javnom prostoru. Političke reakcije su pri tom veoma žestoke. Izetbegović je izravno optužio nekog činovnika iz Evropske komisije da je lobirao za Hrvatsku, te posredno Evropsku uniju pridobio da između bosanskog prava na nesmetan izlaz na otvoreno more i hrvatske odluke da to pravo poništi gradnjom mosta, odabere Hrvatsku i njeno kršenje bosanskih prava.&nbsp;&nbsp;Direktna krivica&nbsp;Čović je čestitao Plenkoviću početak gradnje mosta, zarivši još jednom prst u oko Izetbegoviću, a Željko Komšić je u svom stilu optužio Čovića za veleizdaju. Izetbegović i njegova svita su potom najavili tužbu pred nadležnim međunarodnim institucijama protiv Hrvatske, da bi im uzvratio Ivanić kako od te tužbe neće biti ništa. Tako se još jednom zavrtio cirkus u kojem je svaki učesnik pričao iracionalnu priču kako bi pridobio dio javnosti za sebe.
Jedini glas razuma stigao je od Damira Arnauta, koji je kao stručnjak za oblast prava i pravnih nauka predložio jedini mogući put na međunarodnim planu za spas bosanskohercegovačkih prava.

Arnaut: Odgovorna politika Ali, da bi se Arnautova ideja da BiH zatraži savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde ili da to mišljenje traži većina prisutnih predstavnika država na zajedanju Generalne skupštine UN-a provela u djelo potrebno je da se u Sarajevu, a pogotovu u kabinetu člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda vodi odgovorna međunarodna politika. Izostanak takve politike razlog je drugog velikog poraza BiH na međunarodnom planu ove godine. Za oba ta poraza direktnu krivicu snosi šef SDA Bakir Izetbegović i njegov saradnički krug. 
Prvi poraz, podsjetimo se, dogodio se onog časa kad je Izetbegović slagao da agent BiH, Sakib Softić, ima legitimitet da pokrene reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Nije postojao taj legitimitet i BiH je iz proceduralnih razloga kao s nokta odbijena.&nbsp;&nbsp;Politička izolacija
Drugi poraz, ovaj vezan za Pelješki most, nije posljedica neke Izetbegovićeve laži, već krajnjeg odsustva političke inteligencije. Vežući se za Erdoana, kojeg je u više navrata proglasio svemuslimanskim liderom, Izetbegović je Bosnu i Bošnjake osudio na međunarodnu političku izolaciju u onoj mjeri u kojoj je danas turski autoritarni vođa izoliran na Zapadu. Tako je vlastitu naciju i državu pretvorio u taoce Erdoanove autoritarne politike, a zemlja je izgubila podršku koju je imala u Briselu, Bonu, Vašingtonu, Parizu i Londonu. 
Odlukom da sudbinu zemlje i nacije veže za jedan u osnovi regionalni moćni centar kakav je Ankara, uprkos upozorenjima iz EU, SAD, Njemačke, Britanije i Francuske, lider SDA je nepovratno Bošnjake i Bosnu isključio iz današnjeg multipolarnog svjetskog poretka i pretvorio je osobenu ideološku i duhovnu pokrajinu regionalne sile koja je u prošlosti bila bosanski višestoljetni osvajač. Naravno, bratimeći svoju i Erdoanovu stranku, on je, nadalje, pokazao kako su mu interesi stranke iznad onih države i nacije, pa je postalo jasno da u lideru SDA čuči običan vlastohlepljivi, a nesposobni provincijalac.

