Anđelina Đoli (Angelina Jolie) nebrojeno puta do sada pokazala je humanost, saosjećanje, brigu, nastojala pružiti i pružala pomoć žrtvama zločina u BiH na sve načine na koje je mogla.&nbsp;&nbsp; Ona nije holivudska diva koja samo dođe i prođe kroz našu zemlju, ona je svjetska humanitarka koja ne gleda vlastitu korist i promociju. Često je spominjala žrtve genocida u Srebrenici, prenosila istinu i njihove priče. Nije zaboravila poslati poruku ni ovog 11. jula, na godišnjicu genocida u Srebrenici. 
Oglasila se i tužnim povodom u ponedjeljak, nakon smrti Hatidže Mehmedović, potresnim tekstom na portalu CNN-a. Ispričala je do u detalje kako je upoznala Hatidžu, sjetila se, iako je to bilo prije četiri godine, imena njenog muža i dvojice sinova ubijenih u genocidu, kako je srebrenička majka živjela i s čim se suočavala. 
Sjetila se njene priče, ali i priče drugih brojnih majki. Kroz priču o Hatidži, njenom 15-godišnjem traženju posmrtnih ostataka svojih najmilijih, njenoj borbi i hrabrosti, ali i dobroti, poslala je važne poruke.&nbsp;

Svjetska humanitarka

Hatidža Mehmedović napustila je ovaj svijet. Otišla je tiho, u vrelom mjesecu kad Srebrenica glasno plače. Pod crnu zemlju genocid je odnio najvrednije i najmilije. Izgubila je, Hatidža naša, sve što je imala! Dva sina, Almira i Azmira, supruga Abdulaha, brata, bliske rođake... Ubili su joj život, ali nisu je ubili. Dvadeset tri godine otkrivat će istinu, boriti se za pravdu i kaznu nakon planetarnog zla. Pravdu i kaznu što će, eto, zaobići suviše ubica iz Ljeta srebreničkog '95. 
Poštovana, voljena i dobrodošla širom svijeta, Hatidža je prije petnaestak godina krenula kući. Učinila je to sama, bez igdje ikoga. Vratila se na Vidikovac, tamo gdje mlađi je sin jednom zasadio tri jele. Čija će vitka stabla grliti umjesto svojih kojih nema...
„Ja više nikad neću biti majka, nikad neću imati sina, nikad neću imati unučad, neću upoznati taj užitak“, govorila je. „Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima vezali su ruke i oči, a onda su pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne. Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: Ljubi vas majka. Je li ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu: Došli smo, majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga.“ 
I srce da ti napola cikne od teške tuge, da konačno i neutješno stane, premalo je spram Hatidžinog insanluka. A, opet, nikad nijedne krive riječi izgovorila nije pa da se prišunja i nagovijesti, u nekom slovcetu barem, mrvica mržnje i razumljive, ljudske osvete. Zato svoj život poslije 11. jula ne bi, svjedočila je često, poželjela ni najvećem dušmanu. Takva vam je bila Hatidža!
„O životu se može pričati kad imaš porodicu, djecu, kad razmišljaš o njihovom školovanju, ženidbi… Ovo je kazna. Nama i našoj djeci je suđeno u istom danu: našoj djeci smrt, a nama majkama vječna kazna i robija. Ovaj život ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju.“
Otišla je. Zauvijek. Da zagrli najdraže. Spavaj mirno, Majko hrabrosti. Jer, tamo te čekaju tvoji.

HATIDŽA Majka hrabrosti!

Skoro pa da nas je doveo u situaciju da smo postali naviknuti. Mirza Hrustemović, vodeći reprezentaciju Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci, osvojio je sve i još ne misli stati. Ovih je dana sa svojim izabranicima došao do nove medalje. Naši reprezentativci drugi su na svijetu.&nbsp; A kroz mnogo toga je prošao zajedno sa svojim timom. Od čudnih načina putovanja, neimaštine, borbe za svaki dres, nabavke svake lopte, ali jedna konstanta uvijek je bila tu. Računajte na to da medalja stiže bez obzira na sve. Pa i na protivnike.
Hrustemović, koji nikad sebe ne stavlja u prvi plan, kao trener bh. nacionalnog tima osvojio je čak 22 medalje, od toga čak 14 zlatnih. Sve ovo osvojeno je na svjetskim i evropskim prvenstvima i paraolimpijskim igrama.
Posljednja medalja pokazala je da se radi planski i da će budućnost donijeti još radosti iz sehare Hrustemovićevih pulena.

