„Međugorska Gospo, obvezatna stavka, spriječi pravdu, oslobodi Zdravka“, odzvanjalo je ovih dana uspavanim krajolikom svetišta Kraljice mira. Načetih glasnica, zabrinut u znoju čela svog, najpoznatiji hrvatski bjegunac nakon Ivice Todorića, Zdravko Mamić dakle, u društvu je svojih jataka čekao presudu iz Osijeka. 
Al' ne lezi vraže, ni hercegovački optimizam pred hrvatskim pravosuđem naročito ne pomaže. Džaba i onaj modri Dinamov dres što je samo za ovu nepriliku osvanuo na svježe okrečenom zidu uz maršalski portret Franje Tuđmana, tu kod restoranskog šanka, na brisanom potezu između najdraže zastave i starinskog satnog mehanizma. Uzalud su pjevane pjesme kumova Thompsona i Škore... Na koncu, i nebeske su molitve propale! Sve se strovalilo u veliko ništa. Skoro k'o Mamićev Dinamo u Ligi prvaka. 
Čini se da zbog ranije preuzetih obaveza Gospa nema sluha za lipanjske zamolbe mutikaša iz nogometnih sfera. A nadao se Mamić, nije da nije, kako će opet biti zajedno i skupa. K'o onda kad su mu u zabačenom selu kod Tomislavgrada s dva pištoljska metka prosvirali nogu koja je u nekim sretnijim danima plasirala pasove Luki Modriću. Međutim, danas čak i rijetke fiskalne kase u Međugorju bilježe kako su ta vremena nepovratno prohujala...
Okrutni i zloćudni sud u Osijeku izrekao je 6,5 godina strogog zatvora. I dugoj koloni hrvatskih uznika i bjegunaca u BiH prilijepio i vlasnika zagrebačkog Dinama. Privremenu slobodu Mamiću garantiraju bh. papiri. Koji ga čuvaju od zatvorske ćelije u Remetincu. I tako će biti sve dok se bura ne stiša, a pravosuđe u Hrvatskoj, kao i mnogim pljačkašima prije njega, proceduralnim trikovima ne sapere Mamićeve grijehe...

Mamić na križnom putu

Aldin Jacić istinski je heroj iz Zenice. Iako je živ spaljen u martu 2016. godine i mnogi mu nisu davali šanse da će preživjeti, ovaj hrabri 33-godišnjak preživio je čak 19 operacija na koži, a da, kako kaže, ni suzu nije pustio. Danas se uspješno oporavlja i polako vraća normalnom životu.
Dugo je ležao u ranama, nekoliko dana bio je u komi, ali se izborio i vratio među žive.
Aldina je tog kobnog 3. marta 2016. u porodičnoj kući u naselju Mošćanica, nakon kraće prepirke, polio benzinom i zapalio njegov bratić Mevludin Jacić, koji je osuđen na tri godine zatvora.
Aldin se ne želi vraćati u prošlost. Okrenuo se budućnosti, a nakon skoro dvogodišnje borbe, želi, kako kaže, živjeti kao i svi drugi mladići i imati život dostojan čovjeka.
Pored svih užasa kroz koje je prošao, hrabri mladić gubi nadu u bolje sutra. Nije izgubio ni smisao za humor, pa je tako počeo snimati videoklipove na YouTube kanalu, odakle nam poručuje: „Želim i dalje živjeti!“

