U paklu baza ISIL-a u Siriji nalazi se više od 58 žena iz Bosne i Hercegovine sa 130 djece!&nbsp; Uglavnom su udovice, nemaju nikakvih dokumenata, nisu, zapravo, niko i ništa, a kontrola ISIL-ovog režima i torture o kojima godinama pišu mediji, samo su kap u moru horora koji prate ove žene.
Mnoge od njih krenule su u Siriju u pratnji muževa, zaluđenih pričama o navodnih 30.000 KM koje će dobiti kad dođu na nesigurno tlo. Mnoge su bile tek žrtvena janjad u obećanjima koja nikad neće biti ispunjena. 
Budimo iskreni, riječ je, mahom, o ženama iz konzervativnih, malih i zatvorenih sredina, koje su, bježeći od strogih porodica, ulazile u naručja još strožijih muževa. Put u Siriju nije bio njihov izbor. Odluka da zauvijek napuste zavičaj, odreknu se porodice i domovine nije bila u njihovim rukama. 
Svjedoci govore da su mlade djevojke i nasilu odvođene pod okrilje ISIL-a, ali to su još neprovjerene priče. U njih imamo pravo vjerovati, a i ne moramo, jer se domaći nadležni organi nikad nisu bavili sudbinom ovih žena i djece. 
Negdje u naznakama sada se čuje da većina njih želi pobjeći, vratiti se kući, ali jasno je da će bez novca i dokumenata teško pobjeći iz stravičnog kafeza u kojem su zatočene.
Negdje se mora otvoriti mali prozor koji će u roditeljsko naručje vratiti kćerke i sestre. Bosanskohercegovačke vlasti moraju naći način da pomognu da roditeljska bol prestane. Jedina krivica tih žena je što su žene. Za ideologiju koju provodi ISIL, to je veliki prekršaj!

ISIL-ove zatočenice

Masovni stranački klijentelizam prvi je alarm da društvo srlja u totalitarizam. Ovdje je u posljednjih nekoliko godina stanje postalo dramatično. Koliko smo se samo puta lično uvjerili da bez milosti guzonja iz vladajuće stranke nećemo riješiti problem, makar se to odnosilo i na bezveznu kupovinu solidnog mobitela u “BH Telecomu” ili na trivijalnu nabavku ogrjeva za zimu. U tom smislu, sretni su i obećavajući izuzeci (koji ne potvrđuju pravilo) da se na legalan, civiliziran i transparentan način, u regularnoj proceduri, dobije radno mjesto, osigura egzistencija, završi fakultet...

U našoj zapuštenoj sredini iskaznica vladajuće stranke magično otvara sva vrata! Uostalom, to je detaljno dokumentirano u sudskom predmetu “Bosna”, gdje se optuženi čelnici SDA terete i zbog toga što su nezakonito zaposlenje ultimativno uvjetovali članstvom u tom kriminalnom političkom taboru. Na strateškim mjestima SDA-ovi ljudi, oslonio bih se na čuvene Štulićeve stihove...

Nedavno sam pročitao uvjerljivo najbolju biografiju Josipa Broza Tita od oca i sina Goldsteina. Tamo citiraju i Aliju Izetbegovića, koji o partijskom klijentelizmu kaže: “Riječ je o licemjerju, jer dok je običan narod jeo krompir i rižu, povlaštena i ideološki podobna kasta živjela je u izobilju. Za njih je bilo svega, od mlijeka do čokolade. Istovremeno, svaka otvorena rasprava o povlasticama bila je okarakterizirana kao protivdržavna. Ljudi nisu bili rangirani po tome koliko su sposobni, marljivi i odgovorni, nego po tome koliko su po volji višim partijskim forumima...”

S Izetbegovićevom kritikom klijentelizma unutar Titove partije rahat bi se složio samo da nije onih poznatih verbalnih raskrsnica i kadrovskih dilema osnivača SDA sa “podobnim i nesposobnim, sposobnim i nepodobnim”. Da se ne lažemo, to je bio i ostao ugaoni kamen SDA klijentelizma, a njihove naredne generacije samo su egoistično (nas)slijedile već uspostavljenu matricu, po kojoj je svaki SDA- tokmak deset puta vredniji od ostalih iz raje. Nešto poput Općine Centar, samo u ljudskom obliku. I zato u SDA nema ni gladnih ni nezaposlenih. “Jer, dok je običan narod jeo krompir i rižu, povlaštena i ideološki podobna kasta živjela je u izobilju.” Aferim, zelena buržoazijo!

Zelena buržoazija!

Arminka Helić, britanska političarka i baronesa, svoju karijeru, ali i život posvetila je borbi protiv nasilja nad ženama i muškarcima u ratnim i postratnim uvjetima.&nbsp; Ova Bosanka, rođena u Gračanici, otišla je početkom rata kao izbjeglica u Britaniju i prihvatila svoju poziciju hrabro i odlučno. Završila je prestižne škole, diplomirala na Oksfordu, uspjela dobiti doživotnu plemićku titulu od engleske kraljice i pokazati kako izbjeglištvo može biti početak ili kraj. Za nju je bilo prilika koju je zgrabila i iskoristila na dobrobit zajednice kojoj danas pripada, ali i one iz koje je potekla.
Samozatajna Bosanka ne voli se pojavljivati u medijima, ne komentira navode koji joj često isporučuju da je jedna od najutjecajnijih žena u britanskoj politici, da je baš ona zaslužna što se Bosna i Hercegovina nalazi na agendi britanske politike, da je upravo zahvaljujući njoj čuvena Anđelina Đoli pokazala zanimanje za BiH, posebno za Srebrenicu.
Baronesa Helić neće ni potvrditi ni demantirati. Jednostavno, ona samo radi svoj posao, hrabro kroči u misije gdje su ljudska prava svedena na minimum, gdje kroz djelovanje snažnih vlada, a britanska je među njima, ljudima u nevolji, poslije ratova i kataklizmi, može pružiti pomoć.
Otvoreno govori o BiH, vjeruje u njenu mladu generaciju, ali nije spremna da iz daleka pametuje, daje savjete i pokroviteljski nas tapše po glavi. 
Tako to rade pametne političarke. Baronese!