Pretplaćen na medalje

Hrvatska demokratska zajednica i Savez nezavisnih socijaldemokrata združeno su i djelimično uspješno odgodili usvajanje Prijedloga zakona o izbornim jedinicama i mandatima u federalnom Domu naroda. Doduše, blokada im je tek privremenog karaktera, a teško je povjerovati da će jeftini administrativni trikovi i ciljane opstrukcije Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku naročito koristiti u podmukloj zavjeri stvaranja haosa i anarhije u Federaciji BiH. 
Prije ili kasnije, zakon će stići do Ustavnog suda FBiH. I tu bi konačno trebalo eutanazirati namjere HDZ-ovaca da predstojeće izbore srozaju na popis zapadnohercegovačkih glasača i simpatizera kockastih glava sa plakata te novu četverogodišnju okupaciju vlasti od urotničkog društvanceta koje je kidnapovalo cijeli jedan narod za vlastiti profitni užitak.
Veseli i raspjevani duet na čelu entitetskog Doma naroda (radi lakšeg razumijevanja čitave problematike krstit ćemo ga kao Lidija Puzigaća) očigledno se (samo)smatrao dovoljno inteligentnim i politički lukavim pa su izjašnjavanje o izmjenama Izbornog zakona nehajno i u startu podmetnuli pod vitalni nacionalni interes. No, kiseljačko-drvarskoj kadrovskoj koaliciji nije uspjelo da namami delegate u tu klopku. Kako se ono kaže, odbijeni su s indignacijom...
Sad se najavljuje Puzigaćina smjena na prvoj narednoj sjednici. No, konačni ishod takvog plana krajnje je neizvjestan i u skladu s čuvenom krilaticom da samo sloga Srbina spašava.
U federalnom slučaju, Puzigaćina sudba kleta zavisi od dobre volje HDZ-a, koji bi eventualnu smjenu svog strateškog partnera elegantno mogao proglasiti hrvatskim vitalnim interesom. Ukoliko se tako namjesti, onda će Lidija Puzigaća i dalje ostati u sedlu da stereo jaše i mamuza. A jesu li i u kojoj mjeri HDZ-ovci za Dragu i Dom (naroda) spremni, saznat ćemo do kraja ovog tjedna, sedmice, hefte...

Složna braća i Lidija Puzigaća

Poznati bh. porozorišni reditelj, umjetnik s biografijom koja se poštuje, među prvim je javnim ličnostima koje su otvoreno i direktno ustale protiv ispisivanja antisemitskih grafita u Tuzli i Sarajevu.&nbsp;&nbsp;
Bez kalkulacije, takve grafite, ispisane na vratima zgrada u kojima stanuju članovi Jevrejske zajednice, Gojer je nazvao pravim imenom –“pokušajem refašizacije bh. prostora”.

Glas svakog javnog radnika, posebno umjetnika, uvijek je bio jači od glasa čovjeka koji to nije i stoga Gojerovo upozorenje na pokušaj ponovnog sijanja fašističkog otrova po BiH ima veću težinu i snagu. 

Antisemitske grafite i u Tuzli i u Sarajevu sigurno nisu ispisivali naši očevi, stričevi, djedovi koji su u miru i slozi stoljećima živjeli s bosanskim Jevrejima. Ispisali su ih nasljednici istih onih koji su i devedesetih godina našom državom sijali fašističke otrove i od kojih se do danas ne možemo oporaviti. 

Zato je bitno ustati protiv svakog i svačijeg djela koje miriše na fašizam, bilo da je riječ o ispisivanju grafita kakve smo vidjeli u Tuzli i Sarajevu ili o porukama kakve nam ovih dana stižu od predsjednika manjeg bh. entiteta, u kojim poziv na molitvu muslimana naziva “arlaukanjem”. I jedno i drugo miriše na fašizam i jednako je opasno...

