Hanna Begović, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koja je rođena i živi u Kanadi, ponijela je prije nekoliko dana titulu “”.&nbsp;&nbsp; 
Ona će 8. decembra predstavljati Kanadu na takmičenju za “Miss World 2018” u Kini, gdje će se održati izbor najljepše na svijetu. 

Hanna se, zajedno sa još 54 djevojke koje su bile u konkurenciji, borila za laskavo priznanje, a zahvaljujući svom izgledu, inteligenciji, osmijehu i drugim pozitivnim karakteristikama koje su osvojile žiri, na kraju je i okrunjena za najljepšu. 

Hannini roditelji Amila iz Banje Luke i Faruk iz Gornjeg Vakufa upoznali su se 1997. godine u Kanadi, gdje je ona i rođena, a našu zemlju posjetila je nekoliko puta sa porodicom. 

Ova devetnaestogodišnja ljepotica profesionalno se bavi plesom i svoje učenike podučava plesnim koracima. Hanna je 2016. godine bila proglašena za “Miss Teen Ontario”.

Bosanska ljepota osvaja svijet

Državni zastupnik Saša Magazinović uputio je pismo/molbu/zahtjev ovdašnjim tužilaštvima gdje ih upozorava na eskalaciju govora mržnje u BiH. SDP-ovac očajnički poziva na akciju “prije nego što padne mrtva glava”. U pravosuđu trenutno šute, a bogato iskustvo uči nas da će tako i ostati. Pojeo vuk nosoroga!&nbsp; 
Ispred svog banjalučkog doma prije tri dana brutalno je pretučen Ibrahim Vrević. Maskirane zvijeri sa pajserima u kandžama iz čista mira nasrnule su na šezdesetogodišnjaka. Stanovnici naselja Vrbanja tvrde da je Vrević nagodan komšija, koji je cijeli rat proveo u okupiranoj Banjoj Luci, da se nikome nije zamjerio te im nisu jasni motivi za napad. Jedino je, kažu, izvjesno kako se ne radi o zločinu iz materijalnog koristoljublja. 

Još to niko naglas ne tvrdi, ali jasno je da najnovije brutalno premlaćivanje ima političku pozadinu. Fašističkim smradom kojim nas uporno davi, Milorad Dodik uspio je kontaminirati bh. društvo i uspostaviti matricu za svakodnevnu demonstraciju mržnje. Nažalost, matrica se više i ne problematizira, postala je ružna navika, uobičajena mjera nenormalnosti i verbalnog divljaštva predsjednika Republike Srpske... 

Nacionalidentitetska krilatica koju je Dodik nedavno patentirao “Republika Srpska, Srbin i Srbija”, zloslutno baca na onu koju svi znamo o “jednom narodu, jednom carstvu i jednom vođi”. Objektivno, ko se razuman smio kladiti da će doći vrijeme kad će se šef SNSD-a ideološki furati na nacionalsocijalističke parole iz zakopanih Hitlerovih arhiva? Kažem vam, za sve je kriva matrica! 

Zato je neobično važno da se tužilaštva zaoprave uozbilje, da razmontiraju matricu mržnje i konačno prekinu Dodikovo verbalno nasilje. Jer, njegova “autostrada pakla” sigurno neće proći bez ljudskih žrtava. Na to je, pretpostavljam, pomislio i Magazinović kad je presavijao tabak pravosudnim autoritetima. Uostalom, Dodikov “kampf” već je preskupo platio barem jedan inovjernik, mirni penzioner Ibrahim iz banjalučkog geta...

Dodikova matrica mržnje!

Mostarac Lorens Listo ponovo se popeo na pobjedničko postolje 452. skokova sa Starog mosta. Za besprijekornu izvedbu laste Listo je u oba kruga od žirija, sastavljenog od legendarnih i uspješnih skakača, dobio najviše ocjene.&nbsp;&nbsp; Zbog čega je ponovo zavrijedio titulu šampiona, vjerovatno je najbolje objasnio predsjednik žirija Emir Balić, legendarna mostarska lasta, kazavši da je Listo “najkompletniji, najjači, najistreniraniji i najsigurniji skakač u cijeloj BiH”.
Zanimljivo je da se Listo svojom 12. pobjedom na ovoj prestižnoj manifestaciji primaknuo na korak upravo Baliću, koji još drži rekord od 13 pobjeda.
No, Listo, kako je otkrio, ne namjerava da prestigne Balića. Dogodine, ako pobijedi, najavio je oproštaj od skokova, ali ne i od najljepše skakaonice na svijetu - Starog mosta. 
Jer, obznanio je, pokrenut će školu skokova kako bi s nekim novim mostarskim dječacima nastavio tradiciju izvedbe laste.