Naša baronesa

Rijetki su hrsuzi poput odmetnutih i raspojasanih uniformisanih lica, spremnih da svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju u skandalima. 
Nakon što je Nermin Nikšić ravno sa parlamentarne govornice upozorio bh. javnost na višegodišnji nezakoniti direktorski mandat Dragana Lukača te dokumentirao političke montaže, nelegalne istrage, prisluškivanja i uhođenja što se udarnički provode u Federalnoj upravi policije, prvi pendrek SDA bahato je najavio skoro privođenje šefa SDP-a. 
Da SDA-ov režim, valjda po uzoru na onaj diktatorski Erdoanov, na domaću scenu postepeno uvodi krivično djelo verbalnog delikta, potvrdio je upravo Lukač putem elektronskog biltena vladajuće stranke. 
“Ja ću vidjeti koje ćemo mjere poduzeti, njegovim pozivanjem ovdje i uzimanjem njegove izjave na te okolnosti, jer tu se radi o krivičnom djelu širenja lažnih vijesti u najmanju ruku. To što on govori, piše i izjavljuje, laže od prve do zadnje riječi.”
Dragan Lukač klasični je proizvod korumpirane i nedemokratske vlasti. Zahvaljujući očiglednoj moralnoj inferiornosti, višku ambicija te presudnoj podršci političkih hijena, skromno je kapacitirani lik plastelinski oblikovan u tragičnog režimskog frankeštajna. Zato i jeste politički zločin sa predumišljajem kada SDA objektivno limitiranu osobu dovede u poziciju da rukovodi (pre)važnom policijskom institucijom.
Nažalost, danas niko ozbiljan ne raspravlja o konkretnim učincima u borbi protiv kriminala tokom svih Lukačevih proćerdanih mandata, jer on rezultata, naprosto, nema. Ali, zato nije žalio budžetski novac za političke progone nedužnih ljudi i izdašnu kafansku reprezentaciju. I još pri tome hodnicima preduzeća gdje komanduje, Lukaču iza leđa prigovaraju kako nije u stanju uhvatiti ni virus gripe, a kamoli lopova. 
Komično jeste, ali daleko od istine nije! Jer, budite sigurni da će odani Lukač do posljednjeg atoma svoje penzionerske snage vjerno izvršavati baš sve idiotske naredbe koje mu stignu iz stranačke centrale. A to vam je tamo u Mehmeda Spahe na broju 14, taman prekoputa sjedišta FUP-a.

Skandalozno uniformisano lice!

Doktor Admir Greljo postao je prvi Bosanac i Hercegovac čije je ime upisano na listu Evropske organizacije za nuklearna istraživanja (CERN). Ovim historijskim uspjehom dostojno može nositi titulu genijalca za fiziku.
&nbsp;&nbsp;Od malih nogu počeo se interesirati za fiziku i astronomiju. I zato će dvije naredne godine u CERN-u, gdje će se baviti teorijskim istraživanjem zakona prirode na najkraćim razdaljinama, nivou elementarnih subatomskih čestica, biti posebna nagrada i čast za Grelju.
Ugovor u CERN-u, u kojem se prije nekoliko godina dogodilo povijesno otkriće nove subatomske čestice Higgsovog bozona, poznatije kao Božija čestica, počinje mu od oktobra ove godine i radit će do septembra 2020.
Ovog mladog naučnika, fizičara, iznjedrio je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Doktorski studij završio je u Institutu “Jožef Stefan” u Ljubljani 2014. godine. Time je postao jedan od najmlađih doktora u našoj zemlji, ali i u regionu. Dobitnik je i mnogih drugih nagrada i priznanja.&nbsp;
U njegovoj impozantnoj biografiji stoji da mu je na dodjeli diploma magistrantima i diplomantima Univerziteta u Sarajevu 2011. godine uručeno posebno priznanje “Zlatna značka”. Svojom upornošću i napornim radom Admir Greljo pokazao je da put do uspjeha nije nemoguć.&nbsp;
Rođen je 10. novembra 1989. godine u Trebinju. Oženjen je.

