Pop zvijezda Robi Vilijams (Robbie Williams) nastupio je na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Pjevač, koji je poznat po kontroverznom ponašanju i postupcima koji često šokiraju javnost, ni ovog puta nije mogao odoljeti da svoj nastup dodatno ne začini.&nbsp;Televizijski prijenos ceremonije otvaranja prvenstva pratili su milioni ljudi širom svijeta, a Vilijams je tokom izvedbe pjesme “Rock DJ“ u kameru pokazao srednji prst i tako još jednom pokazao svoju zločestu stranu.&nbsp; 
Njegovo ponašanje nije bilo u skladu s ruskim propisima, pa ga sada čeka i novčana kazna. Ruski predsjednik Vladimir Putin, naime, još 2014. godine zabranio je korištenje psovki u filmovima, pozorišnim predstavama i u knjigama, a zabrana se odnosi i na bilo kakvu vrstu javnog nastupa.

Robert Piter Robi Vilijams rođen je 13. februara 1974. godine. Slavu je stekao kao član poznatog boj benda „Take That“. Zbog čestih sukoba s ostalim članovima, 1995. odlučio ih je napustiti i započeti solo karijeru. Malo je onih koji su vjerovali da će u tome uspjeti. Borio se s viškom kilograma, ovisnošću o alkoholu i čestim depresijama.

Ali, tada je Robi napravio novu verziju pjesme "Freedom" Džordža Majkla (George Michael), koja je osvojila muzičke top-liste. Uslijedili su mnogi hitovi kao što su „Angels“, „Feel“, „Rock DJ“... Dobitnik je brojnih nagrada i važi za jednog od najbolje plaćenih pop pjevača svih vremena.

Pjevač suočen s kaznom

„I ne recite za one koji su na Allahovom putu izginuli da su mrtvi. Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svojega“, kur'anski je ajet koji je godinama odzvanjao Bosnom i Hercegovinom u teškim, ali ponositim vremenima odbrane od agresija.&nbsp;&nbsp; 
Desetine i desetine najboljih ove zemlje položile su živote za nju. Iza njih su ostala djeca koja ih znaju samo kroz priče i rijetke fotografije, supruge i majke čiju bol niko i nikad ne može dovoljno pojmiti i opisati. 

Potomci šehida ostavljeni su na nemilost državi za koju su njihovi roditelji dali najvrednije što se moglo dati – život!

Ko se danas i kako sjeća šehida? 

U izbornoj godini političko se pamćenje probudi i mediji zatrpaju srceparajućim izjavama koje su motivirane samo kojim glasom više. 

Živimo u državi koja neće da se brine ni o živima, bilo da su u BiH ili „bratskoj“ Turskoj, naprimjer, a da o mrtvima ne govorimo. 

Posvemašnje devalviranje odbrane nije zaobišlo ni šehide, a ni one koji su ostali iza njih. 

Danas je Dan šehida. Bošnjaci se sjećaju i odaju počast svojim najboljima. I škrguću zubima na vazda gladnu vlast kojoj ništa nije sveto. 

Za više od dvije decenije vlasti SDA je uspjela proizvesti i svoje kadrove koji su krali na šehidskim nišanima te napravila državu koja čak ni takvima ne može, neće, ne smije... uraditi ništa! 

Šehidi su položili svoje živote za ovu zemlju. Da li to znaju, razumiju i cijene svi oni koji glasaju za ovu i ovakvu poganu SDA vlast?

Dan šehida

Realno, ima tu neke neodoljive simbolike - posljednji dan ramazana, prvi je dan Svjetskog fudbalskog prvenstva. Još kad se namjesti da uoči Bajrama, najvećeg i najsvetijeg muslimanskog blagdana, Mundijal svečano otvara Saudijska Arabija u utakmici protiv domaće Rusije, zbilja dobijemo neobičan sklad u kalendaru. Ponekad se, eto, stvari slučajno poklope, poredaju se same. Unatoč prokletoj mržnji i civilizacijskim sukobima što nas okružuju! 
Možda vam ime ništa ne znači, ali jedan je i jedini Sanjin Latifić-Lutvo, besprijekorni fudbalski znalac, doajen u najboljim godinama i fanatični poštovalac „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Mada je u prethodnim decenijama dosljedno konzumirao hobi skupljanja slavnih Panini sličica, nedavno će pred više prisutnih svjedoka svečano saopštiti odluku da ovog puta preskače ljepljivu kolekcionarsku turnirsku uvertiru. Mnogi od nas nisu ga slijedili, pa smo na vrijeme popunili šarene primjerke sve obimnijih i finansijski zahtjevnijih albuma.
Da skratim, potpuno sam saglasan s Lutvinim depresivnim procjenama i mutnim prognozama uoči ovog čudnog Mundijala. Najprikladnije se postaviti kao umjereno-uvjereni pesimista koji ne očekuje naročito kvalitetne utakmice i velika uzbuđenja. I nadati se da baš neće uslijediti odron kao s onim nesretnim portugalskim EURO-om i grčkom titulom...
Osim iscrpljujuće sezone, fizičko-mentalne iscijeđenosti najboljih, u pravilu razmaženih svjetskih igrača, turobnoj će atmosferi kumovati i tragično loše stanje unutar ruskog neslobodnog društva. Objektivno, siva diktatorska gubernija Vladimira Putina baš i nije najsretniji izbor za organizaciju planetarne sportske manifestacije. Doduše, nije to ni Katar, al' o tome ćemo kukati tek za četiri godine. Nažalost, ponovo je presudio finansijski makijavelizam glavešina iz FIFA-e. Ali, rodilo se, valja ga ljuljati, Mundijal počinje, valja navijati. Ja ću, po običaju, za Francusku.
Bajrambarećola, dragi ljudi!