Na pobjedničkom tronu

Na predizbornim tribinama koje održava diljem BiH Šefik Džaferović najavio je pokretanje Centra za istinu i pravdu, kojemu će temeljni cilj biti progon ratnih zločinaca. Taj bošnjački centar bi, prema najavama ovog Izetbegovićevog političkog klona, poput svjetski poznatog centra Simona Wiesenthala, koji je progonio naciste iz Drugog svjetskog rata, trebao prikupljati informacije o zločincima, mjestima njihovog skrivanja, promjenama identiteta i prijavljivati ih domaćim i stranim tužiteljstvima i sudovima. 
Naravno, Džaferović bi, ako na narednim izborima pobijedi u borbi za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, omogućio finansiranje ove nove bošnjačke institucije. Baš kao da mu za to ne treba saglasnost druga dva člana Predsjedništva i kao da ova zemlja nema policijske, obavještajne, bezbjednosne, tužilačke i sudske institucije koje imaju i domaći i međunarodni pravni legitimitet da hapse i kažnjavaju ratne zločince. 
Politička instrumentalizacija žrtve 
Džaferovićevo novo manipuliranje bošnjačkom javnošću je jednostavno: on je novi borac za nacionalno dostojanstvo i on će, bez obzira na zakone i institucionalnu organizaciju države, pokrenuti novu državnu ustanovu preko koje će steći nacionalnu slavu. Čitav sistem međunarodnih i domaćih institucija, od Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu i Rezidualnog mehanizma kao nastavljača njegovog rada, te Interpola, do domaćih, tužilačkih sudskih, policijskih i obavještajnih organa, obavlja već više od dvadeset godina posao koji je eto čekao Izetbegovićevu političku sjenu da ga okonča formiranjem svog centra. Ne pitajući se da li će i kako obezbijediti međunarodni legitimitet toj svojoj instituciji, beskičmenjak iz SDA saopćava javnosti da su sve nabrojane institucije neefikasne, a njegova će kao od šale rješavati sve komplicirane probleme vezane za kažnjavanje ratnih zločinaca. 
Nije ovo prva manipulacija Izetbegovićeve stranke bošnjačkim žrtvama. Podsjetimo se, ona je na manipulativnom odnosu prema njima u proteklom ratu izgradila imidž da se tobože u svakom trenutku bori za dostojanstvo bošnjačkih žrtava. U tom smislu razvila je sistem narativa kojima je od rata do danas politički instrumentalizirala žrtve i držala u mentalnoj pokornosti bošnjački društveni prostor, kalkulirajući unaprijed da se svaki oblik kritike njene viktimološke politike mora sudariti sa svetošću žrtve, a ona je neprelazni mentalni bedem iza kojeg se ne može vidjeti sistem manipulativnih političkih igara. Zato je manipuliranje viktimološkim diskursom centralno mjesto ideologije te stranke i njenih političkih poteza. 
Rat za teritorije i resurse
Nije samo nacionalizam SDA takav, već se na žrtvi kao ključnom simboličkom toposu zasniva svaka rigidna ideologija. Prema njenim stajalištima, žrtva je u moralnom smislu ono što čitavu zajednicu obavezuje za ukupnu budućnost, a svako ko se na bilo koji način usudi propitivati viktimološku osnovu nacionalizma može računati na najradikalniji oblik kolektivne anatemizacije. Optužbe za otpadništvo i izdaju osnovne su strategije čuvanja simboličkog kapitala žrtve u isključivom vlasništvu nacionalizma, pa se one pokazuju kao neka vrsta moralnog discipliniranja svih pripadnika nacionalne zajednice.