&nbsp;Izetbegović: Drugi veliki poraz BiH na međunarodnom planu ove godine&nbsp; Namjesto da lobira za interese BiH u svim svjetskim političkim centrima, Alijin sin je divanio s Erdoanom po Istanbulu i Ankari. Za to vrijeme je Hrvatska diplomatija uradila potreban posao vezan za Pelješki most u sjedištu EU u Briselu i svim drugim važnim međunarodnim političkim sjedištima. Stoga je početak njegove gradnje uz odobrenje EU i praktično njenim novcima konačan poraz Izetbegovićeve getoističke politike. On je Bošnjake svojom nesposobnošću odveo u evropski geto, skrojen po mjeri njegove političke nesposobnosti i odsustva svake racionalnosti. 
Izvjestan poraz
Danas kad Tramp i SAD uvode sankcije dvojici, po mnogim ocjenama najbližih Erdoanovih saradnika, ministru policije Sulejmanu Sojlu i ministru pravde Abdulhamitu Gulu, postaje jasnim da početak gradnje Pelješkog mosta nije samo rezultat podrške EU i SAD Hrvatskoj, već i kažnjavanje Izetbegovića i BiH. 
A to znači da je grleći se sa Erodanom i proglašavajući ga našim liderom, on svoju politiku, Bosnu i Bošnjake poveo u sunovrat. Boljeg dokaza za to od početka gradnje Pelješkog mosta nema, a gotovo izvjestan poraz SDA u oktobru pokazat će da Bošnjaci nisu ovce kojima treba čoban s Poljina, nego nacija koja u izazovima budućnosti zna napraviti racionalan izbor.
Gest lažova i provincijalca koji se poigrava sa svetim vrijednostima Bošnjaka
Misleći da može upravljati međunarodnim sudskim institucijama onako kako to čini s domaćim sudstvom i tužilaštvom koje je pretvorio u svoju prćiju, Izetbegović se u slučaju revizije tužbe BiH protiv Srbije za genocid poigrao onim najdragocjenijim - simboličkim kapitalom bošnjačkih žrtva i proćerdao ga kao pijani kockar u seoskoj kafani. Bio je to gest lažova i provincijalca koji se poigrava svetim vrijednostima pred očima javnosti, sramoteći naciju kojoj pripada i državu čiji je član Predsjedništva na međunarodnoj sceni. Bošnjaci bi mogli Izetbegoviću i oprostiti neznanje i nesposobnost, kako su to učinili mnogo puta do sada, ali da li će mu u oktobru oprostiti ovu grozomornu laž koja je povrijedila dostojanstvo žrtava – ostaje da se vidi. Sudeći prema svemu, neće.

Sunovrat Izetbegovićeve politike

Kladio bih se u vogošćanske nekretnine Fadila Novalića da u Evropi ne egzistira izoliraniji i odbačeniji državnik od Bakira Izetbegovića. Dobro, možda onaj bjeloruski luđak stoji koju bobu lošije, ali ne treba smetnuti s uma da je, poslije smrtonosnih svrgavanja Sadama u Iraku i Gadafija u Libiji, Lukašenko predugo bio lišen ozbiljnije konkurencije u plemenitoj vještini diktatorskog vladanja. 
No, vratimo se mi šefu SDA, kojem je američki predsjednik ovih dana priredio stanovite neugodnosti pristavljanjem na crnu listu njegovih ahbaba i intimusa. Turski ministri policije i pravde, kadrovi od najvećeg Erdoanovog (i vazalno Izetbegovićevog) povjerenja, sa odgovornim zaduženjima brutalnog teroriziranja protivnika režima, dospjeli su, eto, među ljudski šrot i ološ, tamo gdje već godinama tavori i onaj primitivni nacionalsocijalista iz Laktaša.
Tokom svog osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH Izetbegović je (ne)svjesno vukao prave poteze kako bi našu zemlju što dublje i beznadežnije strovalio u (bosforski) kanal. Prošle sedmice neko je lucidno primijetio da se njegova politika zapravo zasniva na „proizvodnji poraza za Bošnjake, koje onda predstavlja kao dokaz njihove ugroženosti i nepravde od drugih, iako ih je sam pripremio“. Tačno tako!
Izetbegović je nastojao primjenjivati Erdoanove diktatorske metode. Institucionalnom anarhijom, uz asistenciju režimskih jurišnika, pod šapu je stavio entitetsku policiju, obavještajnu službu, upravljao je korumpiranim pravosuđem, državnim bankama i medijima, a vlastitoj supruzi feudalnim je fermanom omogućio iživljavanje nad zdravstvom u Sarajevu...Potrebni će biti ozbiljno vrijeme, naporan rad, ali i diplomatska vještina, za krpljenje šteta i saniranje posljedica Izetbegovićeve osmogodišnje autistične i izolacionističke politike. Pošto razguli iz Predsjedništva BiH, ni naslijeđena fotelja u SDA više neće biti čvrsta, ni stabilna. Realno, najveći je to benefit od predstojećih oktobarskih izbora.