Nije svaki dan Bajram, a ni Mundijal!

Ni za živu glavu ne bih bio u koži Aleksandra Vučića nakon pisma koje mu je složio Denis Bećirović. Mada je srbijanski predsjednik redovna žrtva nabrijanog bh. poslanika, razumljivo je da će zbog recentne epizode ubuduće dobro promisliti prije nego pisne o bilo čemu. Eno, i dokoni se konobari s beogradskih splavova naslađuju njegovom mukom. Fotelja, ruke i Srbija se tresu, a san neće na umorne oči. Kažu da mu se i onaj imenjak Vulin iza leđa smije dok Vučića po društvenim mrežama bjesomučno rafalaju i ponižavajuće (mal)tretiraju. I baš se sve glupavo potrefilo pred početak Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji. 
Na istoku je zapaljivo i burno, a zapadno od nas ništa novo. Stroga bonaca, rekli bi slavonski arbajt-sezonci u Dalmaciji. Na Pantovčaku, jednako kao na Markovom trgu, o sebi se sami zabavili. Nijednog stava što vrijedi patriotske bh. pažnje, provokacije ni za lijeka. Tačno se naopako i nakrivo nasadilo čim ni poslanik Bećirović nema kome u Hrvatsku da piše. Od Kolinde Grabar-Kitarović ni traga, od Andreja Plenkovića ni glasa. Šute k'o da smo Skandinavci, ili, božemeoprosti, Česi i Slovaci. Za koji smo klinac ratovali pa da, evo, danima nemamo povoda za solidnu svađu i čestito otvoreno pismo?
U nedostatku poželjnih neprijatelja iz komšiluka, budžetskom patrioti Bećirovićevog tipa (koji pragmatično računa na glasove s ljevice, centrice, desnice i radikalne desnice) nema druge nego propagandno razigrati na domaćem terenu. Mogao bi se, recimo, ljudski, a ne politikantski oglasiti u vezi s drskim turskim kidnapovanjem Selmira Mašetovića, međutim nema šanse! S prijateljima se Bećirović ne svađa. Teško da ćete ga čuti i kako osuđuje, štajaznam, višedecenijsku korupciju, kriminal i odvratnu politizaciju vjere od SDA, jer takvim se temama, jelte, deklarisani musliman i socijaldemokrata ne bavi. Valjda je iz ideološkog rakursa čvrsto odlučio prešutjeti i jalijaške prozivke Bakira Izetbegovića, političara o kojem valjda još jedino Denis Bećirović nikad ništa loše nije rekao.
Kako vidimo, šarolik je izbor tema za kampanju, samo kad bi se SDP-ov Denis barem jednom u životu udostojio progovoriti o orasima u džepovima bošnjačke političke elite. Bogu fala, u njegovim otvorenim pismima krivci su uvijek neki drugi. A ti drugi nisu Bošnjaci.

Denis B. Otvoreno pismo

Nastavnica islamske vjeronauke Elvedina Kazazić iz Mostara prije tri godine pokrenula je hvale vrijedan projekt u sklopu kojeg svoje učenike vodi u crkve i džamije, kako bi učili o suživotu i religijama svojih drugova.&nbsp;&nbsp; „Naše različitosti su ono što nas spaja, a ne razdvaja“, osnovna je misao vodilja ove vrijedne vjeroučiteljice koja je i prije nekoliko dana, zajedno s parohom Radivojem Kruljem, učenike Šeste osnovne škole, u kojoj predaje, odvela u posjetu mostarskim bogomoljama, džamiji u Cernici, Franjevačkoj crkvi te pravoslavnoj Sabornoj crkvi Svete Trojice. 
Kazazić svoje učenike nastoji naučiti da našu domovinu čini posebnom upravo činjenica da u njoj žive ljudi različitih religija, da ljude ne treba dijeliti po vjeri, već samo na dobre i loše. 
Međusobno uvažavanje i upoznavanje, ističe Kazazić, ključ su suživota i bolje budućnosti za sve koji žive u ovoj divnoj zemlji. Kazazić je rođena 10. marta 1980., udata je i majka dvoje djece. Završila je Karađoz-begovu medresu i Nastavnički fakultet u Mostaru te Pedagoški fakultet u Bihaću.