Borac koji voli život

Jedna od najpoznatijih autorica literature za samoiscjeljenje i začetnica pokreta samopomoći, Louise Hay dakle, smatrala je da se put ka životnoj sreći krije u afirmativnom pristupu događajima. „Misli pozitivno!“, savjetovala je one koji su je željeli slušati sve do avgusta prošle godine, kad je u dubokoj starosti napustila ovaj negativni svijet. Bitan podatak iz njene uzbudljive biografije jeste i to da se ukazala u pjesmi „Prikaze“ našeg Ede Maajke, u čije stihove, priznaćete, dospiju samo posebni i odabrani. 
U protekla su dva dana lideri najjačih bh. stranaka, uz asistenciju američko-briselskih diplomata, pokuša(va)li u Sarajevu postići kompromis o izmjenama Izbornog zakona. Stranci su saopštili da još ništa nije dogovoreno, da se razgovori nastavljaju i da je vremena sve manje. Hvala lijepo, ali znali smo mi to i bez njih!
„Dogovorili smo da budemo optimistični“, izjavio je Nermin Nikšić. „Mislim da smo najbliže rješenju do sada i da ne treba baksuzirati dobar ishod“, poručio je Fahrudin Radončić. „Bolje je danas nego jučer, ima pomaka“, kratak je bio uvijek namrgođeni Željko Komšić. „Sve smo čuli ranije. Biće to jedno privremeno rješenje“, najavio je Bakir Izetbegović. „Ukoliko se donese neko privremeno rješenje, opet mora biti legitiman izbor“, nedvosmislena je Borjana Krišto.
Na osnovu upadljivo šturih izjava naših, inače, tradicionalno razgovorljivih i posvađanih političara, te uz „zakopčane“ stavove iz američko-briselskog tabora, moglo bi se čak posumnjati kako možda i ima nekog vražjeg napretka u tim iscrpljujućim pregovorima. Je li to, ustvari, natjeralo Komšića da nakon sastanka prekrši prethodno dogovoreni „zavjet šutnje“ i da na jednoj ovdašnjoj televiziji uspješno ne objasni šta je tačno „privremeno rješenje“ kojim naglas barataju Izetbegović i Krišto? Na ta pitanja valjda zaslužujemo odgovore...
Al' ne vrijedi brinuti i gorke suze prolijevati. Na pravom smo putu. Sve se odvija baš onako kako treba. Super nam je, samo toga nismo svjesni. Mislimo malo, majkamustara, pozitivno! Makar i „ne bu dobro svršilo“.

PREGOVORI Misli pozitivno!

Nema političke volje da se udovolji zahtjevima roditelja 102 djece ubijene u neljudskim zločinima u Prijedoru tokom rata, smatra gradonačelnik ovog pitomog tužnog gradića Milenko Đaković.&nbsp; I svoj stav ponavlja kao mantru, s manje ili više varijacija, ali uvijek neuvjerljivo, arogantno, bezdušno. 
Zna načelnik Đaković da postoje ubijena djeca i u drugim mjestima. Pa poručuje očajnim roditeljima koji samo traže spomenik u gradu, da se zločini nisu desili samo u Prijedoru. Uvjeren je da Prijedor ne treba biti prvi grad u BiH u kojem će djeca dobiti zasluženi spomenik.
Ponovio je to ovih dana Fikretu Bačiću, predstavniku roditelja ubijene djece, koji mu je prenio želje roditelja i predložio nekoliko lokacija na kojima bi spomenik mogao biti napravljen. 
Žali, eto, rekao je Đaković Bačiću za ubijenom djecom. Nije ni protiv spomenika. Ali, ako već mora, neka to bude spomen na svu djecu ubijenu u 20. stoljeću. Bez imena, prezimena, godišta. Predlaže, eto, Đaković takav spomenik. U nadi da će imena biti zaboravljena. Od svega što treba i mora biti zaboravljeno jeste takav gradonačelnik.

Bezdušni gradonačelnik

Jedna sarajevska televizija počela je emitirati tursku sapunicu „Alija“ o prvom predsjedniku BiH. Prikazane epizode odron su sa ekrana. Da je živ, glavni junak sigurno ne bi odobrio projekat u kojem se, osim uvlakačke estetike i zidanja kulta ličnosti, grubo falsificiraju povijesne činjenice. 
Politička i ljudska (s)kretanja Alije Izetbegovića bila su i ostat će predmetom polemika i rasprava. Uvijek je tako s historijskim ličnostima. Međutim, čak i neodmjereni kritičari, jednako kao i Izetbegovićevi neumjereni obožavatelji, saglasni su da u javnim istupima nikad nije tvrdio kako postoje savršeni ljudi na ovom dunjaluku.
Naprotiv, svjedočio je da ih nema s bezgrešnom biografijom i čistim, neukaljanim rukama. U turskoj sapunici, baš kao u onoj poznatoj reklami za deterdžent, Alija Izetbegović fakat miriše bijelo...
Uoči snimanja, biološki nasljednici glavnog junaka korigovali su, kratili, brisali i dopisivali da bi, na koncu, i aminovali scenario sapunice. Pa priča dalje kaže da je Alija Izetbegović u Drugom svjetskom ratu imao identične stavove prema švabama, ustašama, četnicima i Titovim partizanima.
Turska sapunica upućuje i na to da se muslimanski narod, općenito, nije svrsta(va)o ni uz jednu od zaraćenih strana, što je, ponovo, ogromna laž u rangu planski zaboravljene veleizdaje Bakira Izetbegovića i njegove revizije tužbe u Vijećnici.
Očigledno je da su političko-finansijske ambicije, neobuzdani antikomunizam i neizlječiva turkofilija sina i kćerki, snahe i zetova, presudno uticali da nas se đuture, to jest kolektivno, na krilima amaterske sapunice, strovali u ideološke stranputice, tamo gdje familiji nije sporno falsifikatima zaprljati obraz vlastitog oca, punca, svekra, a istovremeno se u njega, kao, zaklinjati.
Vrijedi li podsjećati sve te tursko-familijarne scenariste da Alija Izetbegović nikad fašizam nije izjednačavao s antifašizmom, kao što nikad ružnu riječ o Titu nije izgovorio. To ga suštinski i razdvaja od današnjih SDA-ovih junoša.
Zato prvi predsjednik BiH zbilja nije zaslužio da završi kao zvijezda očajne TV sapunice. I postane kusur u familijarno-turskim talovima...