Alfa i omega na polju fizike

Antifašisti svih zemalja ujedinili su se kako bi obilježili 75. godišnjicu jedne od najslavnijih bitaka Narodnooslobodilačkog rata. Na Tjentište su došli iz Slovenije, Makedonije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine... Kao i uvijek, na čelu kolone antifašista bio je naš dobri doktor Bakir Nakaš. 
Događaj mjeseca je kad se na jednom mjestu okupi tri hiljade duša sa povodom. Još i više ukoliko su tu zbog civilizacijskih i plemenitih ideja. A to jeste antifašizam. “Dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba, znajte da ima živih proletera”, glasila je najpoznatija naučena parola iz Pete neprijateljske ofanzive. Nažalost, današnja djeca pojma nemaju i ništa ne znaju o tim slavnim danima, koje su nacionalisti sistematično protjerali iz škola i kolektivnog pamćenja.
Konačno, i građanski je red i odraz lijepog vaspitanja kad svemoćna vlast posveti zrno svoje pažnje važnim datumima iz antifašističke povijesti naših geografija. Obraz je na Sutjesci sačuvala tek crnogorska vlast sa predsjednikom Skupštine Ivanom Brajovićem. Ostali su imali ranije preuzete obaveze.
Iako je pozvan tačno na vrijeme, na Tjentištu se uobičajeno nije ukazao Bakir Izetbegović. A nema taj ni vremena za dangubu, jer valja mu se uvlačiti i ulizivati Erdoanu, koji, ako me sjećanje ne vara, s antifašizmom, također, ne stoji baš najbolje. Veliki brko s Bosfora nešto je poput sarajevskog gradonačelnika Abdulaha Skake, koji, zna se, tradicionalno u porodičnom krugu slavi sve moguće pobjede nad antifašizmima i drugim izmima...
Nije neočekivano da Izetbegović preskače antifašističke obljetnice. Zbog njegovog skoro patološkog antikomunizma, bilo bi čudo neviđeno da je drugačije. Sutjesku su, međutim, zaobišle i ljevičarske zvijezde. Nikoga iz vrha SDP-a i DF-a. I oni, valjda, imali ranije preuzete obaveze. Nema ni kandidata Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Čujem da je Komšić imao lakši operativni zahvat pa, moguće, to objašnjava njegov izostanak.
Ali, evo, Bećirović je, navodno, zdrav i živahan. I opet ga nema. Ili se vješto kamuflirao da ga ne skontamo! A možda je, jednostavno, Sutjesku preskočio da se ne zamjera desničarskim jaranima iz A-sda, koji, zna to i vragolasti Denis, baštine neke druge revolucije. Poput one iranske islamske...

Bruka na Sutjesci

Kad jedan državni službenik koristi najprizemniji jezik u komunikaciji s javnošću, onda je to znak da se radi o vrhunskom neprofesionalcu i nesposobnjakoviću.&nbsp;&nbsp; E, to demonstrira Dragan Lukač, direktor Federalne uprave policije (FUP). 
Odgovarajući na ozbiljne primjedbe koje je u pismu institucijama države BiH i njenog entiteta FBiH iznio Nermin Nikšić, predsjednik Socijaldemokratske partije, Lukač je ustvrdio da “ga je uhvatila ozbiljna paranoja” i da “laže od prve do posljednje riječi”. Takav rječnik svjedoči da se unutar FUP-a odista dešavaju stvari koje treba detaljno provjeriti, pa i procesuirati! 
Kao i kod kriminalaca, i u ovom slučaju buka i težina riječi služe da bi se istina sakrila i ugušila. Naravno da kriminalci imaju pravo i na to. Ali, ne i državni službenici, koje plaćamo svi mi.
Istina, javnost je svikla da Lukač i nema neki rječnik. Također, “podrazumijeva” se da je partijski pendrek i osoba koja je tu gdje jeste, protivno zakonima, samo zahvaljujući SDA, kojoj “vraća usluge”. Isto tako, svikli smo i da Lukač poziva i privodi novinare na “informativne razgovore” u FUP-u. Ili da javno blati Tužilaštvo BiH... sve uz primitivno, verbalno demonstriranje sile. 
E, pa, dosta je! 
Nikšićevo pismo, a još više Lukačeva primitivna reakcija, signal su državi da hitno reagira i – bude država! Inače će građani s ulice uzeti stvar u svoje ruke...
Dragan Lukač rođen je 1956. godine u Bosanskom Šamcu. U skromnoj biografiji na stranici FUP-a, koja više podsjeća na fiskalni račun, namjerno ne piše koliko je već godina u službi...

Partijski pendrek

Optimizam s juga razgaljuje Evropu. U samo nekoliko mjeseci premijeri Zoran Zaev i Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) dokazali su da odgovorni i civilizirani političari mogu rješavati i najzahtjevnije probleme kojima populistički kleronacionalisti mašu i manipuliraju decenijama. 
Makedoncima su sada otvorena vrata za pristupanje NATO-u i EU, a Grčka će se, umjesto tavorenja u beskorisnoj mitomaniji, posvetiti pravim temama za saniranje ekonomske krize. Iako desničari s obje strane granice skakuću na zadnjim nogama i najavljuju masovne proteste zbog dogovora o Republici Sjevernoj Makedoniji, niko ozbiljan ne vjeruje više da je pokrenuti proces pomirenja i međudržavne saradnje moguće zaustaviti.
Bosanskohercegovačko društvo trebalo bi iz ovog primjera ponešto naučiti i osvijestiti se iz hronične nesvijesti. Jer, godine i izbori prolaze, ljudi propadaju ili odlaze, a ovdašnji nacionalistički dinosauri vlast redovno otimaju na isti fol.
Razgrnimo paučinu s očiju i pogledajmo kako SDA i Bakir Izetbegović parazitiraju u vlasti skoro tri decenije. Nebudiprimijenjeno, k'o komunisti! Za to vrijeme, Izetbegović je, valjda, bio sve što je mogao i poželio biti. Kad je na ruševinama postratnog Sarajeva profitabilno bilo mešetariti obnovom, deviznim donacijama i građevinskim materijalom, samoimenovao se za direktora Zavoda za izgradnju grada.
Nakon što se finansijski namirio za deset života, odlučno se i beskompromisno posvetio parlamentarizmu “tuspasivši” se u sve raspoložive skupštine, od sarajevske kantonalne do one državne. Krešendo jedne očajne političke karijere obilježilo je osmogodišnje predsjedničko rintanje na međunarodnoj izolaciji BiH, garnirano primitivnim lažima, prevarama, korupcijom, svađama i fanatično-dosljednom radikalizacijom bh. društva.
Zbilja će biti potreban džinovski napor za saniranje posljedica Izetbegovićeve nepotističke vladavine. Ali, da bi se to uopće dogodilo, neophodno je SDA demokratski srušiti s vlasti. To je jesenji zadatak za bh. građane. Mada stižem iz rasprostranjene kategorije umjerenih pesimista, ipak nekako vjerujem da nismo ništa bolji, ali ni lošiji od Makedonaca i Grka. I da ćemo konačno pomesti vlastitu avliju, a kriminalizirane nacionaliste poslati u političku kanalizaciju, kamo pripadaju.