Džaferović: Politička turneja po BiH pred praznim dvoranama
 Esdeaovska viktimizacija Bošnjaka zasnivala se još u toku rata na klerikalizaciji žrtava. Prema njoj, Bošnjaci su u stravičnim zločinima ubijani isključivo zbog toga što su muslimani, a ne zato što su s druga dva konstitutivna naroda u BiH činom priznavanja zemlje u Ujedinjenim nacijama 1992. dobili međunarodno priznato pravo na suverenitet. Velikosrpski nacionalizam je na prostoru bivše Jugoslavije s istim ciljem ubijao i muslimane, i katolike, i ateiste, dakle, sve one koji nisu pripadali pravoslavlju. Agresija na BiH, vođena iz Miloševićevog velikosrpskog ideološkog središta, nije bila vjerski, već rat za teritorije i resurse koji se na njima nalaze. 
Agresija na Hrvatsku 1991-1995. imala je isti cilj, samo što su njeni rezultati bili drugačiji. Hrvatska je dobila rat protiv Miloševićeve armade, a onda učinila sve da kopira sistem etnički čistih teritorija koji je bio u temelju velikosrpske ideologije. Ta težnja za etnički čistim teritorijama i pretvorit će Tuđmanov režim u agresora na BiH. To znači da dvostruka agresija na BiH, a potom i otvaranje građanskih sukoba u njoj, nisu ništa drugo do nastojanja patuljastih lokalnih osvajačkih planova da se vojno zaposjedne teritorija koja je proglašena nacionalnim vlasništvom. Bosna i Hercegovina je najveća žrtva upravo takvih nacionalističkih osvajačkih ideologija. 
Zašto je SDA pristala da bošnjačke žrtve gleda iz rakursa koji je omogućivao velikosrpskoj ideologiji da očuva svoju religijsku masku? Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan: stoga što je ta stranka na religiji bazirala svoju ideologiju i koristila je za unutarnju homogenizaciju bošnjačke nacije. Preko religije kao ideološkog sredstva ona je reducirala nacionalni na vjerski identitet i izvršila demonizaciju prethodećeg, socijalističkog društvenog poretka i njegovog državnog ateizma. 
Na toj osnovi SDA je iz simboličkog toposa žrtve isključila najprije nebošnjake stradale u ratu za odbranu BiH, a potom i Bošnjake nemuslimane, ili ih, u najboljem slučaju, učinila manje vrijednim žrtvama. To je, zapravo, i najveće moralno posrnuće te stranke i najveći stupanj njene manipulativne ideologije. Istodobno, SDA je, zahvaljujući tome što je od rata naovamo bila neprestano na vlasti, izuzimajući dvije godine vladavine Alijanse za promjene, prisvojila za sebe ukupan simbolički kapital bošnjačkih žrtava. Tako je dovela druge političke partije u situaciju da nemaju moralna prava na žrtve što ih je sebi priskrbila SDA. 
Najveća laž na bošnjačkoj političkoj sceni
Upravo to je omogućilo Bakiru Izetbegoviću da domaću i međunarodnu javnost prošle godine slaže kako agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ima legitimitet da pokrene reviziju Tužbe BiH protiv Srbije za genocid. Ta laž kao najveća do sada izrečena na bošnjačkoj političkoj sceni nije tek puka potvrda nedostatka Izetbegovićeve političke inteligencije, već i pokazatelj ideološkog ćorsokaka u koji su zapali i on i stranka kojom rukovodi na način da je iznutra razbija. 
Sjetimo se, Sulejman Tihić je, da bi oslobodio SDA od njenog viktimološkog diskursa, svojedobno izjavio kako bi Bošnjaci morali filozofiju žrtve zamijeniti filozofijom budućnosti. Bio je to jedan od najodgovornijih i najmoralnijih stavova izrečenih u bosanskoj politici od rata do danas. Po moralnosti sličan je izvinjenju za genocid u Srebrenici što ga je 2004. godine uputio Dragan Čavić kao predsjednik RS-a. Uspoređeni – Tihić, Džaferović i Bakir Izetbegović izgledaju kao političari međusobno udaljeni svjetlosnim ideološkim godinama. Na jednoj strani je Tihić, koji traumu prošlosti pokušava razriješiti sučeljavanjem sa izazovima budućnosti, a na drugoj Džaferović i Izetbegović, koji manipuliraju traumom prošlosti i otvoreno lažu u ključnim trenucima za njeno moguće razrješenje.
Predizborna manipulacija žrtvama
Izetbegovićeva laž i Džaferovićeva predizborna manipulacija žrtvama spadaju u istu kategoriju političkog beščašća. Pritom, Izetbegović je Bosnu i Bošnjake pretvorio u taoce svoje laži, a Džaferović otvoreno poručio da su sve institucije koje je formirala SDA, država BiH i međunarodna zajednica neefikasne u hapšenju i procesuiranju ratnih zločinaca. Samo će eto taj Džaferovićev centar biti efikasan u onoj mjeri u kojoj je efikasno njegovo savijanje kičme pred partijskim vođom i snishodljivost koja ga je pretvorila u politički otirač pred vođinim vratima. 
Religija kao ideološka maska
Religija je bila samo maska iza koje se krio ključni velikosrpski ratni cilj – poubijati što više pripadnika druge nacije i protjerati ih sa zamišljene nacionalne teritorije, kako u budućnosti ne bi mogli biti bilo kakav politički faktor, tj. smetnja nacionalističkoj vlasti. Zato je velikosrpski nacionalizam religiju učinio svojom osnovnom ideološkom maskom, protumačivši ukupnu povijest iz religiocentrične perspektive.

Politički otirač pred vođinim vratima

Rasuo se k'o s balkona perje Šefik Džaferović po Bosni i Hercegovini. U crnim službenim limuzinama, pod crveno-plavim rotacijama i policijskom pratnjom koje đuture „duži“ u funkciji trećine kolektivnog šefa bh. parlamenta, iznuđeni kandidat o državnom trošku i na besplatnom akciznom gorivu tumara po stranačkim sijelima cijela dva mjeseca prije nego što je to zakonom propisano. Da je momački uranio i pravila prevario, poznato je, naravno, i trutovima iz Centralne izborne komisije BiH. Međutim, CIK-ovci su na godišnjem gdje „u hladu bora, pod zidom čempresa“, što bi rekao Ćiro Blažević, galvaniziraju tijela za teški sraz u oktobru.
U SDA se ne dangubi, pa je, uz Džaferovićevu, svečano otvorena i plakatirana kampanja karizmatičnog Ramiza Salkića, stranačkog kandidata za potpredsjednika Republike Srpske sa adresom prebivališta u suprotnom entitetu. Najdugovječniji federalac u Dodikovoj guberniji, političar kojeg bošnjački povratnici viđaju učestalo kao i novčanicu od 200 KM, ovo kišno ljeto provodi radno i propagandno. I on se začešljao za još četiri godine lagodnog foteljaškog života. Jer, znamo to, radi se o odgovornom porodičnom kadru, čovjeku koji skrbi i brine za egzistenciju vlastite, u Gradu soli trajno situirane familije. 
O šupljim obećanjima koje neselektivno emitiraju predsjednički kandidati SDA tokom njihove ispredpredizborne kampanje moglo bi se do sudnjeg dana, a i malo preko toga. Ipak, izdvaja se Džaferovićeva najava da će lično i personalno osnovati nekakav centar za progon ratnih zločinaca. Kaže, ima i osiguranu finansijsku konstrukciju... 
Realno, već godinu i po dana u javnom se diskursu nije pojavila bestijalnija laž. Kliznula je s jezika navodnog pravnog eksperta i direktnog saučesnika Bakira Izetbegovića u onom čuvenom moralnom sunovratu i državnoj veleizdaji sa haškom revizijom presude za genocid iz sarajevske Vijećnice. 
Neopisivo, Šefiče!

