Sarajevo Film Festival nije samo značajni festival koji donosi filmsku magiju i brojne turiste u Sarajevu. Festival je sada već i dio historije grada, a dokumenti o njegovim počecima čuvaju se i izlažu u Historijskom muzeju BiH.- U ovoj godini, značajnoj za historiju Sarajevo Film Festivala i obilježavanje tridesetogodišnjice postojanja, možemo se pohvaliti da je SFF u Historijskom muzeju, ali i da je Historijski muzej Bosne i Hercegovine na SFF-u – kazala je Feni direktorice Historijskog muzeja BiH Elma Hašimbegović.Posjetioci Historijskog muzeja mogu, naprimjer, vidjeti ulaznice SFF-a iz 1995. godine, ali i historijski kontekst u kojem je festival nastajao.- Već nekoliko godina smo dio programa 'Suočavanje s prošlošću' i goste Festivala kroz postavke upoznajemo s time na koji način prošlost muzealiziramo i propitujemo – navela je ona.Historijski muzej BiH pojavljuje se ove godine i na filmskom platnu Festivala.Polazeći od impresivne arhitektonske vizure zgrade, austrijsku autoricu Lote Šrajber (Lotte Schreiber) je dalje interesovala priča o prošlosti institucije, ali i o tome šta muzej danas predstavlja u savremenom društvu.Svoje impresije pretočila je u film pod nazivom "Neka sjećanja" koji se može pogledati u dokumentarnom dijelu SFF-a, u programu BH filma. Također, hit izložba ovog ljeta u muzeju, Labirint devedesetih, koja na atraktivan i drugačiji način pokušava da prikaže dekadu koja je promijenila milione života na ovim prostorima, ima svoj promotivni štand na SFF-u, a sve zbog želje da je pogleda što veći broj gostiju Festivala.Zbog svega toga, Hašimbegović podsjeća da je produžetak radnog vremena do ponoći sada već postala tradicija.

Posjetioci Historijskog muzeja mogu, naprimjer, vidjeti ulaznice SFF-a iz 1995. godine

Hašimbegović: Historijski muzej BiH ove godine i na filmskom platnu SFF-a

Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.<h2>Bosna Srebrena</h2>U srednjovjekovnu Bosnu, prema nalogu pape Nikole IV, 1291. godine stigla su dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju. Prema prvom samostanu koji su sagradili u Srebrenici, franjevačka provincija dobila je ime Bosna Srebrena, a uspjela se očuvati sve do danas, kada bilježi 733 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. Tokom vladavine Osmanlija u BiH, Bosna Srebrena je zauzimala najveći prostor u historiji svog postojanja, od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku, te su na tom području franjevci dugo vremena bili jedini vjerski učitelji i prosvjetitelji svog naroda.&nbsp;

<h2>Nauk karstianski</h2>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. Sve vrijeme turske vladavine u BiH franjevci su se borili za svoj narod, tražili i dobijali zaštitu i od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja u okviru Osmanskog Carstva. Često su uspijevali dobiti i finansijsku pomoć od sultana, koja jeste bivala skromna, ali itekako dragocjena.Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, jer se podaci o Divkovićevom životu i radu znaju samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru „Male braće“. Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartulu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica.&nbsp;

<h2>Bosančica u Veneciji</h2>Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na slovinskom, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. Iako fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao, jer ih je radio prema sličnim stranim djelima koja je prevodio, ona nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama. Proširivao ih je i tumačio prevedeni tekst, dajući tako ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.<h2>Čitanka za narod</h2>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.Datum smrti fra Matije Divkovića, 21. august 1631. godine, u Olovu, utvrđen je prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njegovim rodnim Jelaškama bh. velikanu Divkoviću je podignut spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.<h2>Putovanje u Veneciju </h2>Divkovićevo putovanje u Veneciju radi štampanja knjiga motiviralo je hrvatskog pjesnika i prevoditelja Nikolu Milićevića da napiše pjesmu „Fra Matija Divković 1611.“ „U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 'Nauk krstjanski' i 'Sto čudesa' koje složi 'na urešenje našega jezika slovinskoga'? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al' on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)“

Prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice – bosančicom, čija je slova dao izliti u štampariji Petra Bertana u Veneciji

Spomenik Matiji Divkoviću u rodnim Jelaškama kod Vareša 

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca 

Udruženje građana slovenačkog porijekla Tuzla ove godine obilježava jubilarnu 10. regionalnuu likovnu koloniju "Slovenci u Tuzli" koja je otvorena sinoć, a trajat će sve do 25. augusta 2024. godine u okviru Dana slovenačke kulture u Tuzli.Manifestacija je počela otvaranjem izložbe slika Dragana Gačnika, akademskog likovnog umjetnika iz Zenice, čiju će postavku građani moći pogledati do 24. augusta.Sudjeluje 18 likovnih umjetnika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a mentor kolonije je Borka Jokić iz Tuzle.<h2>Radionica za mlađe</h2>Kao i svake godine, jedan dan u okviru kolonije će biti rezervisan za učenike, mlade talente, koji će kroz jednodnevnu radionicu proširiti svoja znanja i iskustva. U sklopu kolonije umjetnici će imati priliku da kroz radionicu upoznaju „pin hole“ tehniku fotografije, koju će voditi Robert Andrejaš.Ova jubilarna kolonija simbolizira deset godina posvećenosti umjetnosti, kulturnoj razmjeni i prijateljstvu među narodima, čime Tuzla još jednom potvrđuje svoj status kulturnog centra regije.

Sudjeluje 18 likovnih umjetnika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a mentor kolonije je Borka Jokić iz Tuzle

Izložbom slika Dragana Gačnika otvorena 10. regionalna likovna kolonija "Slovenci u Tuzli"

Na današnji dan 1905. godine, u Gradačcu je rođen bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, osim Hasana, u Drugom svjetskom ratu, u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago. Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu. Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u avgustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.

<h2>Pisac sirotinje</h2>Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu. Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati. Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke" u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”. Svoj kratki život i književno djelo posvetio je bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.

<h2>Četnička zasjeda</h2>Godine 1942., 6. maja, u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan Kikić. Hasanov savremenik i prijatelj Skrender Kulenović, 1948. godine, zapisao je dirljiv tekst o svom doživljaju Kikićeve pogibije."Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane. (...) Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče:– Slobodan poginuo! (Slobodan je bilo konspirativno, partizansko ime Hasana Kikića, op.a.)Skočih, jedva upitah:– Ko kaže? Gdje? Kako?– Nijemac.I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad uđoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije. Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nađoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele. Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana „Bukve“, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika."<h2>Kikićevi susreti</h2>„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koji je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata. Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev. <h2>Radna soba Hasana Kikića</h2>U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja se poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. U toj sobi se nalaze Kikićev originalni rukopis, slike, dijelovi namještaja „bosanske“ sobe, dijelovi biblioteke, radio proizveden 1936. godine, te crteži Zuke Džumhura, na kojima su ilustrirani neki od detalja iz djela Hasana Kikića.

Prerana smrt u 38. godini prekinula je književni uspjeh Hasana Kikića, jednog od najdarovitijih bh. pisaca 

