Veliko zanimanje u javnosti pobudila je najava predstave „Jedan je Muhamed Ali“ autora Almira Imširevića, a u režiji Dine Mustafića.

Premijera je zakazana za subotu, a u predstavi igraju Ermin Sijamija, Slaven Vidak, Vedrana Božinović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Dino Bajrović i muzičar Ratko Zečević.

Ususret premijeri, Imširević je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio o tekstu, boksu, teatru i drugim zanimljivim temama.

Zvuk gonga

Kakvo je raspoloženje u ekipi uoči premijere?

- Ovaj put nisam bio dio ansambla, kako sam to obično činio u radu na mojim drugim predstavama. Nakon prve čitaće probe odvojio sam se od ekipe, ostavio ih da se sami igraju. Naravno, nedostaju mi pozorišna sala i svakodnevno druženje s glumicama i glumcima, razgovori, rad, pa i povremeno nerviranje. Imam povjerenje u njih i posve sam siguran da Dino Mustafić, kao reditelj, i Vedrana Božinović, kao dramaturginja, rade dobro, iskreno i mudro. Odbrojavam dane, iščekujem zvuk gonga...

Odakle ideja za tekst „Jedan je Muhamed Ali“?

- Tekst sam počeo pisati u godini smrti Muhameda Alija. Danas mogu slobodno reći da u vlastitom pisanju prepoznajem opsesivnu temu – odnos oca i sina. Dakle, ništa originalno, od Hamleta do danas, dramska književnost pokušava ispričati sličnu priču. Stoljećima isti problemi, smisao, smrt, nepravda, nesreća, osveta, sumnja, strah... Promijenili su se kostimi, vrsta oružja, sve drugo nam je, izgleda, ostalo isto, ako ne i strašnije. Strašnije zbog blizine s koje nam je omogućeno posmatrati svijet. Tehnologija nam je omogućila da gledamo direktan prijenos i smrti i onoga što dođe poslije nje. Goleme patnje.

Moja drama, zamišljena kao priča o jednom ocu i njegovom sinu, prirodno se pretvorila i u priču o vlastitom iskustvu, vlastitoj porodici, a odnedavno, potpuno izvan spisateljske kontrole, progovorila je i o Vaelu el-Dahduhu (Wael Al-Dahdouhu), palestinskom novinaru i ocu.

Vlada, zaista, veliko interesiranje za predstavu. Ime Muhameda Alija je pravi mamac.

- O mamcima ponešto mogu reći tek u razgovoru s kolegama ribarima. Od rahmetli oca sam naslijedio strast prema ribolovu, ali još učim brojne tajne. U pozorištu ne vjerujem u mamce, ne oslanjam se previše na reklamiranje, ne opterećujem se modom i onim što bi bilo privlačno većini. Iza svakog mamca, barem je tako u ribolovu, uvijek je želja da se plijen prevari i ulovi. Plijen i žrtve nisu moja publika, a ime Muhameda Alija je tek „lozinka“, ne puno drugačija od onih koje se izgovaraju na vojničkim stražama.

"Bez puno riječi"

Ž5 = O čemu, ustvari, govori Vaš tekst?

- Odlučili smo da publiku tretiramo onako kako se tretiraju zreli, odrasli ljudi. Prepričavanje drame je za loše i lijene učenike. Nema potrebe da vas pripremamo za ono što ćete, ako nađete vremena i volje, vidjeti i čuti u pozorištu. Predstave nisu ljekarska dijagnoza, možete slobodno dopustiti da vas iznenade, pa i uplaše. Preživjet ćete. Radujte se teatarskoj priči kao kakvom mađioničarskom triku; suština nije u razotkrivanju tajne. I ne vjerujte uvijek piscima koji tvrde da znaju „o čemu govore njihovi tekstovi“. Svaku priču ste vi već čuli, vidjeli, doživjeli.

Kako gledate na boks. Smatrate li da šake mogu biti argumenti?

- Nisam bolji od drugih, postoje trenuci kad poželim da sam golemi bokser koji povremeno raspravu završi „bez puno riječi“. Život Muhameda Alija je dokaz o licemjerstvu svijeta, svijeta koji funkcionira po mačo principima. Taj i takav svijet spreman je čak tolerirati i islam ukoliko ga predstavlja jak, moćan, duhovit muškarac kakav je bio Ali. Pogledajte vijesti, ring je pomjeren na Istok, golem je, i nema nikakve dileme da su „šake“ dovoljan „argument“. Između rijeke i mora, očito, ljudski govor je potpuno obesmišljen, osim kada je - molitva.

Imate li vremena da se, uz pripremanje predstave, bavite drugim projektima?

- Spisateljski posao, čini mi se, podrazumijeva dodir s različitim svjetovima istovremeno. Često mi je nevidljiva granica između zadataka koje postavim pred sebe; treba vremena da budem siguran gdje završava roman, počinje drama, gdje se pisac suprotstavlja pedagogu. Jedino sam otac dvadeset i četiri sata dnevno, sve drugo je manje važno, lako izvodljivo. Čim se nešto može nazvati projektom, možda i nije toliko važno kako nam se čini. Ne pišem svaki dan i ne žalim se zbog toga, dovoljna je muka što ne mogu prestati misliti.

Povremene boljke

U kakvom je danas stanju bh. teatar?

- Teatar nije tijelo kojem treba redovan ljekarski pregled. Izdržljiv je to organizam, sasvim moguće i besmrtan. Povremene boljke nisu za velike brige, za očajavanja i pravljenja panike. Licemjerna zna biti naša zabrinutost, a pritom nemamo pojma kakav to teatar želimo i trebamo. Žao mi je što samo rijetki od nas dobiju priliku putovati i vidjeti kakvo pozorište ima ostatak svijeta, šta je to o čemu pričaju i kako to čine. Bez tog pogleda na druge nemoguće je govoriti o stanju bh. teatra. Sam za sebe on je - najbolji mogući.

Usamljenost i glupost

Na društvenim mrežama na ironičan način komentirate događaje iz okruženja i šire. Kako doživljavate sve ovo što se dešava u svijetu?

- Na društvenim mrežama dvije stvari su najuočljivije - usamljenost i glupost. Nijedno od toga nije moguće izliječiti pisanjem Facebook statusa, ali ja to opet činim. Glupost sam, nadam se, uspio dovesti na prihvatljiv nivo.

A o doživljaju svijeta, koji je isti i jučer i danas, napisao sam i ovu dramu. Trudim se izbjeći beznadnost, a najiskrenije i najljudskije bi bilo da samo trčim, kao Gilgameš.