Savez komunista SDA

Dvije hiljade antifašista iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Makedonije… stiglo je u nedjelju na Tjentište da oda počast borcima koji su prije 75 godina izvojevali slavnu Bitku na Sutjesci.&nbsp;Upravo je veliki jubilej bio poziv za ujedinjenje u čuvanju tekovina Narodnooslobodilačkog rata, a na čelu kolone koja ne da zaboravu da prekrije vrijednosti je dr. Bakir Nakaš.
Nakon mirovine u Općoj bolnici, doktorski mantil zamijenio je jednako časnim ogrtačem antifašiste. Na čelu je SUBNOR-a Bosne i Hercegovine i već nekoliko godina snažnim angažmanom budi najbolje u ljudima. 
Svjestan je opasnosti koja nam prijeti pa otvoreno, bez politikanstva, upozorava na ponovno buđenje fašizma i revizionističke politike u državama na Balkanu.
Zna dr. Nakaš kako su poražene snage Drugog svjetskog rata izazov za današnju antifašističku koaliciju. Zato i tako snažan angažman da se na svaku godišnjicu Bitke na Neretvi, zasjedanja AVNOJ-a ili ZAVNOBiH-a čuje glas onih koji su se, pod pritiskom snažnih i brutalnih sila, nakratko ušutjeli.
Poziv dr. Nakaša da se ujedinimo oko zajedničkog cilja, antifašističke borbe, civilizacijski je dug generacijama kojih više nema, ali još više onima koje dolaze.

Poziv za buđenje

Milorada Dodika napale su teške paranoje! Sihre li su, il' vradžbine klete, crni bi ga đavo znao, ali Dodik nikako nije dobar. Njegova najnovija televizijska objava o britanskim špijunima koji u supertajnoj misiji ovdje slijeću da prisluškuju i uhode postala je predmet zezancije čak i u Opštinskom odboru SNSD-a u Laktašima. "Ovdje ulaze ljudi tog kalibra, znači obavještajci, kamuflirani u vojnike koji će raditi na prisluškivanjima, praćenjima i stvaranjima informacija", rekao je Dodik za režimski PTPC.&nbsp;&nbsp; Britanska ambasada u Sarajevu „ne želi komentirati sulude teorije zavjere“ koje emitira predsjednik RS. Sličnu dijagnozu vaspostavio mu je i ljuti protivnik na narednim izborima Mladen Ivanić. Ali, Dodik ne povlači ručnu. Priču o agentima zasolit će izdajničkim karakterom nevladinog sektora. Pokret „Pravda za Davida“ optužit će za veleizdaju i huliganstvo, a političkoj će opoziciji namijeniti kvislinšku ulogu u rušenju entiteta. I tu sigurno nije kraj, jer izbori su u oktobru.
Znamo da i najgori diktatori mogu sve preživjeti, osim gubitka vlasti. Nakon brutalnog Gadafijevog svrgavanja, Erdogan i Putin (p)ostali su Dodikovi zamjenski politički uzori. Međutim, ako želi ostati slobodan, Dodik po svaku cijenu mora pobijediti na izborima. U protivnom, gotov je! 
Miloradu Dodiku izbornu pobjedu neće donijeti izmišljanje špijuna, izdajnika i plaćenika. Ne pomažu ni kružni tokovi i bjesomučna trezorska zaduženja. Džaba novi krediti u bjelosvjetskim komercijalnim bankama i naslagani reketaški keš... Tako to ponekad ispadne u filmovima sa sretnim završetkom, lova postane nevažna, a ljudi prevažni. Dodikov rezultat za Predsjedništvo BiH presudno će zavisiti od izborne volje Bošnjaka u RS. Na kraju krajeva, i pošteno je da tih četrdesetak hiljada preživjelih glasova odredi je li Dodik „pukovnik il' pokojnik“.

Pukovnik il' pokojnik

Reprezentacija Hrvatske pobjedom nad Nigerijom 2:0 otvorila je Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a Luka Modrić još je jednom potvrdio svoju klasu.
Kapitenski je Modrić predvodio „Vatrene“ do prvog slavlja u Kalinjingradu. Selektor Zlatko Dalić upravo je na veznom igraču Real Madrida gradio igru ove selekcije za Mundijal, a Modrić je preuzeo odgovornost i još jednom odigrao vrhunski. 
Potvrda sjajne igre u kojoj je organizirao sve akcije Hrvatske došla je 20 minuta prije kraja utakmice, kada je iz jedanaesterca pogodio nigerijski gol i osigurao vrijednu pobjedu svoje reprezentacije. Prethodno je, krajem maja, sa svojim klubom Realom treći put zaredom osvojio Ligu prvaka, dajući maksimalan doprinos tom nevjerovatnom uspjehu. Tom prilikom zaradio je epitet jednog od najboljih veznih igrača svijeta.
Ponikao u Zadru, kao mladi igrač Modrić se preselio u zagrebački Dinamo, a zatim stjecao iskustvo igrajući na posudbama u redovima mostarskog Zrinjskog i zaprešićkog Intera. Uz Edina Džeku daleko je najbolji fudbaler koji je nastupao u Premijer ligi BiH. 
Prije deset godina kupio ga je Totenhem, iz kojeg je došao u Real. S obzirom na to da su mu 32 godine, mnogi vjeruju da mu je ovo posljednja šansa da napravi veliki rezultat s Hrvatskom. Luka Modrić rođen je 9. septembra 1985. godine u Zadru.