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote 

Švedska organizovala izložbu “Color Wheels” vizualne umjetnice Aleksandre Stratimirović s ciljem naglašavanja ekonomskog značaja rastućih kulturnih i kreativnih industrija19. avgusta 2024. godine – Kao dio projekta ”Swedish Design Movement” uz podršku Švedskog instituta iz Štokhoma, publika na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu je imala priliku vidjeti izložbu ”Color Wheels” vizualne umjetnice Aleksandre Stratimirović koju je organizirala Ambasada Švedske u Sarajevu. Događaj je okupio profesionalce iz područja umjetnosti, ljubitelje umjetnosti, kao i domaće predstavnike i članove međunarodne zajednice.<h2>Promocija i razvoj biznisa</h2>- Ambasada Švedske je i ranije sarađivala sa Aleksandrom kada je postavljana njena izložba „“Brilliant” još 2013. godine. Ono što je uslijedilo je razmjena između švedskih dizajrera, studenata Akademije likovnih umjetnosti i proizvođača namještaja iz Bosne i Hercegovine. Kao rezultat te razmjene, neki od tih bh. proizvođa namještaja su danas uspješni na međunarodnom tržištu i dobitnici su prestižnih nagrada za dizajn - izjavila je ambasadorica Švedske u Bosni i Hercegovini Helena Lagerlof, te je naglasila da su promocija i razvoj biznisa u kulturnim i kreativnim industrijama na način kako je objašnjeno, prioriteti vlade Švedske.Izložba – koja je postavljena kao dio “Festivala u Centru” koji se održava u okviru Sarajevo Film Festivala - predstavlja svjetlosnu umjetničku instalaciju kreiranu kao perceptivni instrument za istraživanje iskustva boje i svjetla kroz vremenske postavke svjetlećih boja.<h2>Prva umjetnica</h2>- Velika mi je čast što sam prva umjetnica – dizajnerica svjetla koja izlaže u Sarajevu – mom omiljenom gradu. Ova svjetlosna instalacija napravljena je da bude izložena na raznim mjestima. Ono što je novitet u ovom radu je što sam koristila zvuk uz svjetlo i sliku - kazala je Stanimirović na otvorenju izložbe.Prepoznavajući sve veći značaj kreativnih industrija za biznis sektor i tržište rada u Švedskoj i globalno, Švedska nastoji osigurati snažan rast ovih industrija kao i njihov trajan doprinos privrednom sektoru.&nbsp;

Organizovana izložba s ciljem naglašavanja ekonomskog značaja rastućih kulturnih i kreativnih industrija

Švedska organizovala  izložbu "Color Wheels" vizualne umjetnice Aleksandre Stratimirović 

U Sarajevu je obavljena primopredaja građevinske dozvole za izgradnju objekta muzeja Ars Aevi, na lokalitetu budućeg muzeja na Vilsonovom šetalištu.Dozvolu je načelnik Općine Novo Sarajevo Hasan Tanović predao premijeru Kantona Sarajevo Nihadu Uku.Na kamen-temeljac koji neće biti zakopan već izložen u muzeju potpise su stavili zvaničnici navedene općine, Grada i Kantona Sarajevo, Delegacije Evropske unije u BiH, Ambasade Italije te UNESCO-a. <h2>Veliki dan</h2>Uk je novinarima izjavio da je ovo veliki dan za Kanton, Grad i Bosnu i Hercegovinu, za sve ljude koji vole muzej i savremenu umjetnost, zbog najave početka gradnje Muzeja Ars Aevi nakon 30 godina čekanja. To će biti mjesto susreta Bosanaca i Hercegovaca, turista, ljubitelja umjetnosti i mjesto generisanja progresivnih ideja, kazao je. kantonalni premijer napominje da je intelektualni, progresivni, kreativni ‘krik’ sarajevskih intelektualaca koji su generisali ideju o uspostavi ovakvog muzeja nastavio da živi i 30 godina poslije.Šef Delegacije Evropske unije u BiH Johann Sattler ističe da je ovo sjajan dan za Bosnu i Hercegovinu i za Sarajevo.- Dugo godina smo čekali na ovaj projekat i konačno kreće realizacija: Bez Delegacije Evropske unije, Ambasade Italije i UNESCO-a teško da bi ovo bilo moguće. Ovim projektom dajemo novu dimenziju – rekao je napominjući da će budući muzej savremene umjetnosti biti dopuna evropskoj mreži muzeja a istovremeno kulturni centar i mjesto okupljanja ljudi iz ove branše.- Mislim da će ovo biti također sjajan primjer sarajevskog duha. Sama ideja nastala je tokom mračnog perioda, ratne opsade grada – rekao je Sattlerove te dodao da će Evropska unija osigurati 4,5 miliona eura ‘za još jednu dopunu kulturnoj sceni’.Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić također naglašava da je ovo veliki dan za Sarajevo.- Drago mi je da će naše Sarajevo na ovaj način biti ucrtano kao još jedna metropola sa sjajnim muzejom savremene umjetnosti, i to u specifičnoj ‘muzejskoj četvrti’ gdje egzistiraju već Zemaljski i Historijski muzej - rekla je ona. Karić je predložila uspostavu muzeja ratne opsade nakon realizacije ove ideje prekoputa muzeja savremene umjetnosti, čime bi Sarajevo dobilo jedinstvenu četvrt muzeja, po njenim riječima.<h2>Emotivan događaj</h2>Marco Di Ruzza, ambassador Italije u BiH, izjavio je da je njegova zemlja dugo partner Bosni i Hercegovini i da je današnji događaj emotivan i za njega imajući u vidu koliko je dugo Italija bila uključena u projekat Ars Aevi.- To je prioritet našeg kulturng djelovanja ne samo u BiH nego na prostoru čitavog Balkana. Ponosan sam da sam među partnerima iz domaćih institucija vlasti i međunarodne zajednice, da smo zajedno ponovo pokrenuli ovaj projekat i sada mogu mogu potvrditi da ćemo aktivno raditi na njegovoj realizaciji. Oduvijek smo vjerovali u ovaj projekat jer je ne samo umjetnički i kulturni simbol već i povrda modernog pluralističkog društva koje BiH jeste i njenog budućeg članstva u okrilju Evropske unije – kazao je italijanski ambasador.Siniša Šešum, šef Kancelarije UNESCO-a, rekao je da ta organizacija 25 godina aktivno i vjerno prati ovaj projekat od čije realizacije nikad nije odustala "jer je projekat toliko važan da niko nije imao parvo obustaviti ga".- To je nešto što je Sarajevu zaista trebalo – kazao je također.Izgradnja bi trebalo da traje maksimalno 24 mjeseca po Šešumovim riječima i većina budžeta od otprlike 10 do 11 miliona eura već je obezbijeđena.