Umjetnik u borbi protiv fašizma

Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH, u prvoj polovini ove godine državljanstva naše države odreklo se 2.350 građana. Podaci istog izvora govore da se od kraja rata do 2017. godine državljanstva odreklo skoro 80.000 naših građana, što nikako nije slika stanja o broju onih koji su zauvijek napustili našu zemlju. 
O onima koji su je napustili u ratu, da i ne govorimo. 

Nezvanični podaci govore, naprimjer, da je ovog mjeseca samo iz jednog grada u Njemačkoj stiglo više od 350 zahtjeva naših građana koji domaću vozačku dozvolu žele zamijeniti njemačkom. Takvi zahtjevi skoro svakodnevno stižu i iz drugih evropskih zemalja.

Zahtjevima koji se tiču odricanja bh. državljanstva i kidanja svih drugih administrativnih veza sa zemljom u kojoj su rođeni i u kojoj su živjeli, domaća vlast, naravno, ekspresno udovoljava. Važno je da odricatelji uredno keširaju novac na njihove račune, a zašto se odriču svoje države, to je malo koga briga. 

Opće je poznato da najveći broj onih koji kidaju administrativne veze s Bosnom i Hercegovinom, čine Bošnjaci i Hrvati. Upravo oni čijim su predstavnicima u vlasti godinama usta puna divlje brige o njihovim nacionalnim i svakim drugim interesima. Da debelo lažu i varaju, pokazuju izneseni podaci. 

Jer, da postoji imalo njihove brige zbog toga što zemlju kojom vladaju, njeni stanovnici masovno napuštaju, sigurno bi iskoristili svaku moguću zakonsku radnju, vodili kampanje, razgovarali i utvrđivali razloge za svaki pojedinačni slučaj odricanja od vlastite države, tražeći način da koga god mogu, uvjere da ostane u toj državi. 

To bi, naravno, radila prava vlast, koja misli o zemlji kojom vlada i o građanima koji su joj dali povjerenje na izborima. Ovoj našoj, to ne pada na pamet, jer njoj je važna samo “vlast”.

Odricanje od države

Elmir Jukić nije samo tvorac sjajnih TV naslova nego je i njegov filmski prvjenac “Žaba” postigao veliki uspjeh. 
Na Pula Film Festivalu film je osvojio tri nagrade - Zlatnu arenu za najbolji film u manjinskoj konkurenciji hrvatskog programa, Zlatnu arenu za režiju u manjinskoj konkurenciji hrvatskog programa i nagradu međunarodnog žirija za najbolji film.
I prije ovog uspjeha, neprikosnoveni Jukić osvajao je nagrade sa “Žabom”, ali kako često ističe, zasluge ne pripadaju samo njemu nego i ostatku ekipe, koju čine Emir Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka, Ademir Kenović...
Film je ekranizacija istoimene pozorišne predstave autora Dubravka Mihanovića, koja je skoro deset godina punila teatre širom bivše Jugoslavije.
Elmir Jukić diplomirao je 1993. godine na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a njegov sitkom “Lud, zbunjen, normalan” jedan je od najpopularnijih televizijskih projekata poslije rata u našoj regiji.

Sakupljač nagrada u ljetnom periodu

Edin Denjo, voditelj Izbjegličkog centra Salakovac nadomak Mostara, učinio je za migrante više od državnih institucija. I to bez galame koju od političara čujemo skoro svaki dan i koja, u pravilu, nema rezultata.&nbsp;&nbsp; 
Salakovac je otvorio vrata migrantima prije skoro dva mjeseca. Tu ih je, na početku, bilo oko 260, a trenutno ih je oko 180, uglavnom porodica s djecom i trudnica. 

Kako tiha voda brijege valja, tako radi i Denjo. Tiho se brine o migrantima, brine se da žive u pristojnim uvjetima, da imaju tri obroka dnevno. Čak im je organizirao i kurs na kojem uče naš jezik. Jer, Denjo gleda dalje od dnevne politike, zna da će biti djece migranata koja će pohađati škole kod nas, pa ih, kao da su mu vlastita, priprema za taj period života. 