Vođa „Vatrenih“

Britanac Brajan Eno (Brian) čovjek je koji je na svoj način pomogao ljudima Bosne i Hercegovine tokom agresije. To je čovjek koji je napisao pjesmu "Miss Sarajevo", zahvaljujući kojoj se širom svijeta čulo za malu zemlju u srcu Evrope. Učestvovao je u jednostavnim oblicima pomoći stanovništvu BiH, od muzičkih instrumenata do hrane i lijekova.&nbsp; Brajan Eno nakon 21 godinu opet je u Bosni i Sarajevu. Ne želi da ga zovu herojem, čime još više poraste u očima. 
Umjetnik i muzičar svjetskog glasa još jednom je dokazao da je veliki prijatelj BiH. U Sarajevu je predstavio svoju audio-vizuelnu instalaciju "77 Million Paintings" i time svrstao glavni bh. grad među svjetske metropole. Izložba će biti otvorena do 29. avgusta.
- Vrlo je dirljivo biti opet u Sarajevu. Posljednji put sam bio prije 21 godinu, kada je bio koncert grupe U2 i kada sam svirao s njima. Bilo je vrlo emotivno. Ovaj grad vidio sam jedino tokom rata i odmah poslije. Divno je vidjeti nešto što liči na normalan život - kazao je Brajan na otvaranju izložbe u našem gradu.
Eno je rođen 15. maja 1948. godine u Vudbridžu, u Velikoj Britaniji. Poznat je po svom pionirskom radu u rok, pop, ambijentalnoj i elektronskoj muzici. Smatra se za jednu od najutjecajnijih figura u popularnoj muzici i ocem ambijentalne muzike. On za sebe kaže da je „ne-muzičar”.

Veliki prijatelj BiH

Glasne pozive na jedinstvo među ljudima, na potrebu zajedništva, posebno među muslimanima, s minbera ovdašnjih džamija prvog dana Ramazanskog bajrama odaslala je bh. ulema.&nbsp;&nbsp; Poruka reisu-l-uleme IZBiH Huseina ef. Kavazovića da se moramo „prebrojati, presabrati i okrenuti jedni drugima“ kao nikada do sada sa sobom je nosila i ozbiljno upozorenje: muslimani, posebno Bošnjaci, nikada nisu bili neprebrojaniji, nepresabraniji i okrenutiji jedni od drugih, kao što je to u vremenu u kojem upravo živimo. 
Da je reis bio u pravu, vidjelo se to već prvog dana Bajrama na raznim prijemima i druženjima organiziranim u povodu tog blagdana, gdje su raznorazne tobožnje „lučonoše pobožnosti“ koji, zahvaljujući političkoj moći, godinama uzimaju sebi za pravo da bosanske muslimane razvrstavaju na „prave“ i „krive“, prolazili jedni pored drugih kao da ne vjeruju u istog Boga i ne slijede riječi iste Knjige.
Jednog takvog sreli smo i u Tuzli. On je u danu bajramske radosti od svojih političkih neistomišljenika okretao glavu i pored njih prolazio kao pored stvari, istovremeno se hvaleći kako je ispostio 30 dana ramazana i svaku noć u različitim džamijama teraviju klanjao. 
Ramazan je za svakog postača, koji je jednomjesečnim odricanjem od svakodnevnih navika pokazao da može biti drukčiji, bolji, hrabriji, odlučniji, bio i svojevrsna vaga vlastite iskrenosti prema Bogu, ali i prema sebi i zajednici kojoj pripada. Oni iskreni iz ramazana su izašli još bolji, čestitiji i spremniji da snaže svoj odnos i prema ljudima i prema toj istoj zajednici. 
Za one druge ostaje, pak, da se nadamo da su razumjeli barem neku od poruka koje je u bajramskoj hutbi izrekao reis Kavazović.