Rašivanje režima

Ugledni srpski historičar, nekadašnji gradonačelnik Beograda i univerzitetski profesor Milan St. Protić, gostujući u TV emisiji, svekolikoj javnosti s obje strane Drine pokušao je otvoriti oči o genocidu u Srebrenici. Rijetki su oni koji se tako javno usude reći koju riječ o Mladićevim i Karadžićevim zločincima koji su diljem BiH u periodu od 1992. do 1995. godine ubijali nevine samo zbog imena i prezimena.&nbsp;&nbsp; 
Protić, srećom, pripada tom malobrojnom ešalonu onih koji priznaju da je počinjen genocid u Srebrenici i ocjenjuju ga neoprostivim činom kojim je cijela srpska nacija obrukana za sva vremena.

Protić je ukazao na najmizerniju pojavu u sklopu negiranja genocida, a to je cjenkanje s brojem žrtava ili kojekakvim debatama je li se ili nije dogodio genocid. 

Kao ugledni historičar, profesor i političar, Protić vrlo dobro zna šta znači presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji je nedvosmisleno utvrdio činjenice o onome što se dogodilo 1995. u Srebrenici.

- Svaki pravi Srbin stidi se genocida u Srebrenici. Pod novokomponovanim Srbima postali smo krvnici – konstatirao je ovaj hrabri čovjek, odašiljući novi glas razuma iz Beograda.

Milan St. Protić rođen je u Beogradu 28. jula 1957. godine. Praunuk je prvog premijera Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Stojana Protića. Beogradski Pravni fakultet završio je 1980. godine. Potom je magistrirao te doktorirao (1987.) modernu evropsku historiju na kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari kod istaknutog srpskog historičara Dimitrija Đorđevića. Predavao je na fakultetima u SAD, Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Njemačkoj i Grčkoj.

Glas razuma iz Beograda

...Odavno vjerujem kako su riječi najefikasnije oružje u samoodbrani samopreživljavanja u žabokrečini okruženja gdje živimo...
Napisane riječi ni sultanska sablja ne može zaustaviti niti savladati dok otpasanu sultansku sablju riječi mogu polomiti. Reklo bi se, čista poezija unutar žvrljotine u digitalnom zraku...

Samo ne psuj&nbsp;Nedavno sjedim s jednim poznanikom, sa poznanikom, jer mi je svijeća dogorjela pa više i ne tražim prijatelje, a od onih nekad postojećih nemam više mjesta na leđima za rane njihovih intelektualnih noževa. Dakle, poznanik, otprilike: ...piši šta god hoćeš, samo ne psuj aman ti činim...
E sad, šta pisati ako ne smijem nikom ništa opsovati?
Znači, sjedim za stolom, čvrsto prstima stežem i pritišćem olovku misleći šta napisati ako ni četnicima, ni balijama, ni ustašama, ni komunistima, ni lopovima ne smijem kreativno iskazati mišljenje na razne načine i postojeće književne forme jer bih mogao dobiti etiketu pisca govora mržnje i frustriranog pjesnika iz razloga što se odbijam prilagoditi nacionalističko-šovinističko-fašističkim scenarističkim građama suvremene demokratije i psihološkim profilima kontaminiranih redakcija, stranačkih mahalaša, estradnih turbopozera, tzv. tekstopisaca, što misle kako smo svi mi zaboravili ono vrijeme kad su pjenili fraze tipa „Nikad više u Beograd“, a danas kao u dobrim starim dimenzijama idu tamo po instrukcije šta pisati ili ima li gdje kakva tezga i sve to uz meso kvalitetnih zvijeri na splavovima Ade Ciganlije...
Ovo nije vic
Šta pisati, ako ne smijem opsovati, kako im iznijeti vlastito mišljenje ako ih ne smijem poslati tamo gdje im je mjesto? Veli onaj poznanik: ...pa piši viceve, ionako su ovi hladni ratovi u svim segmentima regionalnog društva samo vicevi.
Dobro, ali ovo nije vic, nego realna istina: ...Došao neki stariji lik na KCUS da leži nekoliko dana radi zdravstvenih kontrola. Razgovara sa glavnom medicinskom sestrom na recepciji. Pita ga ona jeste li ponijeli svoje lijekove, jesam odgovara čovjek, jeste li donijeli svoju pidžamu, jesam, hoće li vam donositi hranu dok boravite ovdje, hoće, donosit će mi hranu, a ko vam je ta žena pored vas?, e to mi je, veli on, moja prijateljica po zanimanju primarijus i diplomirana doktorica medicine s dugogodišnjim stažom hirurga, pošto vidim da ni doktora nemate...
Eto, nikom ništa nisam opsovao.

I tako dalje...