Zahvaljujući njemu, migrantima su osigurani specijalistički ljekarski pregledi, a počela je i vakcinacija djece do dvije godine. 

Kada bi oni koji imaju moć odluka bili malo kao Denjo, migrantski dani bili bi podnošljiviji nevoljnicima koji preko naše zemlje žele u Evropu.

Tiha briga o migrantima

Među dvadesetak zemalja u svijetu koje dozvoljavaju smaknuće počinilaca najtežih krivičnih djela nalazi se Bosna i Hercegovina. Tačnije, smrtna kazna sastavni je dio Ustava Republike Srpske.&nbsp;&nbsp; 
Kako stvari za sada stoje, ona iz manjeg bh. entiteta neće u dogledno doba biti izbrisana.

Mnogi su i mnogo puta upozoravali da je to nedopustivo, da ta ustavna odrednica mora biti brisana, da su evropske vrijednosti jedno, a smrtna kazna nešto sasvim drugo, ali malo je ušiju koje slušaju.

Entitetski ustavni paket bio je pred otvaranjem prije desetak godina, ali nije bilo dogovora. Sve je urađeno da se iz Ustava RS briše smrtna kazna, ali je cijeli posao pao u vodu i prije nego što je došao pred Vijeće naroda Republike Srpske. U toj vodi je i danas. 

Stvar je proste političke prirode: izabrani predstavnici Bošnjaka i Hrvata mogu u Vijeću naroda blokirati ustavne promjene ako smatraju da nešto nije dobro ili dovoljno dobro urađeno. 

U ovom slučaju nisu bili dovoljno dobro urađeni amandmani koji im garantiraju zaposlenost u entitetskim institucijama. 

Srbi, s druge strane, nikad nisu pristali na te zahtjeve i BiH, ponovo preciznije: Republika Srpske, i dan-danas ima smrtnu kaznu. Koja je, da stvar bude apsurdnija, neprovediva, jer je nema u Krivičnom zakonu.

U ovoj zemlji sve čeka neke dogovore. Ništa ne može da se gradi, popravlja i obnavlja dok se dvije ili tri strane o tome ne dogovore. Ali, kako će se one dogovoriti o onome što svima treba i nikome ne smeta kad se ne mogu dogovoriti o onome što nikome ne treba i svima smeta?

Kazna za Ustav Republike Srpske

U bolno satiričnom romanu Timura Vermesa „Opet on“, Adolf Hitler budi se na nekoj pustopoljini u okolini Berlina. Godina je 2011. Nema rata, ni nacističke partije. Nema Eve, Gestapoa, Gebelsa... Modernu i demokratsku Njemačku predvodi Angela Merkel. Da ne duljim, Hitler će u fabuli završiti kao klaun i zvijezda lokalne televizije, stand-up komičar što parole izgovara neodgovorno i bez posljedica, javno i transparentno, dok publika u sali naivno vjeruje kako komedijaš budalaštine izvaljuje samo da bi ih nasmijao...
Da li je moguće smijati se s Hitlerom? Ugledni njemački magazin „Stern“ kaže: „S jedne strane knjiga je izuzetno smiješna jer pisac savršeno pogađa diktatorov ton. S druge strane, veoma brzo ćemo se zabrinuti zbog onoga čemu se smijemo.“
Sjetio sam se ponovo romana „Opet on“ gledajući nedavno Milorada Dodika kako siledžijski prosipa maligni šovinizam po TV ekranu uz podršku solidno „sređenog“ domaćina čije ime zbilja nije važno. Odgovorno pretplatnički sam doživio fašistoidnog klauna kojem je poluidiotska publika (skrojena od plaćenih statista i zapuštene omladine), po režiranoj komandi, glasno aplaudirala cerekajući se četniklucima gosta izvučenog iz civilizacijskog podzemlja. Mora da je, pomislio sam, baš ovako Vermes zamišljao svog glavnog junaka dok je pisao bestseler...
Međutim, najnovija televizijska demonstracija mržnje nije nimalo smiješna. Naprotiv, prilično je nacistički odvratna! Kamo puste sreće da je Dodik, umjesto što je šejtanski neodgovorno zalutao u politiku, završio u satiričnom romanu. Ili još bolje, u stripu alanfordovskog tipa. Pa da se onda tamo s čuvenim Grunfom nadurava (t)ko će izvaliti grandiozniju glupost i ispasti veća budala.
U surovoj bh. realnosti, Dodik će se s Mladenom Ivanićem naduravati oko članstva u Predsjedništvu BiH. Svašta smo mi, izgleda, Bogu zgriješili...