Poziv na zajedništvo

Bajrami su svakako izuzetni blagdani u dva smisla. Prvi se sastoji u tome što su to jedina dva blagdana koja se proslavljaju, dok se svi ostali blagdani kod nas, muslimana, uglavnom odnose na jačanje unutrašnje svijesti o imanu i jačanje međusobne familijarne i ljudske solidarnosti ili se odnose na sjećanja na značajne datume muslimanske historije.&nbsp;&nbsp; Majka i šnajderi
Tako se može reći da je najveći broj blagdana koji se slave, okrenut prema unutrašnjosti čovjeka, a da je Bajram okrenut prema drugima, izvanjskom zbivanju čovjeka, tj. prema susretima veselja, radosti, pjesme, slave, a Boga mi, i gošćenja. 
Drugi element koji karakterizira Bajram, sastoji se u tome što taj blagdan vraća život muslimana u okvire svakodnevne kolotečine. Posebno se to odnosi na Ramazanski bajram, jer ramazan mijenja strukturu jednog dana, kada se određeni, vrlo važni događaji u životu muslimana pomjeraju, kao, naprimjer, vrijeme uzimanja jela, i kada u život ulaze dva važna faktora, a to je suzdržavanje od hrane i pića uz određeni period i posvećivanje velikog dijela vremena učenju Kur’ana, bilo u čast i sjećanje na naše pretke, bilo kao izraz našeg pojačanog odnosa prema sadržini naše vjere, koja je u Kur’anu data. 
Vjerujem da svaki kraj ili svaki trag ima neki specifičan element ili moment u proslavi Bajrama, ali ono što je svima zajedničko jeste da se posljednja teravija klanja dan prije Bajrama, da se Bajram iščekuje sa posebnim doživljajem, koji počinje ranim ustajanjem, poslije čega dolazi kupanje, oblačenje novog ruha, koje je specijalno za Bajram pripremljeno. 
U konkretnom slučaju, u mojoj Banjoj Luci, meni je majka, rahmetli, šila veš, a odijelo bajramsko šila su mi dva šnajdera iz komšiluka, jedan se zvao Safet Pečenica, a drugi Mujiničin Mujo (jer je živio samo sa majkom). Nakon priprema koje su se tako odigravale, uslijedio bi odlazak s ocem na rani sabah, poslije čega se ostajalo u džamiji dok je hodža učio s ćursa, a džemat učenje pratio ilahijama. 
Taj period, polumrak i mistična atmosfera džamije, svijeća koja je gorjela na ćursu ocrtavajući lik imama koji je učio i ukupna atmosfera u džamiji stvarali su s jedne strane osjećaj velike međusobne blizine i povezanosti među prisutnima, a s druge, neodoljive atmosfere uzvišenosti čina, mjesta i događaja. 
Nakon što se završi ovaj obred, slijedi klanjanje bajram-namaza te kratki govor imama, a potom nastupa međusobno čestitanje Bajrama među prisutnima, koji su potom izlazili iz džamije i u haremu obavljali dvije vrste obreda. Pred ulazom u harem učila se Fatiha za sve umrle koji su pokopani u tom haremu, nakon čega su oni koji su željeli, proučiti Jasin nekome od svojih predaka, pokopanom u tom haremu, ulazili i pronalazili njegov kabur kako bi nad njim učili. 
Specifična tradicija
Ova ceremonija održavala se u prelijepoj, nekada potkupolnoj Gazanferija džamiji, kojoj su Austrijanci srušili kupolu da bi uzeli olovo i krov je napravljen u bosanskom običaju, na četiri vode. Uz ovu džamiju bila su dva harema. Jedan uz samu džamiju, a jedan prekoputa nje, ali su oba činila jedinstveno mjesto, gdje se učilo za dušu precima. 
Nakon što se završe sabah i bajram-namaz te obavi čestitanje prisutnih s učenjem Fatihe i Jasina za duše predaka i uopće umrlih, prisutni se razilaze kućama na uobičajeni rani bajramski ručak. Tada se obave čestitanja među ukućanima, razmjena darova te ručak kako bi ukućani bili slobodni, jedni da primaju čestitare koji dolaze da čestitaju Bajram, a drugi da obilaze komšije, rođake i prijatelje i čestitaju im Bajram. 
Uporedo s ovim, zbivala se jedna banjalučka specifična tradicija. Nakon bajram-namaza, muzikanti koji su tokom ramazana obilazili mahalu između teravije i sehura, održavajući budnima i osiguravajući da svi stanovnici mahale ne prespavaju taj važan moment, obilazili su mahalu tog jutra uz muziku, ulazili su u svaku avliju svirajući (jedan čovjek bi svirao harmoniku, odnosno muziku kako smo tada nazivali taj instrument, jedan zurnu ili boriju i jedan bi lupao u bubanj), primajući darove koje im stanovnici mahale tom prilikom daruju.

&nbsp;Gazanferija džamija: Mistična atmosfera i osjećaj velike međusobne blizine i povezanosti među prisutnima, uzvišenosti čina&nbsp; Darovi su se sastojali ne samo u novcu nego i u gurabijama i sličnim proizvodima kuhinje, zatim komadima tekstila kao što su peškiri, košulje i slično, a oni su nosili štap kao uređaj koji je bio napravljen tako da se na njemu mogu vješati ti darovani tekstilni predmeti. 
Naravno, čestitanja, obilaženja, susreti i radosni događaji obuhvatali su sve stanovništvo muslimanske vjere, ali se ono širilo i na ostale, jer je običaj bio da se na čestitanje dolazi i onima koji su drugačije vjere te da i oni koji su bili pravoslavne, katoličke ili jevrejske vjeroispovijesti, čestitaju Bajram muslimanima. 
Naravno, najveće veselje i radost izražavala su djeca, koja su pažnju uglavnom koncentrirala na novčane darove, a veselje se najviše sastojalo u prangijanju (prangija je bila poseban uređaj za izazivanje eksplozije) i drugim vrstama sredstava za uznemiravanje. Tada nije bilo petardi i sličnih sredstava koja služe za uznemiravanje kakvih danas ima. 
Običaj ispraćaja
Ono što je odlikovalo Bajram u Banjoj Luci jeste i tzv. običaj ispraćaja Bajrama. 
Na ovaj običaj nisam naišao u drugim bosanskim običajima, a on se u Banjoj Luci odigravao na predjelu grada zvanom Grab. Grab je bio dio nekadašnjeg gornjeg dijela grada, odnosno kasnije Gornjeg Šehera, smještenog s lijeve strane obale Vrbasa, i to iznad samog naselja Gornji Šeher, a u naselje Grab se ulazilo cestom, koja je od nekadašnje Malte i Vehabovića kuća vodila ka mjestu zvanom Okreta, tj. ka mjestu koje je predstavljalo izlaz prema Han kolima. 
Ceremonija se sadržavala u tome da su se povorke ljudi koji su dolazili na ispraćaj Bajrama, prije svega mladih osoba, penjale uz Grab, dolazile do tačke zvane Okreta, gdje su se okretali i vraćali nazad, u Gornji Šeher, gdje je trajalo veselje. Ovaj običaj bio je karakterističan za Banju Luku i nije mi poznato da li je sačuvan danas. 
Pored ovih zbivanja, Bajram je bio još značajan i po tome što je ukupni život u gradu bio življi, za razliku od ramazana, kad su ljudi bili manje-više vezani uz kuću i proveli bi najveći dio vremena u kući. 
S Bajramom su poslije podne i navečer izlazili u grad, sjedili u fadiletu kiraethani, hotelu “Palas” ili hotelu “Bosna” ili drugim poznatim mjestima okupljanja ljudi, gdje su se vodili živi razgovori, a u nekim lokalima su publiku uveseljavale muzike. Posebno je bila atraktivna glazba koja je izvodila svoj program u hotelu “Bosna”, a osobito je bila zanimljiva ona koja je svirala u “Saračevoj gostioni”, koja se nalazila lijevo od izlaza iz Bezistana prema banjalučkoj govedarnici. Tu je svirala uvijek romska muzika i pjevale su se odgovarajuće pjesme. 
Tako je Bajram u Banjoj Luci za svakog njenog stanovnika donosio nešto novo, zanimljivo, u život je unosio veselje i radost i stvarao uvjete za jačanje prijateljstva i druženja među ljudima. To je ono čega se pisac ovih redova sjeća iz vremena od prije Drugog svjetskog rata, a o tome šta se događalo u vrijeme ustaške, a zatim partizanske vlasti i kasnije, najbolje govori ona pjesma, koja kaže: “Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili.”