U skladu sa zakonom

Na zapadu ništa novo. Dodik bi da se o RS raspravlja po uzoru na finalno rješavanje međunarodnog statusa Kosova! Ali, i na istoku sve po starom. Uz nastavak, također, ispraznog političkog ping-ponga iz Sarajeva.&nbsp;&nbsp; 
Nakon svega, to je već viđeni i jeftini politički pragmatizam. Bosni i Hercegovini je, očito, više nego ikad potreban neki novi i realni politički idealizam. A ne održavanje ambijenta u kome Dodikove izjave dobivaju krila i zbog nasušnih činjenica o zemlji što ponekad izgleda nemoguća za sve, a ne samo za ostrašćene nacionaliste. 

Porazne su analize kako je “najjača stranka u narodu” SDA upravo “svoj” narod satjerala na 22 posto BiH i tako iskonskoj Bosni onemogućila izlaz na Drinu, Savu i more. Ostavili su nas u mizeriji bez dovoljno kilometara autoputa, bez nacionalne aviokompanije, bez članstva u EU i u NATO-u... Promovirali desetine hiljada lažnih boraca koje su, plaćajući ih, pretvorili u svoje vjerne glasače kojima je svejedno ko kontrolira more - jer će se oni kupati u Turskoj, kako se to ovih dana navodi, opet taksativno.

Nema se tome šta oduzeti, iako se, nažalost, ima dodati. Recimo navodi "Transparency Internationala" da je BiH najkorumpiranija zemlja u Evropi. Pa smo tako opet dospjeli nadomak katastrofe? 

Oni što se u ime SDA hvale, doduše zbrda-zdola, ničemu nalik osim vlastitoj narcisoidnosti, moraju pogledati istini u oči! Ta do kraja primitivna, sitnošićardžijska ja tebi - ti meni “bošnjačka” politika gura Bosnu u propast bez Dodikovih i ostalih separatističkih prijetnji. 

Jadni smo svi mi s njima Bosanci, koji očekujemo legitimni životni i, naravno, profesionalni pomak, ali, dakako, s takvim stanjem ne smijemo se pomiriti, niti se prepustiti beznađu, a porazu ponajmanje. 

Jer, ničija nije do zore gorjela!

Ja tebi - ti meni Bosna

Našla sam se na Sudu BiH 2009. godine licem u lice s ubicom moga supruga. Taj objekt je na kraju osuđen na 22 godine zatvora. Eto, pravda i ljubav su pobijedili, kazala je, između ostalog, u ekskluzivnoj i nadasve potresnoj ispovijesti za „Dnevni avaz“ Vukosava Klanco, Srpkinja iz Vlasenice kojoj su sugrađani, Srbi, 1992. godine na zvjerski način ubili muža Muju.
Ova hrabra žena, 26 godina kasnije, smogla je snage da u bolnoj ispovijesti za naš list, koja je izazvala brojne reakcije, ispriča i kako je odbila ultimatum vlasti u Vlasenici da prekrsti djecu kako bi preživjeli i zaborave svoje porijeklo.
Svaka njena riječ dušu para, a izgovorene riječi nose posebnu težinu. Vukosava Klanco danas je 54-godišnja uspješna žena, majka dvojice sinova, Vildana i Vedrana, s adresom prebivališta u Švedskoj, ali srce i duša ostali su i dalje vezani uz Vlasenicu, rahmetli supruga Muju, njihov mali dom, dječiju graju, njihovu autoškolu, kupljenog crvenog Jugu.
Iako je na najtragičniji način osjetila svu surovost rata u BiH, Vukosava zrači posebnom energijom i dobrotom, s ponosnom i osmijehom na licu, puna života i elana, korača u nove životne pobjede, s nadom da se zlo koje se nadvilo nad njenom sudbinom nikome i nikada ne ponovi.
- Sve su mi uzeli i uništili, ali im nisam dozvolila da mi uzmu dušu, da mi uzmu svetu ljubav i sjećanje na moga rahmetli supruga Muju Klancu - riječi su Vukosave Klanco.