OPET ON Milorad Dodik

Svake godine&nbsp;u ovo doba, kada Srebrenica ostane u tišini i sama u svojoj boli i tuzi nakon&nbsp;dženaze i komemoracije 11. jula, u&nbsp;grad dođu stotine mladih iz BiH, regiona i Evrope. Bez svjetlosti kamera, s plemenitim ciljem, sjate se u kamp Međunarodnog foruma solidarnosti „Emmaus“.&nbsp; 
I tako već 13 godina, Srebreničanima koje obično posjećuju samo na 11. juli, ova organizacija, kojom danas koordinira Mirela Ahmetbegović, donosi radost u grad koji je već 23 godine sinonim smrti i tuge. 

Da i Srebreničani, pritisnuti bolnom prošlošću, moraju&nbsp;odvažno zakoračiti u budućnost, upravo im je pokazala Ahmetbegović sa stotinama mladih uključenih u projekte obnove i pomoći stanovništvu na tom području. 

Pomažu u renoviranju kuća ili u poljoprivredi, osiguravaju pomoć siromašnima, čiste rijeke i jezera, a posebnu pažnju posvete i čišćenju Memorijalnog centra u Potočarima. 

Pritom i Ahmetbegović i njeni „misionari“ šalju poruke mladima Srebrenice svih nacionalnosti da budu spremni na život jedni s drugima. 

Ahmetbegović je rođena 25. oktobra 1984. u Tuzli. U Udruženju je osam godina.

Misionar zajedništva

Nedavno je obilježena pedeseta godišnjica studentskih protesta u pokojnoj SFRJ. Bilo je to neko drugo vrijeme, živjelo se, kažu stariji i mudriji, bolje, ljepše i sretnije, pod jednom i jedinom partijom, sa zajedničkim TV kanalom i Titom na čelu kolone. 
Ali, čak i u takvom, gotovo hermetički zatvorenom društvenom sistemu (koji nacionalisti obavezno zakite jednoumljem), odigrala se do sada najmasovnija pobuna progresivne omladine kontra vlasti na ovim prostorima. 
Ukratko, priča iz evropskih metropola dobacila je do Beograda, da bi se potom spontano i solidarno proširila glavnim gradovima tadašnjih socijalističkih republika. Sve je okončano Maršalovim lukavim priznanjem da su „studenti u pravu“!
Parole iz '68. izgledaju prilično svježe i aktuelno ako bi se ugašene socijalističke doktrine preimenovale u postojeće vrijednosti slobodnog tržišta i rodijačkog kapitalizma: „Radnici i studenti protiv falsikovanog socijalizma“, „Dok vladaju amateri, stradaju proleteri“, „Mi gradimo socijalizam, a vi vile“, „Tražimo socijalnu jednakost“, „Hoćemo posao“, “Izvozite radnike kao smrznutu govedinu“...
Iako studenti kod nas već predugo i nedopustivo drincaju, žestoka reakcija iz njihovih asocijacija zbog višegodišnje okupacije Univerziteta od SDA, vraća nam nadu da, ipak, nije sve izgubljeno. 
Naravno, postoji mnogo razloga za protest(e), ali konkretan povod bio je famozni Nacrt kodeksa ponašanja i odijevanja. Najnovije ideološko zapišavanje Univerziteta nametnuto je uz podršku i glasnu dreku nelegalnih studentskih predstavnika regrutiranih iz „jugend“ magacina vječito vladajuće stranke.
Ti vječiti studenti, budžetski uhljebi sa pozicioniranim zadnjicama u javnim preduzećima i kandidati SDA na narednim izborima, kidnapovali su pozicije kako bi dodatno desekularizirali najvažniji bh. univerzitet. 
Nažalost, „jugendaši“ su u proteklim godinama bili prilično efikasni i štetni. Zato je krajnje vrijeme da se Univerzitet oslobodi i odbrani od SDA agresije!