Borba za suživot

Ako je vjerovati arhivskom Boži Ljubiću, ortoped je prije dvanaest godina amputirao HDZ BiH „zbog klijentelizma, korupcije i antihrvatske politike“. U to vrijeme zastupnici novoformiranog HDZ-a 1990 u Državnom parlamentu ruše „aprilski paket“ i gase zadnju nadu za izmjenu naopakog bh. ustava. Reforma je nepovratno propala, ali zato smo dragocjeno vrijeme dostojanstveno proćerdali na beskorisna politička naduravanja i svađe. 
Wikileaks će naknadno otkriti da su ustavne promjene srušene zahvaljujući podmićivanju pojedinih parlamentaraca. Tadašnji američki ambasador u Sarajevu svojim šefovima u Washingtonu referiše: „Stranka za BiH i HDZ 1990 su, radeći zajedno, vrlo vjerovatno kupile podršku time što su dale određene materijalne podsticaje, kako bi osigurale potrebna dva glasa kojima bi, uz svoje glasove, blokirale paket ustavnih promjena... Bila je to osveta Bože Ljubića Draganu Čoviću za poraz na stranačkim izborima za predsjednika HDZ-a BiH.“
Moguće je, eto, da se Ljubić rušenjem ustavnih amandmana pokušao revanširati za poraz na stranačkom saboru, ali nesumnjivo je da je Bosni i Hercegovini načinio nepopravljivu i ogromnu štetu. Pošto je napustio „devedesetku“ (s kojom se, također, uspješno vucarao po funkcijama u bh. vlasti), „Božo pravde“ osvanuo je ponovo u Čovićevom taboru.
Za poslušnost i odanost nagrađen je sinekurom u Saboru Republike Hrvatske, odakle verbalno rešeta i prijeti. Općenito, Ljubićeva uloga u Čovićevom HDZ-u svodi se na to da priča ono o čemu pametniji šute. Njegova najnovija žrtva je Valentin Inzko, kojeg optužuje za antihrvatstvo.
Mostarci bi rekli - ni p'o jada da je sva šteta u tome. Uostalom, problem s Ljubićem nikad i nije bio u kritici jednog očajnog političara i budžetskog parazita, već u neskrivenoj ksenofobiji kojom taj lik opasno kontaminira ovdašnje društvo. Jer, prvo je Ljubić prozvao političare Bošnjake. Onda su na red došli nepoželjni muslimanski migranti u Hercegovini. A danas je to famozni „kolaboracionist bošnjačke politike“ Inzko... Ako nije asocijativno, onda ništa!

Pečalbar Božo Ljubić

Vijest da je ser Ričard Brenson (Richard Branson), britanski bogataš i vlasnik brenda „Virgin“, odlučio osnovati kompaniju i u Bosni i Hercegovini još izaziva nevjericu.&nbsp;Biznismen čije se bogatstvo procjenjuje na 7,8 milijardi dolara, počeo je od studentskog magazina, nastavio s lancem prodavnica ploča, razvio se za pedesetak godina u jednog od najutjecajnijih biznismena, čijom se kompanijom leti čak i na Mjesec. Danas ima 350 kompanija. 
U Tuzli je osnovan "Virgin Pulse" d.o.o., a bavit će se računarskim programiranjem i konsaltingom.
O zaposlenicima koji će u Tuzli voditi Brensonov biznis malo se zna, ali je činjenica da su njihova znanja i trud doveli veliku kompaniju u BiH.
Kako je za sada poznato, u Tuzli će se rađati tehnologija pomoću koje će radnici povećavati produktivnost na poslu i ukupan rezultat rada kompanije. Zvuči lijepo, naročito kada se zna da mjesta u tuzlanskom uredu još ima. I da će mnogo kandidata zadovoljiti uvjete.
Šteta je samo što ovakve mlade ljude otkrivaju uvijek drugi. A Brenson zna šta valja!

Biznismen koji leti do Mjeseca

Razumnima i čestitima nepotrebno je, valjda, crtati i objašnjavati kako su vjera i vjerovanje duboko intimne i lične kategorije. Za civiliziran svijet tu sve počinje i završava. I nema šansi za dodatne rasprave i nekulturna propitivanja. Životno iskustvo uči nas, ipak, da se okolo vazda metiljaju i ideološki komesari što bi da pojedinačno i kolektivno optužuju i presuđuju. Naročito su napaljeni na uspješnije od sebe.
U Bosni i Hercegovini egzistira neumjerenost u svemu. Pa i u religiji! Brutalna zloupotreba vjerskih osjećaja ovdašnjih ljudi i novotarije koje destruiraju naše tradicionalne običaje postali su ugaoni kamen za političku manipulaciju. Kako je naopako krenulo, uskoro bi centrale nacionalističkih stranaka mogle početi s izdavanjem uvjerenja o vjerskoj (ne)podobnosti.
U tome im, nažalost, asistiraju i neki vjerski velikodostojnici. Oni to rade za vlastitu korist, a ne zbog ovozemaljskih dužnosti i obaveza. Tako je ona aksiomska mogućnost izbora iz uređenih i modernih sredina ovdje mutirala u predmet podjela i sukoba.
Prošlog četvrtka u Kaknju i u Srebrenici organizirani su zajednički iftari. Na stadion Fudbalskog kluba Rudar sletila je SDA elita, predvođena bračnim parom Izetbegović, nasamarenim Denisom Zvizdićem i iznuđenim Šefikom Džaferovićem. Bilo je tu stranačkih funkcionera, direktora, lokalnih moćnika i još, kažu, pet hiljada duša. Događaj su finansirali turski domaćini i domaći budžeti.
Fahrudin Radončić iftario je u društvu svojih mladih srebreničkih stipendista i njihovih porodica. Već čujem SDA komentatore i nabrijane mudrosere kako ovaj događaj podvode pod političku demagogiju, a malenkosti mojoj uvaljuju gnusne uvrede i još pride moralna posrtanja.
Nemam, dakle, ništa protiv bljuvotina sve dok se kreću unutar neotuđivog prava na fizički integritet, ali majkamustara, zar nije građanski red barem jednom priznati da ima razlike između ekstrudirane SDA-ove stadionsko-vjerske manifestacije, finansirane s budžetskih jasli, i srebreničkog iftara, plaćenog iz Radončićevog džepa. Ima tu, realno, drastične razlike!