NEOPISIVO U laganju je snaga!

Nikad nisu teške i glasne, ali riječi načelnika općine Rudo Rate Rajaka svaki put odjeknu daleko. Čovjek iz zaboravljenog grada, istinom, ljudskošću i političkom mudrošću u svojim istupima, svaki put pokazuje da je za bolji život, trajan mir i bolju budućnost potrebno tako malo. Ali, i da smo, zbog političara na važnijim pozicijama, tako daleko od svega toga.&nbsp; 
- Svi mi dobro znamo da vjerske objekte ne ruše vjernici. Ruše ih nevjernici koji ne poštuju ni svoje ni tuđe - kazao je jučer Rajak na otvaranju džamije u Međuriječju. 
Dan ranije Rajak je sa svojim prognanim sugrađanima Bošnjacima prošetao Limskim mostom i u Memorijalnom centru u Starom Rudom položio cvijeće, ponovno odajući počast bošnjačkim žrtvama iz proteklog rata. 
Kao što je rat, prema njegovim riječima, bio ispit koji su neki „položili uzdignuta čela, a neki bili neljudi, zvijeri i zločinci“, tako je i ovaj bosanski mir dio historije koji će sačuvati imena ljudi i neljudi. Onih koji na mržnji i podjelama grade vlastite političke karijere, ali i ljudi poput Rajaka koji shvataju da pomirenje i zajedništvo nemaju alternativu. 
Rato Rajak rođen je 18. februara 1962. godine u Rudom. Po zanimanju je diplomirani inžinjer arhitekture. Član je Srpske radikalne stranke RS. Oženjen je i otac je četvero djece.&nbsp;

Glas razuma iz Rudog

Imenovanja novih američkih ambasadora na zapadnom Balkanu, koja su u toku, uključujući Bosnu i Hercegovinu, dolaze, naravno, po tačno isplaniranom redu vožnje ispisanom u Bijeloj kući. Ali, i u trenutku kada su, više nego prije, potrebni dokazi kontinuiteta američke politike u regionu.&nbsp; Nije naodmet, bez medijskog i svakog drugog cinizma, povodom mnogih poteza Trampove administracije opet podsjetiti da se američka politika prema Balkanu, posebno prema BiH, ne mijenja. Nema, dakle, dizanja ruku od Bosne! A nema ni odustajanja od NATO-a, bez obzira na to ko će u konačnici platiti više novca za to.
Bez pretjerivanja, čak i uz sve znane nedostatke Dejtonskog sporazuma, BiH je u ovom turbulentnom vremenu umnogome opstala zahvaljujući čvrstim i konzistentnim stavovima Sjedinjenih Država, koje su potom, bez pogovora, slijedili svi evropski saveznici. I mnogi drugi.
Pošteno je i to imati u vidu kada se grade nova i ljubomorno čuvaju stara regionalna savezništva. I kada se razmišlja o boljoj budućnosti.
Pred Bosnom je, dakle, još jedan sudbinski trenutak, koji ponajmanje zavisi od naklonosti prijatelja poput Amerike. Iako izbori sami po sebi nisu potvrda demokratije, jer je za demokratsko življenje potrebno izgraditi i demokratsku svijest u kojoj su slobodna javnost i vladavina zakona vrhovni arbitar socijalne zbilje, ovi predstojeći, oktobarski izbori bit će istinski test bosanskog kontinuiteta.
Vrijeme je, zato, da se prekine s opakim kontinuitetom jednonacionalnog izjašnjavanja, koje je do sada značilo nepotizam, korupciju, truli elitizam samozvanih plemenskih vođa, u kojem njihova djeca ostaju jer imaju sve što požele, a drugi mladi Bosanci odlaze trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Ne sviđa se to ni kontinuirano jasnim Amerikancima.

