Na današnji dan 1954. godine, u Sarajevu je preminuo bosanskohercegovački književnik i prosvjetitelj Edhem Mulabdić, jedan od začetnika bošnjačkog književnog preporoda, zajedno s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem i Šemsudinom Sarajlićem.

Oni su bili prva generacija bošnjačkih književnika koji su počeli pisati na bosanskom jeziku nakon desetogodišnjeg gotovo potpunog odsustva književnog života Bošnjaka uzrokovanog smjenom istočne, islamske, turske vlasti onom zapadnom, kršćanskom, austrougarskom u Bosni i Hercegovini, krajem 19. i početkom 20. vijeka, prekidajući dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.

„Zeleno busenje“

- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti.

Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bh. romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je, za razliku od „Bez nade“, roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil.

Amanet potomstvu

Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine, gdje je završio mekteb i ruždiju. Mulabdićev otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je i Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen.

Godine 1887., Mulabdić se upisao u Učiteljsku školu u Sarajevu, a nakon sticanja diplome prvi posao dobio je u Brčkom, da bi 1892. godine bio premješten u Sarajevo na Darul-muallimin, gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“, čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ i „Mearif“, sekretar sarajevske Kiraethane, a potom sa Bašagićem i Hadžićem pokretač muslimanskog časopisa „Behar“, čiji je bio prvi urednik, od 1900. do 1906. godine.

Zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“, napisavši proglas o značaju i ulozi tog časopisa: “Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.”

Porodična tragedija

Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist.

Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) tri puta biran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.

Kraj života u siromaštvu

Pod optužbom za verbalni delikt tokom Drugog svjetskog rata s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, posla i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.

Ime ovog bh. velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture.

Iz džamije svak' mora otići ganut

Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.

- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak' mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.