Srebrenički i stadionski iftar

Junak trijumfa juniora Fudbalskog kluba Sarajevo na turniru na Zlatiboru bio je sjajni golman Belmin Dizdarević. U finalnom susretu protiv Partizana, nakon 0:0 u regularnom dijelu, Dizdarević je u penal-lutriji odbranio dva udarca, a uspio je s bijele tačke i pogoditi mrežu beogradskog kluba.&nbsp; 
Dizdarević je rođen 9. avgusta 2001. godine u Zenici. Član je Akademije FK Sarajevo već tri godine. Osvojio je dvije titule prvaka Bosne i Hercegovine s kadetskim timom premijerligaša s Koševa. Imao je sjajnu statistiku u posljednjem prvenstvu, u 33 meča primio je samo 16 golova. 

U prošloj sezoni branio je i na nekoliko mečeva juniorske ekipe Sarajeva, također državnih šampiona. Za kadetsku reprezentaciju BiH branio je šest puta. Dizdarević, nema sumnje, predstavlja jedan od dragulja kluba s Koševa i bh. fudbala. Pohađa Srednjoškolski centar Vogošća.

Junak Koševa

Izbor Njemačke za novu nestalnu članicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda nesumnjivo je još jedan dokaz i onog političkog, pored njenog globalnog ekonomskog značaja. Odavno se Njemačka smatra nezamjenjivim dodatkom bloku pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji i Kini, koja se, čak i bez prava veta, itekako pita o gorućim svjetskim pitanjima.&nbsp; 
I kad je o zapadnom Balkanu riječ, doprinos Berlina u UN-u, gdje se još šestomjesečno raspravlja o Bosni i Hercegovini, a svaka tri mjeseca i o Kosovu, naprosto je nezamjenjiv. Njemačka je politička lokomotiva cijelom regionu! Ona presudno pomaže da se savladaju nemale prepreke ka Evropskoj uniji. Njemački glas je jasan - Balkan ne smije više biti talac svoje prošlosti!&nbsp;

To znači i da Srbija ne može u EU bez prihvatanja međunarodnog statusa Kosova, kao što je to uvjetovao i njemački ambasador u UN-u. Tako će se relaksirati i odnosi u BiH, gdje se, zbog mnogo čega, neopravdano kasni s reformama.

Dakako, ovaj izbor Njemačke pozdravljaju i Amerikanci. Bez obzira na to što se Trampova administracija trenutno mimoilazi s EU oko Pariskog dogovora o klimi, iranskog nuklearnog programa i oko trgovinskog “rata” tarifama, nema sumnje, njemački glas u UN-u bit će umnogome i američki. 

Berlin je ovog vikenda odigrao i ključnu ulogu u očuvanju jedinstva Zapadnog bloka na Samitu G-7 najrazvijenijih zemalja svijeta. Kancelarka Angela Merkel intervenirala je da (samo)izolacija Amerike ne dobije dimenzije strateške fatalnosti. Insistirala je na tome kako je u G-7 “ove godine, manje stvari oko kojih se ne slažemo” nego ranije. 

Nasuprot američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump), koji smatra da bi Rusiju trebalo vratiti u G-7, stav Angele Merkel kristalno je jasan: Evropa i Amerika moraju ostati aktivno budne oko Rusije. Moraju se, dakle, uvažiti i utemeljene optužbe da se Moskva, koristeći se raznim sredstvima i metodama, umiješala u izborni proces na Zapadu. 

Tu je, naravno, i agresivna ruska politika prema susjedima, uključujući i Balkan. Upravo zbog izborne godine u BiH, ta ruska opasnost i poziv Angele Merkel na dodatnu budnost morali bi se najozbiljnije shvatiti. I o tome će sigurno biti još riječi.

Evropska lokomotiva

Simona Halep (27) konačno je jučer uzela ono što joj odavno pripada, veliki pehar jednog teniskog gren slem turnira.

Pošlo joj je to za rukom pobjedom nad Amerikankom Sloan Stivens (Sloane Stephens) u finalu Rolan Garosa, rezultatom 2:1 u setovima (3:6, 6:4, 6:1).

Halep je već dugo najbolja svjetska teniserka, a do te pozicije došla je pobjedama na brojnim turnirima širom svijeta. Velika karijera 168 centimetara visoke Rumunke ne bi bila potpuna bez najveće titule u tenisu, a bila bi to prava sportska nepravda.

Nakon što je prethodnih godina izgubila tri finala na gren slem turnirima, od kojih dva na Rolan Garosu, do trofeja u Parizu došla je preokretom u kojem je nadigrala aktuelnu pobjednicu US Opena. 

Prva je Rumunka osvajačica Otvorenog prvenstva Francuske nakon Virginije Ružici, koja je bila šampionka prije 40 godina. 

Simona Halep rođena je 27. septembra 1991. godine u Konstanti. Od turnira, do sada je u karijeri zaradila 24 miliona dolara, po čemu je na 11. mjestu među teniserkama svih vremena.