Akademik Muhamed Filipović: Banjalučki bajrami

Stara ulica, negdje iznad Muzičke škole u Sarajevu. Još tad su oronule stepenice dijelile nizove kuća u mahali. U jednoj od ulica s velikim zvekirom bijahu jedna ogromna drvena vrata. Iza njih je stanovala stara Nanićka. I sad da me pitate kako joj je bilo pravo ime, ne bih znala. Jednostavno, odrasli su je zvali “Nanićka“, a djeca su to ponavljala uz dodatak “teta Nanićka”.&nbsp;&nbsp; Veliki kašalj
Imala je staru bosansku kuću s čardakom. Na tom čardaku je bila dječija oaza. Za lijepa vremena djeca bi se igrala po avliji od kaldrme. A, kaldrma je bila bijela, izribana i bez ijednog listića između kamenica. Po ćoškovima hadžibeg i ruže. Sjećam se da je Nanićka bila pokrivena i tih sedamdesetih godina i da je nosila dimije. Imala je puno unučadi. 
Jedna djevojčica, koja joj je rado dolazila, nije bila njeno unuče, ali se osjećala baš kao da jeste. Jedne godine je djevojčica bila mnogo bolesna. Imala je veliki kašalj. Mama joj je davala sve i svašta da joj bude bolje, ali ništa nije pomagalo. Ostalo je još samo da proba nekakav čaj od luka. Ma, nije to ni čaj. To je neka sluzava tečnost koja ne može da prođe kroz grlo. Bližio se Bajram. A to je značilo okupljanje kod teta Nanićke. 
Lela, Dado, Nermin, Žanka, Sanjin i još nekoliko njih su bili njeni unuci. S njima bi bio i Baho iz kapije prekoputa. Bolesna djevojčica nije imala nikakve izglede da se tog Bajrama druži sa svom tom djecom na čardaku. 
Osim! Osim ako ne popije dan prije tri šolje sluzave tečnosti. Majka joj je pripremila svečanu garderobu. Neke smeđe, tek sašivene hlače s tregerima i žutu rolku i posložila ih na krevet pored djevojčicinog. Neizvjesnost je počela. Da li će pobijediti Bajram kod Nanićke ili dječija gadljivost. Tog dana svratila joj je Lela i rekla kako su dogovorili čega će se sve sutra igrati i da je majka Nanićka napravila mnogo jela u njenim sahanima s poklopcima. Prva šolja lijeka je bila popijena, a do navečer i preostale. 
Mirisno dvorište
Svanuo je napokon novi dan, a djevojčica se počela spremati i radovati Bajramu za koji je znala samo kroz radosti kod Nanićke, jer se u njenoj kući nije obilježavao taj blagdan. Otvorila je vrata velike kapije i s majkom ušla u mirisno dvorište. Dočekala ih je cika djece. Radost. Miris najljepših jela i soka od ruže. Za dobrodošlicu. Poljubila je staroj Naninćki ruku i dobila nekoliko bombona. Onda je krenula radost. Odrasli su sjedili u gostinskoj sobi dolje lijevo od ulaznog hodnika, ganjkom su ga zvali, a djeca gore. 
Cijeli svijet je bio njihov sve dok ih nisu pozvali da sjednu za niski okrugli sto, poput velike tacne. Sofra su ga zvali. I za njih je sve bilo pripremljeno kao i za odrasle, samo malo umanjeno. Tanjurići s poklopcima. Ona je najviše voljela kolačiće. Ali to nisu bili kolači, nego kolačići od mesa. Koliko se samo, onako dječije naivno, čudila da mogu biti kolači i od mesa. Noć bi se počela spuštati, a čarolija je polako nestajala. Bližilo se vrijeme rastanka s prijateljima. Prvi dan Bajrama bližio se kraju. Ali, ona se već radovala sljedećem. Ostali su samo mirisi soka od ruže, zalivenih kolača i raznih jela.
Nanićke već dugo nema. Ostala je samo ruševna kuća. Unuci se rasuli po svijetu. Ali, ostao je miris djetinjstva i miris Bajrama na čardaku. Danas djevojčica ima svoju djecu i pravi im sok od ruže. Poneki zaliveni kolač i kolačiće od mesa. I danas u mislima često protrči čardakom dozivajući drugare koji su se posakrivali u budžake. A šta su budžaci? E, to znaju samo oni koji su se u njih sakrivali.