Američki kontinuitet

Halid Bešlić dao je za „Dnevni avaz“ politički intervju! U njemu je jednostavnim jezikom govorio o svojim pogledima na političku situaciju, ocjenjivao političare, kako ove „naše“ tako i regionalne, zapadne...&nbsp; U, kako je i sam rekao, neobičnom intervjuu, kakav do sada nije dao, govorio je o onome što ga tišti, čini nesretnim, zabrinutim, ali i o stvarima koje mu daju nadu. 
Halid je neprikosnovena regionalna zvijezda. Bh. institucija kojoj su sva vrata otvorena, gdje god da ide. A opet, jednostavan je, običan, narodski čovjek koji koristi svaku priliku da pomogne koliko god može. Bilo kome. 
Gdje god da je, a ima ga svuda po svijetu, ponosno kaže da je iz BiH i dostojanstveno predstavlja svoju domovinu. 
Halid ima sve. Stekao je imetak mukotrpnim radom, sa mnogo odricanja podigao uspješnu porodicu. Ali, nije sretan. I neće, kaže, ni biti sve dok su građani ove zemlje nesretni. Volio bi da se stvari promijene nabolje, ali zna da kao pojedinac ne može mnogo uraditi. Iz dužeg razgovora koji smo vodili, definirao je dva politička kreda – što više novih fabrika i radnih mjesta i što više vladavine zakona. 
Njegove su elaboracije jednostavne i pogađaju „u sridu“! 
Stavovima o politici pokazao je da je pametniji od brojnih bh. političara. Njegove su riječi kao i pjesme koje pjeva, lijek za dušu. 
Rođen je 20. novembra 1953. godine u Knežini, na Sokocu. Oženjen je i ponosni je djed dvoje unučića.

Lijek za dušu!

Biti majka znači budan sanjati i sanjati kad drugi ne sanjaju. Biti majka znači nikad ne prestati raditi. Znači biti uvijek tu negdje i biti spreman i na kraj svijeta ići za svoje dijete. Biti majka znači nositi ljubav u srcu koju nikad i ništa ne može uznemiriti niti promijeniti. Biti majka znači zauvijek tugovati ako vam neko dirne vaše čedo.
Ponovo pucanj
Ali, biti majka kojoj su dva njena čeda surovo otrgnuta znači biti majka koja živa više ne živi. Tako je živjela majka Hatidža. Godinama. Decenijama. Dva sina je nečija tuđa ruka mučki ubila. Zašto? Naprosto jer su se pogrešno zvali. Pogrešno molili Bogu. A da li uistinu jesu? Da li se može pogrešno zvati? Pogrešno Bogu moliti? 
Da li čisto srce mladenačko može biti pogrešno? Almir i Azmir su bili tek zakoračili u svoj mladićki život i onda ih više nije bilo. Ostala je samo ona. Majka. Hatidža. Ostala je, kako kaže, da grli jele koje su ispred kuće nekad davno, kad su u školske klupe kročili, zasadili njeni sinovi.
Godinama ih je sanjala, čekala, dozivala, a onda su oni dozvali nju. Otišla je tiho ta hrabra i velika žena. Žena koja nikad ružnu riječ nije izgovorila. Žena čija majčinska briga više nije bila briga majke koja čeka sinove s daleka puta, nego majke koja putuje sinovima, a nikako da doputuje.
A onda jednog dana kad je sklopila svoje umorne i isplakane oči, začu se pucanj ponovo. 
Odnekud. Od žene. Možda majke. Kćerke zasigurno, a možda supruge i sestre. Iskezila se nad utihlom dušom Hatidžinom pitajući se ko će je sahraniti. Muž ili sinovi. Nazva je još srebreničkom biznismenkom. Ponovo je tog trena neko ubio Hatidžine sinove i muža. Hatidžu. 
Da li je žena simboličnog imena Vjerica uistinu imala ljudsko lice dok je ponovo ubijala Hatidžine sinove i Hatidžu? Da li Vjerica može spavati noću? Da li sanja ženu kojoj se nad grobom iscerila? Da li može ikog zagrliti dušom čovjeka? Ili je Vjerica ipak svoje ljudsko lice strgnula i bacila ga među ubijene? 
S druge strane
Odnekud, s druge strane rijeke, Vjerica ubila ljudsko u sebi. Čovjek ne može kopati po mrtvim dušama, a Vjerica je kopala. Svetost smrti je zaobišla, ali zaobilazeći je zauvijek izgubila čovjeka u sebi. Zaspala je Hatidža, a na posljednji put u nepovrat ispratio ju je cijeli svijet. Svijet kojem je Hatidža vjerovala da će pobijediti zlo. Jednom nekad. Svijet koji je Hatidža neumorno molila da nikad više ne digne ruku ni na jedno dijete. 
Sve majke, sestre, supruge, svi sinovi, muževi, braća, očevi rekli su Hatidži posljednje riječi oproštaja. 
Vjerica je ostala s druge strane i neka je, jer uz Hatidžu su mogli biti samo ljudi.
Biti žena, biti majka veliki je ljudski izazov. Biti majka koja čeka svoje sinove makar i u snovima može samo žena od stijene satkana. 
A Hatidža iz malog mjesta bosanskog je bila baš takva. Čekala, patila i molila za svu djecu. Srcem majke. Majke koja nikom ne bi nanijela zlo. „Majke Srebrenice nisu oprostile, ali ja ne bih njihovom djetetu nanijela zlo. Nama našu djecu niko ne može vratiti. Borit ću se dok sam živa da svako dijete ima normalno djetinjstvo i svijetlu budućnost“.