Treća sreća u Parizu

Kristijane Homan (Christiane Hohmann), ambasadorica Njemačke u BiH, u intervjuu za „Dnevni avaz“ uputila je snažne poruke, prije svega bh. političarima, ali i bh. građanima.&nbsp;&nbsp; 
- Političari u ovoj zemlji moraju konačno preuzeti odgovornost i zauzeti se za budućnost svih Bosanaca i Hercegovaca, a ne samo za dobrobit svoje etničke grupe – izjavila je ona, upućujući tako oštre kritike domaćim političarima. 

Time je pokazala da je prijatelj BiH, kao i zemlja iz koje dolazi, što se pokazalo kroz brojna finansijska ulaganja. 

Homan je upozorila da je Njemačka veoma zabrinuta zbog rastuće nacionalističke retorike u BiH, ukazujući da ona nikako nije u skladu s približavanjem Evropskoj uniji.
 
Pametnom je i išaret dosta, ali teško je očekivati da se domaći političari, čast izuzecima, okrenu budućnosti ove zemlje o kojoj tako lijepo pričaju.
 
Za razliku od političara, bh. građani spremni su pomoći drugima, ne očekujući ništa zauzvrat. Nadati se da će građani pravu odluku za bolju budućnost ove zemlje znati prepoznati i u oktobru.

Dokazani prijatelj BiH

Na početku mandata federalnog ministra poljoprivrede FBiH Šemsudina Dedića (SDA) među poljoprivrednicima je vladao veliki entuzijazam. Pred njegovim ministarstvom bilo je mnogo zadataka, podizanje bosanskohercegovačkih ratara s koljena, uvođenje plavog dizela po uzoru na Republiku Srpsku, sređivanje sistema poticaja...&nbsp; No, danas s distance i nakon skoro cijelog Dedićevog mandata, vidi se da poljoprivrednici u FBiH nikad nisu bili u gorem položaju. Poticaji kasne, plavog dizela nema, a državom hara opaka bolest, bruceloza. 
Mjesecima se stočari žale da im ova bolest desetkuje stada, a šta u to vrijeme radi resorni ministar? Odgovor je jednostavan, ništa! Prebacuje odgovornost na druge i pokušava opravdati propuštene prilike da pomogne ljudima. 
Nije ovo jedina afera ministra Dedića, bruceloza je samo jedna u nizu. Malinari još nisu zaboravili predizbornu prevaru Dedića s poticajima. Da, predizbornu, jer se Dedić prije mjesec dana pohvalio da je prvi ministar koji je uveo malinarima poticaje. Sami oni, međutim, otkrili su da se poticaji odnose samo na velike proizvođače ove kulture, kojih je u cijeloj državi možda tek desetak. 
Nakon bruceloze i poharanih stada, prevare malinara, prekršenih predizbornih obećanja, ostaje samo da se zapitamo za koga radi ministar Dedić, ako već ne radi za poljoprivrednike!?

Za koga radi Dedić!?

Prije dvije godine austrijski „Der Standard“ objavljuje tekst o bahatoj rastrošnosti bh. političara. Povod je četverodnevni boravak Bakira i Sebije Izetbegović u Beču. Novinari, između ostalog, pišu: „Oni su ovdje na odmoru. U njihovoj pratnji nalaze se dvije osobe i sedam tjelohranitelja. Stigli su sa četiri državna vozila. Smješteni su u jednom od najluksuznijih i najskupljih bečkih hotela, a od austrijskih policijskih agencija zatraženo je da se uzdrže od sigurnosne kontrole predsjedničkog bračnog para.“
Sjetio sam se austrijske epizode iz života Izetbegovića čitajući „Avazovu“ vijest o 218 otkaza u Fabrici duhana Sarajevo (FDS). Za neki budući službeni zapisnik zanimljiv je podatak da je predsjednički par u Beču boravio baš dok je ona fantomska firma s dvojicom zaposlenih privodila kraju mešetarsko preuzimanje vlasništva nad FDS-om od Federalne vlade. Sve se, dakle, odigra(va)lo daleko od očiju javnosti i bez prisustva austrijske policije čije je usluge, tvrdio je „Der Standard“, Izetbegović ultimativno odbio. Inače, u Sarajevu je tih dana SDA-ov premijer Fadil Novalić papagajski ponavljao da ga ne zanima kome se i za čiji račun u bescjenje prodaje jedna od najvrednijih državnih kompanija.
U priči oko „Duhanjare“ postoje najmanje tri važne i povezane činjenice. Tajni bečki izlet javnog bračnog para u savršenom tajmingu, Novalićevo neracionalno, neodgovorno i sumnjivo ponašanje i, konačno, prodaja fabrike po višestruko sniženoj akcijskoj cijeni. 
Sljedećeg mjeseca tamo će uručiti otkaze većini zaposlenih. Ali, političkoj mafiji prioritet nikad i nisu bili interesi radnika, već fabrička imovina koja se procjenjuje na gotovo pola milijarde maraka. Tu su trafike, maloprodajni objekti, fabrike, hoteli, neboderi, banke, poslovni prostori... U tom smislu, sve što su Izetbegović i Novalić razigrali oko FDS-a, napravili su isključivo za vlastite potrebe i lične interese. Ostali su, po običaju, popušili.