Ideološki marš SDA "jugend"!

Džef Bezos (Jeff) postao je najbogatiji čovjek u modernoj historiji, a vrijednost njegove imovine procjenjuje se na oko 150 milijardi dolara.&nbsp;&nbsp; 
On je ne samo najbogatiji u ovom trenutku nego i bogatiji nego što je to bio ijedan drugi čovjek u novijoj historiji. Najveći dio njegove imovine dolazi od dionica u kompaniji „Amazon“, najvećoj platformi za online prodaju na svijetu. 

Osim toga, on je i vlasnik lista „The Washington Post“ i kompanije „Blue Origin“, koja će od naredne godine organizirati komercijalne letove u svemir. 

Bezos je rođen 12. januara 1964. godine u Novom Meksiku. Važno je istaći da je Bezos sve tekao sam, odnosno da nije naslijedio bogatstvo. „Amazon“ je nastao u garaži, a uskoro bi mogao postati prva kompanija na svijetu čija će vrijednost premašiti 1.000 milijardi dolara.&nbsp;&nbsp;

Od garaže do historije

Malo je takvih kao Željko Ćosić! Sjećate se, čovjek je svojevremeno obavljao dužnost pratioca, vozača i najbližeg saradnika Joze Leutara, bivšeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH i nedopustivo zanemarene žrtve brutalnog atentata izvršenog u centru Sarajeva. Ćosić će slučajno preživjeti napad. Doduše, tri-četiri gelera iz paklene eksplozivne naprave montirane u službeni automobil marke Golf zadržat će u glavi i trajnom vlasništvu. Dogodilo se to 16. marta 1999. godine.&nbsp;&nbsp; 
Zahvaljujući jednom časnom sudiji koji, nažalost, više nije među živima, a o Salemu Misi govorimo, Ćosić će u dugom sudskom procesu biti oslobođen optužbi za atentat na samog sebe i na bliskog prijatelja. Unatoč besprizornim montažama SDA-ovih režimskih istražitelja pravilno raspoređenih po policijskim i tužiteljskim strukturama u glavnom gradu BiH, sudija Miso nevinog će i poštenog Želju kutarisati već ukalkulirane višedecenijske robije i poslati ga doma unesrećenoj obitelji. Misina oslobađajuća presuda vratila nam je tada nadu da pravda u postdejtonskoj BiH, ipak, postoji!

Međutim, još samo naivni misle kako se ovdašnji belaji događaju, onako, spontano i bez naročitog razloga, da su, dakle, lišeni političkog naslijeđa vječito vladajuće SDA. N. N. lica odgovorna za Leutarovu likvidaciju i dalje su, kako se to službeno kaže, nedostupna organima gonjenja, a čak su i nepopravljivi optimisti izgubili vjeru da će slučaj ponovo dospjeti do suda.
Svojevremeno je bivši federalni ministar unutrašnjih poslova Muhamed Bešić razočarano konstatirao kako atentat na zamjenika direktora AID-a Nedžada Ugljena nikad neće biti rasvijetljen, jer je policijsko-tužiteljska istraga godinama opstruirana, a na kraju i dosljedno uništena. Ni slučaj „Ugljen“ nikad nije stigao do suda. Obično tako biva kad režim naručuje likvidacije i štiti ubice. Ako već nisu u mogućnosti optužiti nevine ljude, onda se slučaj zaključa kao nerasvijetljen. Nabrajalica kaže - Leutar, Ugljen, Mušan Topalović Caco, Ramiz Delalić Ćelo, porodica Sefera Halilovića, a vi sami nastavite dalje...

Ko su federalni Davidi?