Simbol hrabrosti i ponosa

Nakon što je sa Zrinjskim osvojio još jednu titulu prvaka, Blaž Slišković je pomalo neočekivano odstupio s klupe "Plemića", a rukovodstvo mostarskog kluba vrlo brzo je našlo, čini se, adekvatnu zamjenu za harizmatičnog Baku.&nbsp;&nbsp; Hrvatski stručnjak Ante Miše u dosadašnjih šest službenih susreta u kojima je vodio Zrinjski, zabilježio je tri pobjede, dva remija i poraz u prvom susretu prvog pretkola Liga prvaka, u Trnavi protiv Spartaka. 
Trijumf Zrinjskog s igračem manje na Malti bar je donekle spasio obraz našeg fudbala i omogućio da Bosna i Hercegovina još ima bar jednog predstavnika u Evropi.
Ante Miše rodio se 14. juna 1967. godine u Vukovaru. U igračkoj karijeri nastupao je za Hajduku iz Splita, Borac iz Banje Luke, Vitese i Muru. 
Igrao je i za reprezentaciju Hrvatske sedam puta u razdoblju od 1992. do 1994. godine, sve u prijateljskim utakmicama. S klupe je, prije Zrinjskog, predvodio ekipe Dugopolja, Mosora, Trogira, Hajduka, Istre i Viteza.

Dostojan nasljednik Bake

Huseinu Mujanoviću iz Sarajeva, bivšem borcu Armije RBiH koji je prije četiri dana uhapšen na Graničnom prijelazu Uvac u Srbiji, Sud u Beogradu odredio je tromjesečni pritvor pod sumnjom da je, navodno, počinio djela ratnog zločina.&nbsp;&nbsp; Koja su to djela, kakvi dokazi za njih postoje osim zabilješki tadašnjih pripadnika policije Republike Srpske, koji se godinama sumnjiče za teška djela ratnih zločina nad zarobljenim sarajevskim Bošnjacima, za sada niko ne zna. 

Mujanovića je uhapsila država Srbija. Ista ona Srbija za čije zločince, koji godinama nesmetano hodaju po BiH, naše pravosuđe ima pune kofere dokaza o zločinima koje su činili i koje do danas niko nit’ hapsi, nit’ privodi, nit’ za njih pita. 

Prvi i osnovni razlog zbog kojeg Srbija, na osnovu neargumentiranih prijava i zabilješki, na svojoj teritoriji hapsi, pritvara i muči Bošnjake i Hrvate iz BiH, jeste da pokaže kako su upravo oni zločinci, a ne oni koji su snajperima ubijali Sarajlije, činili genocid u Srebrenici, klali i ubijali po cijeloj BiH.

Ono što ovih dana posebno boli, jeste šutnja boračkih organizacija i udruženja sa područja Sarajeva i cijele BiH u vezi s hapšenjem Huseina Mujanovića. Tek su se rijetki ovim povodom oglasili.

Pa, zar nije odvratno gledati kako Mujanovićevi saborci ovih dana po raznim teferičima i druženjima zanose turove partijskih mecena i kandidata na izbornim listama, dok o njegovom hapšenju ni riječi ne progovaraju? Ne računaju, naravno, da svaki od njih može biti meta beogradskog političko-pravosudnog snajpera.

Beogradski snajper

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, nešto manje od jedan posto bh. građana izjasnilo se kao ateisti, odnosno agnostici. Preostala nadmoćna većina su vjernici - muslimani, pravoslavci i katolici. Dakle, ako je do statistike, Bosna i Hercegovina je zemlja bogobojaznih ljudi. 
Postoje male laži, velike laži i statistika. Pretpostavljam da je i ova mudra dosjetka rukovodila reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića kad je nedavno u dalekoj Americi govorio o licemjerima u vjeri i politici. “Imate licemjere koji su uvijek tu, među vama, zajedno s vama i u džamiji, i u crkvi, i na drugim mjestima... Ljudi u politiku ulaze iz različitih pobuda.” 
Mada je kristalno jasno kome se, zapravo, Kavazović obraća, nesumnjivo je da će ovdašnjim “čuvarima nacije” reisove riječi, kako se to obično kaže, ući na jedno i izaći na drugo uho. Priča će se nastaviti po starom uhodanom šablonu, gdje se religija brutalno zloupotrebljava za osvajanje vlasti. U konkretnom (bošnjačkom) slučaju, nedostižno prednjači SDA, kojoj strateški raspoređeni kleroagitatori iz takozvanog primarnog ešalona IZ-a, svjesno i dobrovoljno, ali ni za živu glavu volonterski, obavljaju funkciju vjersko-stranačkih filijala na terenu.
Zato je ohrabrujuće, pošteno, a moguće i Bogu milo, da reis Kavazović u ovom predizbornom ljetu glasno upozorava na, kako kaže, “feudalnu državu s nacionalnim despotima” i opasnostima od zastranjivanja društva, koje “isključivo odgovara političkim elitama na vlasti”, ogrezlim “u pošastima korupcije i kriminala”. 
Ukoliko su zbilja iskrene i bez fige u džepu, reisove poruke će iscjeljiteljski djelovati na izmanipulirane nesretnike što mazohistički nasjedaju na ljigavu patetiku i višedecenijske obmane o “svojoj vjeri, na svojoj zemlji”, dok im se istovremeno država nezaustavljivo raspada pod terorom nesposobnih nacionalnih vođ(ic)a, kancerogenog stranačkog nepotizma i udruženih pljačkaških poduhvata.
Kako rekosmo, čak je i popis stanovništva statistički kruto ustanovio da je ovo zemlja pravovjernika. A tu se, jelte, poštuju Božiji i ljudski zakoni. Ne laže se, ne krade, loše stvari se ne rade...