Sanjam ih noću

Fudbalski klub Sarajevo u četvrtak je gostujućim remijem (2:2) protiv Atalante, u prvoj utakmici 2. pretkola Evropske lige, ostvario jedan od najboljih međunarodnih rezultata u svojoj poslijeratnoj historiji, a glavni kivac za veliki korak prema 3. pretkolu i ostanku u Evropi je sigurno njegov strateg Husref Musemić.&nbsp; Prvom koševskom strategu su često, nekad i neposredno poslije odličnih rezultata, znali tražiti mane, ali i osporavati fudbalsku stručnost. Često je bio osporavan i u, kako kaže, voljenom klubu s Koševa, gdje je ostavio dubok trag - i kao igrač, i kao trener. Međutim, Musemić je 27. julske noći u Ređio Emiliji ponovo potvrdio da odlično radi svoj posao, te da je sigurno respektabilan fudbalski stručnjaka. &nbsp;
Husref Musemić rođen je 4. jula 1961. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je i napravio. prve fudbalske korake. Karijeru je počeo u Radniku iz Bijeljine, a od 1979. do 1985. godine, nosio je bordo bijeli dres i osvojio titulu sa Sarajevom (sezona 1984/85).&nbsp;U ljeto 1985. godine, kao najbolji strijelac Prve lige bivše Jugoslavije, prešao je u Crvenu zvezdu, gdje se zadržao do 1989. U karijeri je još igrao za škotski Harts i Tvente (Holandija). Kao šef stručnog štaba Sarajeva osvojio je Kup BiH (2005.) i Premijer ligu BiH (2007.).&nbsp;

Majstor s Koševa

Objave Vjerice Radete i Rajka Vasića na društvenim mrežama izazvale su opravdane reakcije svakog normalnog čovjeka. Monstruozna pisanja ovo dvoje političara, nakon smrti Hatidže Mehmedović, i definitivna su potvrda u kakvom je zdravstvenom stanju njihov um. 
Koliko, međutim, ovakvi potezi vode prema nasilnoj radikalizaciji Bošnjaka?
Svjedočimo sada već bezmalo svakodnevnom vrijeđanju žrtava genocida i agresije na BiH. Nasrtaji na državno tijelo naše domovine sve su bestijalniji. Ova slabašna i neuređena država nema snage da se sama odbrani, a drugi joj u pomoć ne pristižu. 
Gnjev se akumulira u ovom narodu koji na svakom koraku gleda nepravdu. 
Najpogrešniji i potez ravan kolektivnom samoubistvu bio bi da nasjednemo na provokacije i žustro odgovorimo spuštajući se na umobolni nivo onih koji žele raskomadati ovu državu i s lica zemlje zbrisati ovaj narod. 
Nama danas ne trebaju populističke reakcije, verbalne osude napada iz dogovorenih ratova, a pogotovo ratnohuškačke izjave. 
Ovaj narod i ova država moraju imati mudru politiku koja će energiju usmjeriti prema razvoju, zapošljavanju, modernim cestama i uslugama i boljem životu. To je uvjet svih uvjeta. 
Bošnjacima ne treba takmičenje u zlu s kojekakvim radetama i vasićima. 
Ne trebaju nam ni političari koji šalju poruke da je „sve prevršilo mjeru“. Kakvu mjeru? Otkad je to „mjera“?!
- Narod nije blećak – rekao je svojevremeno Alija Izetbegović. 
Bošnjaci se, prema dosadašnjim reakcijama, odista ponašaju kao da nismo blećci. 
Neka tako i ostane.

Nasilna radikalizacija

Odluka nove španske vlade o konačnom spaljivanju fašizma obradovala je i ohrabrila civilizirani svijet. Ljevičarski premijer Pedro Sanchez najavljuje usvajanje „Zakona o historijskom sjećanju“ za protjerivanje i zatiranje preživjelog fašističkog naslijeđa. Dislocirana će biti i grobnica diktatora Francisca Franca koja se nalazi u mauzolejskom kompleksu „Dolina palih“ u predgrađu Madrida.&nbsp;&nbsp; Inače, morbidni Franco svojevremeno je naredio da se upravo na tom mjestu izmiješaju posmrtni ostaci ubica i njihovih žrtava. Nešto slično o „svenacionalnoj pomirbi“ i posthumnom miješanju kostiju fašista i antifašista sanjario je i Franjo Tuđman. Bivši general JNA i naknadni vrhovnik taj umobolni čin planirao je obaviti na ruševinama ustaškog konclogora u Jasenovcu... 
Zanimljivo je i to da se Španci iz higijenskih razloga namjeravaju riješiti ostataka poglavnika Ante Pavelića i njegovog najodanijeg koljača Maksa Luburića. Obojica su, poznato je, nakon Drugog svjetskog rata zbrisali pod Francove skute, da bi na kraju i crkli u Španiji. 
Budući da su notorni zlikovci bh. porijekla (Pavelić je rođen u Bradini kod Konjica, a Luburić u Humcu kod Ljubuškog), vrlo je izvjesno da s Pirineja na Balkan stigne zahtjev za istovar fašističkog tereta tamo gdje je sjeme zla i ižđikljalo. Ukoliko se to zbilja dogodi, onda bi odluka novih španskih vlasti o obračunu sa fašističkim otpacima mogla imati dalekosežne političke posljedice u BiH. 
Posebno je to važno zbog poražavajuće činjenice da previše bh. zvaničnika otvoreno podržava i slavi fašizam. Uostalom, kad bi se ovdje dosljedno primijenio evropski civilizacijski model obračuna sa historijskim nesojem, mnoge ulice, škole i trgovi postali bi bezimeni.&nbsp;Od Jure Francetića, Mile Budaka i Mustafe Busuladžića, preko Draže Mihailovića, pa uzduž i poprijeko širom naše jedinstvene, suverene i nedjeljive Bosne i Hercegovine...