SAPUNICA Da te nije Alija

Biti s pravim znanjem na pravom mjestu, u pravom trenutku, bila je moja sreća. Rečenica je koja pokazuju svu skromnost Borisa Nemšića, genijalca, top-menadžera, Sarajlije. 

Čovjek koji je u svijetu poznat kao kralj telekomunikacija, genij za kojeg se otimaju najveći operateri i najveće svjetske kompanije, začuđujuće je skroman i jednostavan.

Iako je prije nekih 30 godina otišao iz Sarajeva, kako kaže - u potrazi za znanjem, i danas je veoma vezan uz svoj grad. Kada je stekao slavu i uspjeh, nije zaboravio svoj rodni kraj. 

Nudio se Nemšić, svjetski poznati genij, našim vlastima, izrađivao besplatno strategije (koje su od austrijskih, hrvatskih i drugih svjetskih telekom operatera napravile gigante), nudio partnerstvo, investicije... Ali, za vlasti Nemšić nije bio dovoljno dobar. 

No, nije odustao. Danas Nemšić dolazi u Sarajevo, drži predavanja na raznim konferencijama, mladima prenosi znanje za kojim je on žudio i koje mu je donijelo slavu. 

- Koristite internet, učite i priznajte ono što ne znate – savjet je koji im je Nemšić dao.

Svojom harizmom, jednostavnošću i genijalnošću motivira mlade ljude da krenu njegovim stopama uspjeha.

Rođen je 17. avgusta 1957. godine u Sarajevu. Danas živi i radi u Dubaiju. Oženjen je i ima dvoje djece.

Skromni genij

Diktatorski režim u Turskoj nastavlja s progonom državljana BiH. Najnovija žrtva postao je Selmir Mašetović. Bh. student uhapšen je na osnovu tradicionalno neutemeljenih optužbi koje rigidni policijsko-tužiteljski aparat štanca u neograničenim količinama.
Selmirov otac Husein očajnički se putem medija obraća Bakiru Izetbegoviću preklinjući ga da iskoristi svoje „bratstvo“ s Erdoganom i posreduje u Selmirovom oslobađanju. „Moj sin nije gulenovac, to garantiram svojim životom. Znam da bi predsjednik Izetbegović jednim telefonskim pozivom s Erdoganom mogao da mi vrati sina. Pokušao sam doći do Bakira i razgovarati s njim, ali bezuspješno.“
Nažalost, ljudska drama porodice Mašetović ponovo je aktuelizirala pitanje kredibiliteta i sposobnosti bh. institucija u zaštiti naših ljudi u tuđini. Pogotovo se to odnosi na države poput Erdoganove Turske, gdje se brutalno gazi po ljudskim pravima. Prije dvije godine student iz BiH, Samed Nadarević se zove, u Erdoganovim je kazamatima ni kriv ni dužan odrobijao gotovo šest mjeseci. 
Nakon što su ga nevinog konačno oslobodili, Samed zauzvrat nije dobio ni izvinjenje. Valjda je zato potpuno razumljivo što ovaj mladi čovjek odbija javno svjedočiti o preživljenoj golgoti.
Stranačke trutove iz državnih institucija i diplomatsko-konzularnih predstavništava ne dotiču problemi običnih ljudi. Mi im služimo tek za ubiranje poreznog harača kako bi zadržali buržujske plaće i privilegije. U međuvremenu, i kod kuće i na strani, ponižavaju nas i progone bez ikakvih ograničenja i posljedica. Tako će i ostati ukoliko ne izgradimo odgovornu i stabilnu državu.
A dok se to konačno ne dogodi (ako se ikad i dogodi), vrijedi upozoriti bh. državljane koji ove sezone planiraju ljetovati u slobodarskoj Erdoganovoj Turskoj da prije pakovanja kofera i polaska na put obavezno prekontroliraju sadržaj poruka i instaliranih aplikacija u vlastitim pametnim telefonima. Važno je ovo shvatiti krajnje ozbiljno. Jer, ne zaboravimo, Erdoganov režim Selmira Mašetovića je uhapsio zbog najobičnije aplikacije.