SDA NIKOTIN „Duhanjara“ popušila!

Nekadašnji čelnik, sadašnji savjetnik u Nogometnom klubu Dinamo iz Zagreba presudu Županijskog suda u Osijeku kojom je osuđen na šest i po godina zatvora dočekao je, kako je sam rekao, u drugoj domovini, u BiH.
Zdravko Mamić je uz najbliže saradnike osuđen za izvlačenje novca iz Dinama, na teret mu se stavlja i višemilionsko oštećenje budžeta, neplaćanje poreza. 
Tokom suđenja živopisni je Mamić od procesa pravio farsu, od svjedoka i prijatelje i neprijatelje, sve po potrebi, od novinara krvoločne dželate, od javnosti želio dobiti samilost.
Bježeći u Međugorje, Mamić je pokazao da se ruka pravde proteže taman do državne granice. 
I nije to prvi put, prije njega su to već uradili nekadašnji član Predsjedništva BiH Anto Jelavić, general HVO-a Zlatan Mijo Jelić, Oliver Knezović, sutkinja Lejla Fazlagić, pa i general Novak Đukić, osuđenik za ubistvo tuzlanske mladosti na Kapiji, koji je pobjegao u Srbiju.
Milo za drago, rekli bi cinični. No, posrijedi je samo surova realnost – dvojno državljanstvo, dva pasoša, dvije putovnice. BiH i Hrvatska odavno su potpisale bilateralni ugovore o međusobnom izručenju, sli, ako pamćenje dobro služi, (i ovaj je) sporazum ostao mrtvo slovo na papiru.
Mamić tvrdi da postoji razlog zbog kojeg će svoju bitku voditi iz druge domovine. Kako je čudno da se druge domovine Mamić i slični sjete samo kad sud sjedne za vrat!