NO PASSARAN Ne ostaše, odoše, ustaše...

Organizacioni odbor 17. festivala bh. drame i autorskog teatra „Zenica 2018“ dodijelilo je istaknutom bh. glumcu i reditelju Zijahu Sokoloviću nagradu „Adem Ćejvan“ za životno djelo. Ovaj istaknuti umjetnik smatra se jednim od najznačajnijih i najpopularnijih domaćih teatarskih glumaca.&nbsp;&nbsp;Predstavu „Glumac je... glumac je... glumac“, za 40 godina njenog postojanja, Sokolović je igrao više od 1.600 puta, a predstavu „Cabares cabarei“ za 26 godina je igrao više od 1.350 puta.
Ni u kojem slučaju ne treba zaboraviti njegova glumačka ostvarenja u Kamernom teatru 55, koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio njegovo matično pozorište. Za svoj rad Sokolović je dobio više od 60 nagrada, a glumio je i u 33 filma i 24 serije.
Zijah Sokolović rođen je 22. decembra 1950. u Sarajevu. Posljednjih godina živi, glumi i režira u Austriji i Sloveniji. Direktor je dječijeg pozorišta Theaterland u Salcburgu, profesor na katedri za glumu Bruckner Konservatoriuma u Lincu, umjetnički direktor pozorišnog festivala Dežela gledališča u Ljubljani i umjetnički vođa projekta Dramatično društvo.

Kralj monodrame

Mudro zbori Fadil Novalić kada tvrdi da „u životu nikad ništa nije dobio preko veze, već isključivo zahvaljujući svom radu i samo radu“. U skladu s bahatim beskrajem premijerskog samohvalisanja, glavni lik ove kolumne zove se Radiša Urošević, federalni je premijer i nema nikakve veze s poznatim srbijanskim izvođačem novokomponovanih nota. 
Trudbenik i radoholičar, dobitnik brojnih znački udarničkih i priznanja iz oblasti me(n)talne industrije, samozatajni Radiša strpljivo je zidao vlastitu karijeru da bi, eto, na kraju skončao u nezahvalnoj fotelji predsjednika Vlade zabavljenog poštansko-magacionerskom problematikom i kupoprodajom neperspektivnih nekretnina u zabačenoj Vogošći. 
Nakon što je čitav radni vijek najamnički rint'o u takozvanom realnom sektoru, koncem ljeta gospodnjeg 2014. Radiša herojski svršava u šapama gulikoža iz Mehmeda Spahe, koji tradicionalno u postizbornim danima tragaju za nesposobnim i nepoštenim kadrovima unutar intelektualno sve inferiornije stranačke baze. Neki neodgovorni zakebant tada će iz čiste neodgovorne zakebancije u Centrali SDA spomenuti Radišino ime, Bakir će se zadovoljno zagledati u Sebiju, a ostatak priče znate...
Prije dva dana na Radišinoj pres-konferenciji skupilo se puno novinarskog svijeta. Među njima i Avdo Avdić sa originalnom dokumentacijom koja premijera optužuje za muljaže u prelijevanju budžetskih para u privatne, familijarne džepove. Mostarci bi šeretski rekli: Ni po jada da se u priči ne pojavljuje Ada! 
Inače, Ada Novalić u slobodno vrijeme obavlja odgovornu dužnost kćerke i vlasnice firmi u očevom vlasništvu. A kad je Avdić argumentirano pred okupljenom rajom raskovao Radišine tajne planove oko „BH Pošte“ i porodičnih nekretnina, premijer je, normalno, najavio tužbu. Ada se nije oglašavala. Objektivno, za to nema nikakve potrebe. Jer, Radiša će srediti stvar i popraviti kvar...