Erdogan hapsi Trutovi spavaju

Malo je u BiH naučnih radnika koji oblast kojom se bave na tako jednostavan i prihvatljiv način mogu približiti široj javnosti kao što to radi historičar prof. dr. Husnija Kamberović.&nbsp; &nbsp;&nbsp; 
Neumoran, oslonjen na čvrsto naučno tlo proizašlo iz njegovog ozbiljnog dugogodišnjeg istraživačkog rada, profesor godinama čini sve da historiju naroda i država proisteklih iz nekad zajedničke nam države Jugoslavije učini što razumljivijom i istinitijom. 
Takav pristup nauci kojom se bavi doprinio je da posebno mi u BiH stanja kroz koja smo kao narod i država prolazili sagledamo i razumijemo na što realniji način. Profesor Kamberović u poslu kojim se bavi ne štedi sebe. Proteklih dana bio je i više nego dobar domaćin 2. History Festu koji je u Sarajevu okupio poznate svjetske i evropske historičare, kao i one iz regiona. 
Prof. dr. Husnija Kamberović je rođen u Gradačcu. Redovni je profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Autor je mnogih naučnih radova, rasprava, polemika, enciklopedijskih priloga itd.

Historičar s legitimitetom

Misleći ljudi kategorično tvrde da će 21. stoljeće biti ili stoljeće duhovnosti ili ga neće biti. Zvuči apokaliptično na globalnom nivou, ali i lokalno, tamo gdje se male zemlje, poput BiH, suočavaju s nizom problema, od preduge tranzicije do postizanja pune ekonomske samoodrživosti. Upozorenja su sasvim na mjestu: pred nama je i niz drugih prilagodbi, prije svega u domenu ljudskih prava i sloboda koje treba standardizirati, a ne njima mahati kao japanskom lepezom.&nbsp; U Bosni se ta upozorenja poklapaju i s minulim bosanskim iskustvom od kog zemlja kroz ne potpuno zaliječene ratne rane još nije sasvim prestala da krvari. Zato je svaka turbulencija iz komšiluka do onih s hroničnih svjetskih žarišta kao što je Bliski (nam) istok, poput zemljotresa čije se posljedice osjećaju i na brdovitom Balkanu. Valovi izbjeglica na ponovno oživljenoj balkanskoj ruti najupečatljivije oslikavaju tu fresku epohalnog stradanja, pa je to test naše temeljne ljudske solidarnosti. 
I kako u BiH, kao i u okolnim zemljama, izbori, praktično, nikako ne prestaju, pred našim očima opet sijevaju izljevi mržnje i gluposti s raznih političkih govornica - od ksenofobije do dodvorničkog mitingovanja.
Ali, ako je BiH išta naučila iz ponovljenog stradanja, onda bi to trebalo biti da su Bosanci upućeni jedni na druge. Prije ili kasnije, pokazala je to bosanska povijest kroz stoljeća, da građanstvo ove zemlje nađe svoj zajednički jezik, prvo humani, a onda i politički bosanski. 
Zato je i važan taj duhovni bosanski preporod koji, zapravo, traje od pamtivijeka i koji je uz sve domaće krvave epizode i svjetska komešanja uvijek na kraju proizvodio klasičnu bosansku ljudskost. Bez obzira koliko u ovim ciničnim vremenima ogoljelih ličnih interesa poziv na obnovu te nutarnje duhovnosti izgledao patetično, to je naprosto uvjet bez koga se ne može. 
Zato Bosanci trebaju glasati u što većem broju i samo po svojoj savjesti. Tu je trenutno vrh te bosanske duhovne obnove, da bi se opstalo i preživjelo.