Bjegunac iz „prve domovine“

Ovdašnji medijski prostor, u principu površan, najvećim dijelom u službi vlastodržačkih moćnika, u posljednje vrijeme zaokupljen je sukobima na samoproklamiranoj lijevoj političkoj sceni. Stalni pokušaji kriminaliziranja vrha SDP-a, koje poduzima Komšićeva partija, te nemogućnost da se zbog toga napravi koliko-toliko jaka lijeva koalicija, predmet su plošnih propagandističkih analiza kojima je cilj sačuvati postojeći vlastodržački poredak.&nbsp;&nbsp; Ljevica nije otklizala u centar, nego desno od njega
Istodobno, slabi, lijevo orijentirani mediji, uglavnom kontrolirani iz Centrale Komšićeve stranke, šire kvazipatriotsku retoriku, nastojeći uvjeriti javnost da će se bez ovog političara u Predsjedništvu BiH zemlja gotovo sigurno raspasti. Nastranu elementarno nepoznavanje ustavnih ovlasti članova pomenutog organa vlasti i činjenica da je Komšić u njemu proveo već dva mandata bez bilo kakvih bitnih političkih uspjeha – takva orijentacija medija onemogućuje uvid u složenu političku stvarnost zemlje. 
Da bi se ona spoznala, nužno je proširiti analitičku optiku i pokušati doći do ideoloških pozadina današnje političke scene. Već na prvi pogled, jasno je da su ljevičarske ideologije gotovo nestale u bosanskohercegovačkom društvu. I ono dobro što je SDP uradio na unutrašnjoj demokratizaciji partije, naprimjer paradigmatski bitni potezi kakav je izbor predsjednika stranke po principu da svaki član o tome odlučuje svojim glasom, te referendum o izboru kandidata za člana Predsjedništva BiH, ali i pokušaji vraćanja izvornoj socijaldemokratskoj ideologiji – sve to ugroženo je kandidaturom Denisa Bećirovića. 
Njegovi politički istupi, i na retoričkom i na ideološkom planu, spadaju u desni spektar, baš kao i oni Željka Komšića. Zato se može konstatirati da je ljevica otklizala ne u centar, nego desno od njega. To vrlo slikovito pokazuje, naprimjer, slučaj Sutorina i Bećirovićevo traženje da se ona oduzme od Crne Gore i vrati Bosni i Hercegovini. 
Pokazavši tada elementarno nerazumijevanje međunarodnih političkih odnosa i principa nepovredivosti granica, koje je postavila Badinterova komisija u okviru Međunarodne mirovne konferencije u Jugoslaviji, Bećirović je, baš kao i Komšić, te Građanski savez, Suljagić-Bajrovićeva politička organizacija, na kvazipatriotskoj retorici razvio krajnji populizam i postao desniji i od članova SDA. Zato i ne čudi Bećirovićev savez s A-sda, odnosno sa Sejfudinom Tokićem. 
Maska ispod koje su političke oligarhije otele i opljačkale društveno bogatstvo
Ali, analizom sukoba na tzv. ljevici ne može se doći ni do kakvih bitnijih odgovora na pitanja o stanju trenutne društvene krize. Nju, očigledno je to u posljednjih dvadeset godina, ljevica pod liderokratskim vodstvom Zlatka Lagumdžije nije ni razumjela, a kamoli mogla riješiti, pa je u potpunosti izgubila svoju ideologiju i završila u tehnokratskom pristupu politici. 
Baš zato, sve više postaje jasno da nepostojanje analiza ideoloških pozadina političke scene u BiH vodi ka trijumfu samo jednog načela u politici – pragmatizma. Na toj osnovi se i uspostavlja savez između medija i političkih moćnika, a posljedica je da se u istoj ravni analiziraju sve političke partije, bez obzira na ideološke vrijednosti koje zagovaraju. Površnost takve analitičke matrice možda se najbolje ogleda u pojednostavljenoj formuli prema kojoj postoje tzv. probosanske i antibosanske političke partije. 
Na taj način i izrasta opozicija separatističke – unitarne stranke, a polazište i instrumentarij analitičara svodi se na njegov proklamirani patriotizam, odnosno zagovaranje nacionalistički postuliranog secesionizma. Takvim analizama legitimira se ustvari samo jedan ideološki sistem, onaj nacionalistički, pa javnosti ostaje da bira između više ili manje nacionalizma. 
Iza te medijske površnosti stoji osobena crna rupa društvenih kriza koje je proizveo baš rigidni, klerikalni nacionalizam. BiH je zemlja prvobitne akumulacije kapitala koju su osmislile nacionalističke stranke, ponajprije i ponajviše SDA, SDS, HDZ i SNSD. 
Nacionalizam se u društvenom polju pokazao kao veoma uspješna maska ispod koje su političke oligarhije otele i opljačkale društveno bogatstvo i predale ga u ruke svom povlaštenom sloju, tajkunskim poslušnicima. Na taj način stvorena je klasa nezamislivo bogatih u zemlji u kojoj blizu 30 posto stanovništva živi ispod donje granice siromaštva, a gotovo 60 posto na toj granici. Tako je proizvedena osnova ekonomskog sistema zemlje u kojoj je 90 posto stanovništva isključeno iz odlučivanja o svakoj vrsti finansijskih tokova.
Ostvaren puni krug ideološkog apsurda
Ovi podaci demaskiraju nacionalizam u njegovom temelju. On je, naime, obećavao unutaretnički altruizam i pravednost, a proizveo je prvobitnu akumulaciju kapitala, praćenu stravičnim oblicima eksploatacije ne samo radničke klase već i prekarijata koji nema nikakvu šansu za zakonsku zaštitu svog najamničkog rada i s njim usklađenog društvenog položaja. Zato se slobodno može reći da nacionalizam nije rezultirao samo ratnim užasom, već i poratnom pljačkom društvene imovine i socijalnom tragedijom. 
Rezultat takvog ekonomskog sistema zemlje jeste njena demografska katastrofa, pa se može zaključiti da je nacionalistički rat za teritorije rezultirao današnjim opustjelim teritorijama s kojih je stanovništvo pobjeglo u inozemstvo u potrazi za kruhom. Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji su podržavali svoje nacionalističke stranke (SDA, HDZ, SNSD, odnosno SDS), slikovito rečeno, protjerani su iz BiH poslije rata ekonomskim sistemom koji su te stranke uspostavile. 
Tako je ostvaren puni krug ideološkog apsurda u kojem je ratno nasilno etničko čišćenje poslije rata dobilo svoj ekonomski parnjak – demografsku katastrofu uvjetovanu ekonomskom migracijom prevarene sirotinje. Taj ideološki sunovrat nacionalizma u našem medijskom prostoru uopće se ne analizira, zbog čega ostaje nevidljivo zlo lice te ideologije prema vlastitim nacijama. 