Reisova lekcija i država (ne)vjernika!

Sve je počelo od “Telefunkenovog” radija, kad ga je još kao dijete rastavila pa zagledala kakve su to male zelene ploče, kakvi su to čipovi, pitala se za šta služe, kako funkcioniraju...&nbsp;&nbsp; Ilijana Vavan, rođena Sarajka s holandskim pasošem, adresom u Njemačkoj i menadžerica u ruskoj top-kompaniji, direktorica je evropske divizije jedne od najvećih informatičkih kompanija na svijetu “Kaspersky Laba”.
Od malih nogu voljela je sve što svjetluca, što proizvodi zvuk i pokreće se. Iza sebe ima sjajnu karijeru. Njen put do uspjeha nije bilo lagan ni kratak, a ni bez trnja. Sada može biti zadovoljna onim što je postigla u životu. 
Kao dijete, bavila se i sportom, a za sport su potrebni disciplina, istrajnost, fokus i pažnja. Takvim pristupom vodila se tokom cijele karijere. I uspjela je. Upoznala je i radila s gigantom u ovoj oblasti Bilom Gejtsom (Bill Gates).

Sarajka na čelu softverskog diva

Poznajem dugo dobrog čovjeka od kojeg se opraštamo. Još iz ranog djetinjstva sA Mejtaša, gdje sam s njegovim starijim sinom Zlatanom (kojeg i danas kolektivno zovemo Beha) drugovao u Osnovnoj školi “Silvije Strahimir Kranjčević”. Behu je, čini mi se, zapalo drugo, a mene treće odjeljenje prvačića kod divne učiteljice Nedrete Alagić.&nbsp;&nbsp; 
Danas je na tom mjestu Katolički školski centar “Sveti Josip”, a SSK-a su neposredno nakon rata dislocirali i transferirali u nekadašnji “Dom izviđača”, tamo gdje na glavnu mejtašku raskrsnicu oštro izbija strma Dalmatinska ulica...

Kako veli Štulić, klatarilo se naše vrijeme, neumoljivo je proticalo između dječijih školskih zadaća i hipnotizirajućeg šutanja lopte. A gdje ćeš naći boljeg savjetnika za magični sport od bivšeg golmana i dobrodušnog Hercegovca, od nagodnog veterana što je preko leđa prevalio sve Veležove selekcije kao što se, po mostarski, prelaze Buna i Bunica? 

Jeste, Alija Behmen zaista je obećavao. Čak su i beogradske novine pisale o nadolazećoj golmanskoj zvijezdi, jer nije šala postati Veležova jedinica... Ipak, krenuo je nekim drugim putem. 

I fudbalsko je, eto, moje sjećanje na Aliju Behmena. Godinama kasnije, u “Fresh 3-talk showu” tadašnjem ću federalnom premijeru pred kamerama pokloniti ganc nove golmanske rukavice. Nije ih skinuo s ruku do kraja emisije...

Često su naši susreti bili sasvim slučajni. Ali i ispunjeni, rekao bih, Alijinom očinskom toplinom, koja je hranila dušu. Pričali bismo o svemu što je izgledalo važno. Nažalost, prekasno je već i sve je nevažno. Osim naslaganih uspomena.

Vijest o iznenadnoj bolesti namjestila se u bliskim danima kao i desetogodišnjica smrti Alijinog nasljednika na poziciji federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Sudbina se ponekad baš zna zaigrati... 

Druže Alija, sretan put!