Duhovni preporod

Kada su me zvali iz USAID „Diaspora Investa“ da je stigla Lilijan Sulejmanović, čiji projekt su podržali, i da me čeka na recepciji, prošao sam pored nje. Nisam mogao pretpostaviti da je djevojčica koja tu stoji pokrenula biznis s čokoladicama „Bar Do“, energetske pločice, zdravu hranu...&nbsp;Pričala je tada da nikada nije zaboravila svoje Sarajevo, svoju BiH, odakle je otišla kao dijete u ratu. A završila je, onako ukratko, „Oxsford“, pa „Harvard Business School“, stekla MBA diplomu... 
I pozitivna priča je krenula, odlučila je da investira u svom gradu, da na neki način pomogne, da možda svojim primjerom pokrene i neke druge mlade ljude iz dijaspore. Prepoznali su to i u USAID-u i podržali je. Kao i mnoge druge. 
Već je osjetila, kako kaže, onu našu čuvenu papirologiju, registracije, ovo, ono, od šaltera do šaltera, ali Lilijan sigurno neće posustati. 100 posto! Jer, ona je vlasnica jedne lijepe priče o mladima koji su uspjeli u svijetu, ali se na neki način vraćaju rodnoj grudi.

Vlasnica lijepe priče

Edin Višća, bh. reprezentativac i nogometaš turskog Bašakšehira, briljirao je u prijateljskoj utakmici između naše reprezentacije i Južne Koreje.&nbsp;&nbsp; 
“Zmajevi” su jučer imali najbolju izvedbu otkako ih je u januaru ove godine preuzeo Robert Prosinečki i zasluženo su izvojevali pobjedu (3:1).

U tom trijumfu najveći doprinos imao je Višća postigavši het-trik. Pokazao je spremnost, okretnost, brzinu i preciznost.

Skroman kakav jeste, ipak je u prvi plan stavio ekipu, za koju je rekao kako je najbitnije da polako postaje kolektiv koji zna i želi igrati nogomet. 

Rođen je 17. februara 1990. godine u Olovu, a kao omladinac nosio je dres Budućnosti iz Banovića. Sa 19 godina prešao je u Željezničar, gdje je nastupao tri sezone, a od 2011. je u Bašakšehiru. Standardni je reprezentativac naše države.

Režiser trijumfa

Jedan telefonski poziv Bakira Izetbegovića Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan) mogao bi bukvalno spasiti život studenta Selmira Mašetovića.&nbsp;&nbsp; 
On je bigajri-hak uhapšen u Turskoj pod optužbom da je gulenovac. 

Njegov otac Husein uvjeren je da bi bošnjački član Predsjedništva BiH mogao i trebao to uraditi. No, Bakir I. nije ni za mnogo veće stvari htio zvati bilo koga. Selmir nije član nikakvog klana i eto ga tamo!

Da je u pitanju Krava, priča bi bila sasvim drugačija. Bosna i Hercegovina bi morala zaštititi svoje građane gdje god da su. No, oni su nezaštićeni i u svojoj državi, kamoli vani. 

Erdoanov režim agresivno provodi državni terorizam gdje god može. Pod izlikom borbe pritiv nekakve “terorističke organizacije”, ljudi se kidnapuju i u latinoameričkom mafijaškom stilu dovode na sud. S unaprijed izrečenom kaznom. Samo podatak da je prije nekoliko dana u Istanbulu osam sudija osuđeno na doživotnu robiju, dovoljno govori o stanju pravosuđa Turske. 

U BiH nije mali broj onih koji u širokom luku izbjegavaju Tursku, čak i kao turističku destinaciju. Iako nisu nizašta krivi, upravo su kao takvi najranjiviji. 

Ima smisla i priča da je Selmir uhapšen u odmazdi za neizručenje Humejre Gokčen (Humeyra Komcen), koju zvanična Ankara potražuje zbog – opet – veza s gulenovcima. Pred sudovima u BiH nalaze se još barem dva slična zahtjeva. 

Erdoan ne prašta i ne treba se iznenaditi ako se još neki bh. državljanin nađe iza turskih rešetaka. Pa da trgujemo pravdom! 

Sarajevo je nedavno ugostilo Erdoana i omogućilo mu ono što mu demokratska Evropska unija nije dopustila. Hapšenjem Selmira, čovjek nam se “uredno” zahvalio.

Bakire, zovi Erdoana!