Stara Nanićka

Nakon rukovanja predsjednika Trampa (Trump) i diktatora Kim Jong-una u Singapuru, što je američki lider označio historijskim preokretom, a šef sjevernokorejskog režima usporedio s naučnofantastičnim filmom, uz nedostatak drugih detalja o njihovom dogovoru iza zatvorenih vrata - ljudska prava ostaju najveći gubitnik. Jer, ko će dići svoj glas protiv poniženih i potlačenih širom svijeta ako ne Amerika?&nbsp;&nbsp;Opet je aktuelizirano i pitanje je li vrijeme historijskog trijumfalizma sasvim iza nas. Predugo je to trajalo, od pada Berlinskog zida naovamo, donoseći u završnici ne puno dobrog i pobjednicima i gubitnicima. O tome je vizionarski pisao Džordž Kenan (George Kennan), američki diplomata koji je doprinio da se odmah nakon Hladnog rata kao kula od karata uruši Sovjetski savez (SSSR).&nbsp;&nbsp;Rušenje Zapada&nbsp;Ovaj politički realista, autor 17 uglavnom proročanskih knjiga, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i Kenedijev ambasador u Beogradu upozoravao je kako ne treba gajiti previše iluzija o denuklearizaciji velikih sila sve dok jedna strana osjeća nedostižnu premoć s namjerom da je kapitalizira; ne vodeći brigu o ostatku čovječanstva.&nbsp;&nbsp;Inspiriran Trumanovom doktrinom iz koje se 1949. godine rodio NATO i u koji su odmah uvučene muslimanska Turska i ortodoksna Grčka, kao dva “nepomirljiva” regionalna rivala, a nasuprot agresivnim Sovjetima umalo i socijalistička Jugoslavija, Kenan je bio glavni kreator Maršalovog plana. Tako je obnovljen dobar dio Evrope i, što je još važnije, denacificirana Njemačka.&nbsp;&nbsp;U ime Amerike Kenan je zagovarao evropsku federaciju još prije Evropske zajednice, pa se njega danas valja prisjetiti upravo zbog glasina o olakom napuštanju američko-evropskog saveza.&nbsp;
&nbsp;

Na susret u Singapuru treba gledati obazrivo&nbsp; Nakon Trampovog debakla na kanadskom sastanku G-7 najmoćnijih industrijskih zemalja, “New York Times” je čak optužio ovog američkog predsjednika da direktno radi na uništenju Zapada kakvog smo do sada znali. Nevjerovatno je da šef Bijele kuće pokušava od Rusije (?!) napraviti glavnog saveznika, potirući stratešku važnost Britanije, Francuske, Njemačke, Japana, pa i susjedne Kanade. Tramp se ne libi i neistina o saveznicima ili njihove satanizacije, kao što je to posljednji osjetio kanadski premjer Džastin Trudo (Justin Trudeau). 
Zato na susret u Singapuru treba gledati obazrivo, jer sjetimo se podrugljivih nadimaka kojima su se Tramp i Kim prije samo nekoliko mjeseci častili putem Twittera. Naravno, svi kojima je do civilizacije radovali bi se stvarnoj denuklearizaciji Korejskog poluotoka ili šire. Ali, to nije realno očekivati bez recipročnih obaveza koje Vašington, dakako, kao još nedostižna i vodeća supersila, nije spreman preuzeti. Za utjehu, razgovori su tek počeli.
No, korejski diktator već sada od singapurskog izleta može praviti spektakl za održavanje svog režima na vlasti i nastaviti bar donekle po starom. Sjeverna Koreja je 1994. godine potpisala ugovor o razoružanju s Klintonovom administracijom, olabavljene su joj sankcije, da bismo tek 2002. godine saznali da Pjongjang vara i ne izvršava svoje obaveze. Korejci su izuzetno spretni u tome. 
Ovo je svakako i Trampov trenutak za propagandu u kome mir pobjeđuje rat. Ipak, valja razmišljati o još ponekoj historijskoj paraleli.
Opasno vrijeme
Nedavno je Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) upozorila na novi fašizam koji se može dogoditi pred našim očima. Posljednja knjiga američke državne tajnice nosi naslov “Fašizam – upozorenje”, i to je štivo Bil Klinton (Bill Clinton) najviše spominjao na onoj bosanskoj večeri u Vašingtonu minulog mjeseca.
Olbrajt piše kako je uoči predsjedničkih izbora u SAD 2016. godine Donald Tramp citirao Benita Musolinija (Mussolini): “Bolje je živjeti jedan dan kao lav nego 100 godina kao ovca”. 
Naravno, Tramp nije Musolini, ali ovaj citat govori nešto i o našem vremenu i “našim” liderima koji su proizvod neopravdanog trijumfalizma nazovi - pobjednika! Tu je i tekuća Trampova prijetnja da će u Vašingtonu “isušiti močvaru”, a to je bukvalni prijevod Musolinijeve rečenice, na italijanskom “drenare la palude”.
Pokazalo se da diktatori nemaju puno strpljenja.
Najjača dva ratnika su vrijeme i strpljenje, napisao je Lav Tolstoj u svom epohalnom romanu “Rat i mir”. Ne tako davno, Tramp je upravo Koreji, i Sjevernoj i Južnoj, objavio “kraj strateškog strpljenja”. 
Zvuči kao kratak fitilj, i to atomski, zar ne? Ali, nakon svega što smo vidjeli u Singapuru, nije ni Kim baš Muamer Gadafi.

ISIL-ove zatočenice

Zelena buržoazija!

Naša baronesa

Skandalozno uniformisano lice!

Alfa i omega na polju fizike

Bruka na Sutjesci

Partijski pendrek

Savez komunista SDA

Poziv za buđenje

Pukovnik il' pokojnik

Vođa „Vatrenih“

Veliki prijatelj BiH

Poziv na zajedništvo

Akademik Muhamed Filipović: Banjalučki bajrami

Stara Nanićka

Trampov rat ili mir

Kolumne

ISIL-ove zatočenice

Zelena buržoazija!

Naša baronesa

Skandalozno uniformisano lice!

Alfa i omega na polju fizike

Bruka na Sutjesci

Partijski pendrek

Savez komunista SDA

Poziv za buđenje

Pukovnik il' pokojnik

Vođa „Vatrenih“

Veliki prijatelj BiH

Poziv na zajedništvo

Akademik Muhamed Filipović: Banjalučki bajrami

Stara Nanićka

Trampov rat ili mir