Skoro da nema mjesta na Zemlji na koje je Ilijaz Pilav došao, a da nije pričao o Srebrenici i stradanju Bošnjaka, genocidu koji se desio na ovom području, golgotama žena, muškaraca, djece...&nbsp;&nbsp; Prvi put od 1995. Pilav nije bio 11. jula u dolini bijelih nišana. Vremena ratnog pakla prisjetio se u Velikoj Britaniji, gdje je otišao na poziv fondacije „Remembering Srebrenica“. Tu je o svojoj srebreničkoj golgoti govorio i princu Čarlsu (Charles). 
Ilijaz Pilav u vremenu zla imao je posebnu, ali i tešku ulogu. Sve vrijeme rata proveo je kao ljekar u ratnoj bolnici u rodnoj Srebrenici. Bio je pripadnik Armije RBiH, načelnik saniteta 282. brigade, a potom i 28. divizije. 
Doc. dr. sc. med.&nbsp;Ilijaz Pilav jedan je od posljednjih Srebreničana koji su napustili grad nakon pada „zaštićene zone“ UN-a jula 1995.
Rođen je 1964. godine.

Ustrajni tumač strahota genocida

Osim u slučajevima nepristojnog rentanja za potrebe skorojevićkih vjenčanja i marketinških banketa, sarajevska Vijećnica SDA-u služi kao svečani salon za događaje od posebne stranačke važnosti. Sjećamo se i ne zaboravljamo da je upravo u nekadašnjoj nacionalnoj biblioteci Bakir Izetbegović sazvao ono sramotno sijelo na kojem se bezočno lagalo o reviziji tužbe protiv režima u Beogradu zbog srebreničkog genocida.&nbsp;&nbsp; 
Nažalost, nije to bio ni prvi ni posljednji slučaj da političke mutikaše Vijećnicu tretiraju kao poligon za bahaćenje ovdašnjeg režima. Umjesto da služi napretku, nauci i bude centralno okupljalište mladih ljudi željnih znanja, obnovljenu austrougarsku ljepoticu svukli su na nivo provincijskog doma kulture osuđenog na loše programe u režiji vladajućih skaka(vaca). 

Nedavno je tamo demonstrirano bratstvo i jedinstvo SDA sa Erdoganovom AK partijom. Uz pažljivo složen repertoar „junačkih turskih pjesama“ i gadljivu govoranciju, pravi povod za dernek postade nevažan. Ipak, neka ostane zabilježeno da se aplaudiralo dvogodišnjici takozvanog pokušaja državnog udara koji će Erdogan zloupotrijebiti za teroriziranje nevinih ljudi i eutanaziranje turske opozicije. Rasporedio je brko s Bosfora svoje neistomišljenike ravnomjerno i solidarno. Najopasnije pod crnu zemlju, većinu u zatvore, a rijetke sretnike u neizvjesno izgnanstvo.

Uglednici iz SDA osigurali su legitimitet neprimjerenom veličanju okrutnog diktatora. Šefik Džaferović, Denis Zvizdić i prateća zelena buržoazija u Vijećnici su se predstavljali u kapacitetu državnih zvaničnika, a ne u funkciji stranačkih parazita. 

Taj vazalsko-vazelinski odnos pravovremeno je prepoznala Naša stranka argumentirano optužujući SDA za izdaju državnih interesa. Jer da se, eto, samo Izetbegović i njegovi pitaju, BiH bi i formalno i pravno bila Erdoganov amanet. Allahimanet pamet...

Svjetska humanitarka

HATIDŽA Majka hrabrosti!

Pretplaćen na medalje

Složna braća i Lidija Puzigaća

Umjetnik u borbi protiv fašizma

Odricanje od države

Sakupljač nagrada u ljetnom periodu

Tiha briga o migrantima

Kazna za Ustav Republike Srpske

OPET ON Milorad Dodik

Misionar zajedništva

Ideološki marš SDA "jugend"!

Od garaže do historije

Ko su federalni Davidi?

Ustrajni tumač strahota genocida

AMANET Allahimanet pamet!

Kolumne

Svjetska humanitarka

HATIDŽA Majka hrabrosti!

Pretplaćen na medalje

Složna braća i Lidija Puzigaća

Umjetnik u borbi protiv fašizma

Odricanje od države

Sakupljač nagrada u ljetnom periodu

Tiha briga o migrantima

Kazna za Ustav Republike Srpske

OPET ON Milorad Dodik

Misionar zajedništva

Ideološki marš SDA "jugend"!

Od garaže do historije

Ko su federalni Davidi?

Ustrajni tumač strahota genocida

AMANET Allahimanet pamet!