Drug Alija

Trčala je po teškim uvjetima, nije stala. Trčala je posljednja četiri kilometra sa mučninom, nije stala. Trčala je za svoju majku. I istrčala.&nbsp;&nbsp; 
Da je ljubav između majke i kćerke neraskidiva i bezuvjetna, iz dana u dan pokazuje Irma Zerdo iz Visokog. Ona je istrčala Tuzlanski noćni polumaraton za 2 sata i 49 minuta. 

Nije joj to najbolje vrijeme u karijeri, ali joj to nije ni bitno. Ono što je važno, zbog čega je i slavila pobjedu, jeste da je sakupila potreban novac za PET CT nalaz, koji će omogućiti nastavak liječenja njene majke, koja se bori s teškom bolešću.

Tačno 2 sata i 29 minuta za nju i njenu majku predstavlja vrijeme od velikog značaja. Visočanka nije krila sreću, jer je prodajom istrčanih kilometara uspjela u svojoj namjeri.

Kilometri života vrijedni

Zvanično, počela je gradnja mosta koji će za tri godine spojiti dalmatinsku obalu i poluotok Pelješac. Posao su na međunarodnom tenderu dobili Kinezi pa ne treba sumnjati da će stvar biti završena u predviđenom roku.&nbsp;&nbsp; 
Ne snalazim se nikako u internacionalnom pravu, laički sam nepouzdan na mokrom terenu međudržavnih razgraničenja izraženih u nautičkim miljama, ali postoje školovani stručnjaci sposobni da ponude konkretne odgovore na nerazumljiva pitanja i prosvijetle većinski neupućeni puk. Kako je ovdje sve naopako, umjesto eksperata, mostogradnji su se u sudijskom vremenu amaterski posvetili dežurni narodni zaštitnici. U ublehama tradicionalno prednjače tipovi koji ovom zemljom upravljaju duže od dvije decenije. 

Nerealna najava Bakira Izetbegovića da će tužiti Hrvatsku zbog ugrožavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine medijski se nazor podvaljuje pod bubrege. Pri tome se svjesno zamagljuje činjenica da jalovim tužbama danas prijeti političar čiji je posao u posljednjih osam godina bio da štiti i brani interese BiH, uključujući, eto, i njen slobodan pristup otvorenom moru.

Ako me sjećanje ne vara, Izetbegović se tokom predsjedničkih mandata nikad ozbiljno i državnički nije posvetio ćupriji na Pelješcu. To pokazuje razinu njegove neobjašnjive nezainteresiranosti za bitne teme, ali otkriva i duboku provaliju političke inferiornosti. Uostalom, šefu SDA važniji su bili neki drugi i daleki mostovi. Poput onog bosforskog, koji je svojevremeno tragikomično pustio u promet... 

Ljigavi su, stoga, i bijedni pokušaji odlazećeg SDA cirkusa da se brutalnim lažima saniraju nastale štete. Bildaju tako jeftinu propagandu i oko neumskog akvatorija, a sve u praksi čine da jedini bh. grad na Jadranu nikad infrastrukturno ne povežu s ostatkom države.
 
Pričajmo, dakle, malo o Neumu, turističkom centru gdje se najmodernijom kozijom stazom sigurno stiže preko Svitave... Ili je, ipak, ovdje i sada kost na Pelješcu prioritetnija tema za prave patriote?

Kraj blistave filmske karijere

Moždani sudar Milorada D.

Start s trofejem

Sunovrat Izetbegovićeve politike

Rašivanje režima

Glas razuma iz Beograda

U skladu sa zakonom

Ja tebi - ti meni Bosna

Simbol hrabrosti i ponosa

Dostojan nasljednik Bake

Beogradski snajper

Reisova lekcija i država (ne)vjernika!

Sarajka na čelu softverskog diva

Drug Alija

Kilometri života vrijedni

Kost na Pelješcu!

Kolumne

Kraj blistave filmske karijere

Moždani sudar Milorada D.

Start s trofejem

Sunovrat Izetbegovićeve politike

Rašivanje režima

Glas razuma iz Beograda

U skladu sa zakonom

Ja tebi - ti meni Bosna

Simbol hrabrosti i ponosa

Dostojan nasljednik Bake

Beogradski snajper

Reisova lekcija i država (ne)vjernika!

Sarajka na čelu softverskog diva

Drug Alija

Kilometri života vrijedni

Kost na Pelješcu!