Nije ugodno na granici. I zato su Krajišnici posebna fela. Znaju biti, kako se to kaže, ters i zaguljeni, a zatreba li, krvi bi ti dali. Čini mi se da solidno poznajem taj svijet. Kao u svakoj ljudskoj geografiji, tako i u Krajini, prirodno, ima svega. U žito vazda kukolj zaluta. Opet, Krajišnici s kojima decenijama drugujem, odani su prijatelji. Nikad im nisam priznao, ali evo zgodne prilike za povjeriti se javno da ih volim i poštujem. 
Premalo je političara u Krajini što su lako pregurali svoje karijere, bez teških životnih drama, meteorskih uspona i pogibeljnih padova. Po scenariju Mirsada Ćatića Čuperka snimljen je film “Ja sam iz Krajine, zemlje kestena”. Djelomično je objasnio neponovljivi krajiški mentalitet.
Još od Muje Hrnjice, preko antifašističkog otpora u Drugom ratu, iz socijalizma nezaboravnih Pozderaca, pa onda “Agrokomerc” i jedan narodni izdajnik, do sile nebeske i herojskog Petog korpusa... Svi su, dakle, na poseban način oblikovali i kreirali krajišku prošlost. Ni nakon Dejtona nije moglo biti drugačije. A ne zaboravimo i da su u ovih dvadeset i kusur godina iz zvaničnog Sarajeva u Krajinu redovno stizala samo lažna obećanja.
Jučer se dogodio bombaški napad na predsjedavajućeg Gradskog vijeća Cazina Rifeta Hozanovića. Srećom, bez ljudskih žrtava. Terorizam je kulminacija višegodišnjih sukoba SDA i A-SDA, čiji je, Hozanović, inače, osnivač. S druge je strane Asim Kamber. Nervozan jer se SDA u Krajini definitivno raspala.
I dok su policajci skupljali gelere ispred Hozanovog stana, u Sarajevu je A-SDA zvanično podržala ideološki polivalentnog kandidata Denisa Bećirovića za Predsjedništvo BiH. To je, čujem, među ljevičarima odjeknulo (gromo)glasnije od cazinske autobombe. Jer partija koja zbog ultimatuma jednog čovjeka krene u šurovanje s radikalnom desnicom mora brinuti za vlastitu budućnost, za svoju socijaldemokratsku i crvenu vjerodostojnost. To vam je, drugarice i drugovi, jedina i prava istina. Tako mi Tita i Jovanke...

Atentat i Hozan A-SDA i Denis

Filmska animacija dugo je posljednja na listi prioriteta što se tiče umjetnosti u našoj zemlji. No, zahvaljujući Jurinku Rajiču, animatoru, reditelju, direktoru i osnivaču Festivala animiranog filma u Neumu (NAFF), ova umjetnost počinje zauzimati mjesto koje joj pripada.&nbsp;&nbsp; 
Neum već 12 godina zaredom postaje stjecište ljubitelja i stvaralaca animiranog filma, a manifestacija raste iz godine u godinu. Rajič naglašava da za sve ove godine nijedan autor nije tražio novčanu naknadu za prikazivanje svog filma.

Za ovogodišnji, 13. NAFF, koji će se održati od 30. juna do 6. jula, prijavljeno je skoro 1.000 filmova iz 64 zemlje, što je rekordan broj autora. Selekcija je završena i u takmičarski program ušlo je 56 filmova, a u Panorama program 17 filmova iz 24 zemlje. Zbog velikog interesiranja, organizatori razmišljaju da od naredne godine ova manifestacija traje deset dana.

Jurinko Rajič rođen je 1954. godine u Čapljini. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a rad na crtanom filmu započeo je kao animator 1985. u “Croatia filmu”. Njegovi poznati filmovi su “Emina”, “Naša posla”, “Spomenik”, “Paparazzo”, “Naša mala vala”, “Jorgovan” i “Linđo”. Trenutno živi i radi u Mostaru. Predsjednik je i Udruge animatora KAN sa sjedištem u Centru “Pavarotti” i voditelj škole crtanog filma u MC “Pavarotti”, Neumu i Stonu.

Jurinko Rajič: Majstor animacije

Napokon je Ustavni sud FBiH prekinuo višedecenijsku diskriminaciju srpskog naroda u tri federalna kantona (Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Zapadnohercegovački). Frtalj stoljeća žive kao građani drugog reda, s ograničenim ljudskim pravima i civilizacijskim slobodama. Poniženi na vlastitoj zemlji, zarobljeni u birokratiji, ti su ljudi napušteni i zaboravljeni od svih. 