Radiša Fadil između Ade i Avde

Iako su Amerikanci izmislili košarku, jedan Nijemac došao je u NBA ligu i tamo ostao u istom klubu 21 godinu te za to vrijeme postavio niz rekorda koji će trajati vrlo dugo. Vjerovatno se ni pomniji pratioci NBA lige ne sjećaju Roberta Tejlora (Taylor), ali to je igrač kojeg su Milvoki baksi nakon drafta 1998. uzeli od Dalasa, a u Maverikse poslali visokog, žgoljavog, 20-godišnjeg Nijemca Dirka Novickog (Nowitzki).&nbsp;&nbsp; Ostalo je historija u kojoj će ostati zapisano da je Novicki, nedavnim potpisivanjem novog jednogodišnjeg ugovora za pet miliona dolara, u 40. godini života postao rekorder NBA lige po broju sezona odigranih u jednom klubu. Naredna će mu biti 21. u dresu Maveriksa, dok je Kobi Brajant (Kobe Bryant) igrao u Los Anđeles lejkersima 20 godina. 
Novicki je u dresu Dalasa za prethodnih 20 sezona odigrao 1.471 utakmicu uz fenomenalan prosjek od 21,2 poena i sedam skokova po susretu. S Maveriksima je 2011. osvojio NBA naslov. S ubačenih 31.187 poena njemački košarkaš je na šestom mjestu vječne liste strijelaca NBA lige.
Plavi anđeo iz Vircburga bio je i ključni igrač u velikim uspjesima njemačke reprezentacije, s kojom je osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Indijanapolisu 2002. godine te srebro na Evropskom 2005.
Dirk Novicki rođen je 19. oktobra 1978. U karijeri je igrao samo za dva kluba, DJK Vircburg, u kojem je i ponikao, te za Dalas, u kojem će okončati karijeru dostojnu divljenja.

Karijera za divljenje

Nije prošlo ni deset dana otkako je Stranka demokratske akcije Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (VSTV) opasno zamjerila zbog „nacionalnog debalansa“ prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija, a na telefone Ranka Debevca i Jadranke Lokmić-Misirače stigle su gnusne prijetnje. "Cionistički čifute, zbog saradnje s Mosadom osuđen si na smrt”, poručio je anoniman neko predsjedniku Suda BiH. 
Do nastanka ove „Minute“, morbidne prijetnje osudili su OHR, Američka ambasada i Misija EU u BiH, a šef VSTV-a Milan Tegeltija upozorava da ovo nije prvi napad na zvaničnike bh. pravosuđa. Iako tvrdi da ne zna ko stoji iza najnovijih prijetnji, te da bi identitet antisemitskih jurišnika trebalo da otkrije zvanična istraga (u što se, naravski, ima razloga sumnjati), Tegeltija je nedvosmisleno nagovijestio da su prijetnje Debevcu i Lokmić-Misirači kreirane u političkom brlogu. 
I tu ponovo dolazimo do onog saopštenja SDA od 12. jula, gdje kažu: „Neprihvatljivo je da na čelu tri najistaknutije funkcije u pravosuđu nema nijednog pripadnika iz reda bošnjačkog naroda. Pozivamo VSTV da objasni čime su se rukovodili kod dosadašnjih imenovanja.“
Nakon što Tegeltija i društvo nisu odgovorili na ove javne prozivke, anonimus-antisemitus kreće u akciju, nabavlja ultra karticu i sa telefona za jednokratnu upotrebu ritualno najavljuje likvidacije „čifutskih“ izroda. Moguće da je isti kreten (ili više njih raspoređenih u strijelce) ispisivao i one uvredljive grafite po Sarajevu i Tuzli, baš u naseljima gdje živi ono malo naših jevrejskih sugrađana.
A sve je počelo tako bezazleno i nevino. Prvo je Meddžida Kreso silom zakona otjerana u penziju. Potom je Božo Mihajlović silom optužnice završio na optuženičkoj klupi, da bi, konačno, anoniman neko sastavio stranačko saopštenje VSTV-u, naškrabao grafite i po komandi uputio prijetnje smrću pravosudnim mosadovcima. 
Ne znam, ali meni to nikako ne izgleda kao splet slučajnih okolnosti... Naprotiv!

Bosanska ljepota osvaja svijet

Dodikova matrica mržnje!

Na pobjedničkom tronu

Politički otirač pred vođinim vratima

NEOPISIVO U laganju je snaga!

Glas razuma iz Rudog

Američki kontinuitet

Lijek za dušu!

Sanjam ih noću

Majstor s Koševa

Nasilna radikalizacija

NO PASSARAN Ne ostaše, odoše, ustaše...

Kralj monodrame

Radiša Fadil između Ade i Avde

Karijera za divljenje

Kad antisemiti jurišaju na „čifute“...

Kolumne

Bosanska ljepota osvaja svijet

Dodikova matrica mržnje!

Na pobjedničkom tronu

Politički otirač pred vođinim vratima

NEOPISIVO U laganju je snaga!

Glas razuma iz Rudog

Američki kontinuitet

Lijek za dušu!

Sanjam ih noću

Majstor s Koševa

Nasilna radikalizacija

NO PASSARAN Ne ostaše, odoše, ustaše...

Kralj monodrame

Radiša Fadil između Ade i Avde

Karijera za divljenje

Kad antisemiti jurišaju na „čifute“...