Na drugoj strani, nacionalizam je postao gotovo prirodni, čak zdravorazumski pogled na društvenu stvarnost, jer je BiH, kao stalno nedovršiva država Dejtonskim sporazumom, osuđena na stalnu ustavnu krizu. Nacionalizam dvadeset godina nije želio rješavati tu krizu, već ju je razbuktavao i na njoj parazitirao. Ona je postala rodno mjesto nove proizvodnje nacionalizma, pri čemu su se oni koji su u privatizaciji opljačkali zemlju mogli predstavljati kao branitelji nacija. 
Državu pretvaraju u svoj servis, ostvarujući u vertikali institucija korupciju i nepotizam
Spomenute nacionalističke stranke su, raspirujući ustavnu krizu, proizvele veoma skup birokratski aparat, pretvorivši ga u svoju biračku klijentelu. Taj aparat je, živeći na račun države, učinio sve da građanima na svaki mogući način oteža praktični život, neprestano komplicirajući svoje birokratske metode. On je potvrda da se ustavno nedovršiva država u svakodnevnom životu građana pokazuje kao višak države, tj. vrlo moćan sistem institucija koje žive na račun građana, zagorčavajući im živote svojim birokratskim procedurama. 
Analiziran na ovaj način, SDA-ov, HDZ-ov, SNSD-ov i SDS-ov nacionalizam pokazuje se kao birokratsko-institucionalna kaznionica u svakodnevnom životu građana. Ta kaznionica, pak, održava na vlasti nacionalističke partije, jer glasa za svoju egzistencijalnu sigurnost. A to znači da dvjestotinjak hiljada državnih službenika i službenica, članovi njihovih porodica i rodbine, državu pretvaraju u svoj servis, ostvarujući u vertikali institucija korupciju i nepotizam, te time omogućujući nekažnjivost kriminala.
Ako je 90 posto građana isključeno iz odlučivanja o finansijskim tokovima u zemlji, kako pokazuju statistički podaci o siromaštvu, onda onih 10 posto, smještenih u klasu novih bogataša i državnih službenika, upravo tih 90 posto drže kao taoce svoje vlasti sve vrijeme poslije rata. Nacionalizam je u ratu obećavao nacionalnu slobodu, a u miru je 90 posto stanovništva pretvorio u svoje političke taoce.
SDA je Bošnjacima nametnula osmanonostalgiju i turkofiliju
Istodobno s tim, nacionalizam je u politikama kreiranja novih formi nacionalnih identiteta vratio nacije iz postmodernog u predmoderno doba. Taj sistem arhaizacije nacionalnih identiteta, zasnovan na antikomunizmu i antimodernizmu, najočitiji je u SDA, a veoma izražen u ostalim nacionalnim strankama. Slikovito rečeno, SDA-ovi Bošnjaci, SNSD-ovi Srbi i HDZ-ovi Hrvati identitarno su stariji od svojih predaka. 
Emancipacijske vrijednosti evropske moderne, racionalizma i prosvjetiteljstva isključene su iz sistema današnjih nacionalnih identitarnih vrijednosti, a njihovo mjesto zauzela je religija praćena sakralizacijom tradicije. Na toj osnovi su religiocentrične forme nacionalnih identiteta načinile međunacionalnu distancu i produbile jazove između bosanskih nacija stvorene praksom ratnih zločina. Multikulturno tkivo zemlje, na koje se vole pozivati tzv. građanski politički subjekti u društvu s dominantnim klerikalnim vrijednostima, razoreno je najprije ratom, a onda produbljeno nacionalističkim politikama identiteta. 
Nacionalizam je, nadalje, stvorio nova identifikacijska polja, pa je SDA Bošnjacima nametnula osmanonostalgiju i turkofiliju kao identitarna izvorišta, SNSD Srbima rusofiliju, a HDZ Hrvatima fantazmu o kršćanskom temelju Evrope. Iz tih procedura proizašla je autokolonizatorska priroda tih novih, nacionalistički zasnovanih kolektivnih identiteta, pa oni svoje duhovne centre ne traže u BiH, već izvan nje, u Ankari i Istanbulu, Moskvi i Petrogradu, Bonu i Vatikanu. 
Ove identitarne procedure praćene su historiografskim revizionizmom koji je relativizirao odgovornost fašizma i njegovih pristalica za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, a u središte nacionalnih imaginarija postavljene su pristalice fašizma čija imena nose ulice i škole, dok su partizanski heroji protjerani iz nacionalne memorije. 
Najdugoročnije zlo nacionalizma 
Tu je sadržano možda i najdugoročnije zlo nacionalizma, jer je pomoću njega ostvareno mentalno porobljavanje nacija, a nacionalizam se preko kulture i kulturne memorije internalizirao u pripadnike nacija i postao normativni pogled na društvenu stvarnost, povijest i kulturnu tradiciju. Drugim riječima, ako je na ekonomskom planu egzistencijalno porobio ljude, nacionalizam je to učinio i na mentalnom, porobljavajući ih svojim nakaradnim kulturnim modelom.
Mogao bi se izvesti još čitav niz ideoloških pozadina koje su uvjetovale postratnu destrukciju bosanskohercegovačkog društva i pretvorile ga u prostor višestrukog egzistencijalnog, kulturnog i ekonomskog porobljavanja masa. Zarobljena u ustavnoj krizi, BiH je danas zemlja u kojoj većina živi u beznađu, dok je iznutra i dalje pustoši manjina, onih 10 posto stanovništva koncentriranog oko nacionalističkih političkih oligarhija. 
Ako ove ideološke pozadine vlasti u zemlji ostanu nevidljive, onda će i naredni izbori biti besmisleni. Obračun s nacionalizmom nije moguć jeftinim populizmom, jer on vodi u novu vrstu ideološke zarobljenosti masa. To ovdašnja opozicija, i ona koja sebe određuje lijevom, i ona na centru, ali i ona koja zagovara liberalizam, mora uvidjeti i razobličiti sve ideološke pozadine nacionalizma. U protivnom, ona će završiti u ćorsokaku, boreći se s nacionalistima na njihovom ideološkom terenu, tamo gdje je unaprijed poražena.

Pjevač suočen s kaznom

Dan šehida

Nije svaki dan Bajram, a ni Mundijal!

Denis B. Otvoreno pismo

Borba za suživot

Pečalbar Božo Ljubić

Biznismen koji leti do Mjeseca

Srebrenički i stadionski iftar

Junak Koševa

Evropska lokomotiva

Treća sreća u Parizu

Dokazani prijatelj BiH

Za koga radi Dedić!?

SDA NIKOTIN „Duhanjara“ popušila!

Bjegunac iz „prve domovine“

Nacionalistička višestruka ropstva

Kolumne

Pjevač suočen s kaznom

Dan šehida

Nije svaki dan Bajram, a ni Mundijal!

Denis B. Otvoreno pismo

Borba za suživot

Pečalbar Božo Ljubić

Biznismen koji leti do Mjeseca

Srebrenički i stadionski iftar

Junak Koševa

Evropska lokomotiva

Treća sreća u Parizu

Dokazani prijatelj BiH

Za koga radi Dedić!?

SDA NIKOTIN „Duhanjara“ popušila!

Bjegunac iz „prve domovine“

Nacionalistička višestruka ropstva