Ako je išta korisno napravio u svom turobnom premijerskom mandatu, onda je to Fadilu Novaliću nesumnjivo uspjelo s apelacijom po kojoj je Ustavni sud donio odluku o konstitutivnosti hercegovačko-posavskih Srba, ravnopravnosti srpskog jezika s bosanskim i hrvatskim, ćirilice i latinice.

Institucionalna segregacija nanosi užasne štete bh. društvu. Kažu da je rat nastavak politike drugim sredstvima. U našem slučaju, politika služi za zapišavanje zauzetih teritorija kroz birokratsko legaliziranje ratnog plijena. I, naravno, sve je po zakonu. Uz propisane pravne norme i zakonske odredbe bosanskohercegovačkom je čovjeku moguće uskratiti pravo na zavičaj, kućni prag, školovanje, jezik, posao...

Simbolično, Ustavni sud FBiH svoju je najnoviju odluku objavio u danima kada obilježavamo 150. godišnjicu rođenja najvećeg mostarskog pjesnika. Aleksa Šantić u sretna je predratna vremena tamo dobio ulicu kojom će se užasne '93. protegnuti krvava linija fronta. Imao je pjesnik i gimnaziju. Više je nema.

Neopisivo je to glupavo i kretenski pogrešno, ali zapravo obje dominantne nacionalističke politike na Neretvi podjednako preziru i plaše se Šantića. Poznato je da provincijalizacija gradova počinje i završava uklanjanjem gradskih simbola. Bez njih se lakše upravlja zapuštenom ruljom. Zato valjda SDA i HDZ, čak i bez izbora, nezamjenjivo i zajednički vladaju Mostarom.

Nakon najnovije odluke federalnog suda, ćirilična spomenička slova pod kojim počiva Aleksa Šantić formalnopravno nisu više uljezi u Mostaru. Srećom, ustavna kategorija postali su i Šantićevi današnji sunarodnjaci. Kako pjesnik reče, ostajte ovdje...

Ničiji Aleksa

Od jeseni će se u srednjim školama širom Škotske izučavati i genocid u Srebrenici. Velečasna Lorna Hud (Hood) već upoznaje profesore o tim dešavanjima radi suprotstavljanja negiranju zločina.&nbsp;&nbsp; Učenici će tako saznati zašto je do genocida došlo i kako da se suprotstave negatorima tog zlodjela. 
Njeno interesiranje za Srebrenicu dugo traje. U novembru 2017. dobila je prestižnu nagradu Kraljevstva Velike Britanije, koju je posvetila majkama Srebrenice i svima onima koji hrabro govore o zločinima i suočavaju se sa mržnjom i netolerancijom. 
Nagradu je dobila dan nakon što je ratni zločinac Ratko Mladić proglašen krivim za genocid i druge zločine.
- Veoma sam ponosna na postignuća svih onih koji su učestvovali u donošenju presude - kazala je Hud te je istaknula da međunarodna zajednica neće tolerirati mržnju, progon i diskriminaciju.
Lorna Hud rođena je 21. aprila 1953.

Mamić na križnom putu

Borac koji voli život

PREGOVORI Misli pozitivno!

Bezdušni gradonačelnik

SAPUNICA Da te nije Alija

Skromni genij

Erdogan hapsi Trutovi spavaju

Historičar s legitimitetom

Duhovni preporod

Vlasnica lijepe priče

Režiser trijumfa

Bakire, zovi Erdoana!

Atentat i Hozan A-SDA i Denis

Jurinko Rajič: Majstor animacije

Ničiji Aleksa

Lorna Hud: Od jeseni u školama u Škotskoj će se izučavati genocid u Srebrenici

Kolumne

Mamić na križnom putu

Borac koji voli život

PREGOVORI Misli pozitivno!

Bezdušni gradonačelnik

SAPUNICA Da te nije Alija

Skromni genij

Erdogan hapsi Trutovi spavaju

Historičar s legitimitetom

Duhovni preporod

Vlasnica lijepe priče

Režiser trijumfa

Bakire, zovi Erdoana!

Atentat i Hozan A-SDA i Denis

Jurinko Rajič: Majstor animacije

Ničiji Aleksa

Lorna Hud: Od jeseni u školama u Škotskoj će se izučavati genocid u Srebrenici