Dozvolu je načelnik Općine Novo Sarajevo Hasan Tanović predao premijeru Kantona Sarajevo Nihadu Uku

Nakon 30 godina čekanja počinje gradnja muzeja "Ars Aevi" na Vilsonovom šetalištu

Najveću pažnju javnosti javnosti tradicionalno opsjeda šta je neka voditeljica, influenserica ili političarka obukla na crvenom tepihu, što je velika šteta.Jer, kada bi se taj žuto-džetseterski dio ostavio po strani, mogli bismo shvatiti značaj veličine SFF-a i činjenica da u gradu borave neka od najvećih imena u historiji svjetske kinematografije.<h2>Priznanje za velikana</h2>Jedno od njih je svakako Pol Šreder (Paul Schrader), slobodno možemo reći, jedan od najvećih scenarista u historiji kinematografije.U Narodnom pozorištu sinoć od 21 sat je upriličena projekcija filma "Oh, Kanada" reditelja Pola Šredera.Na crvenom tepihu prije same projekcije filma prošetala je ekipa filma "Oh, Kanada" predvođena rediteljem. Šrederu je u Narodnom pozorištu uručeno i Počasno Srce Sarajeva, kojeg je dobio na 28. Sarajevo Film Festivalu za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.Pol Šreder rođen u državi Mičigen, 1946. godine. Kao dijete iz stroge kalvinističke porodice, prvi je film vidio s 18 godina, što ga je potpuno očaralo. Uskoro postaje filmofil pa nakon diplomiranja teologije upisuje studij filma na univerzitetu UCLA te postaje filmski kritičar i publicist (autor je utjecajne knjige Transcendentni stil: Ozu, Bresson, Dreyer). Šreder će postati jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. „Novog Holivuda“ u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Godine 1974. Šreder i njegov brat Leonard zajedno su napisali The Yakuza, film smješten u svijet japanskog kriminala. Za scenarij su se jagmili različiti filmski studiji, pa je na kraju je prodan za 325.000 dolara. Film je režirao Sidni Polak (Sydney Pollack), a glavnu uloge igro je Robert Mičam (Mitchum). Iako je Yakuza komercijalno bio neuspješan, Šreder je privukao pažnju nove generacije holivudskih režisera. Godine 1975. napisao je scenarij za „Opsesiju“ za Briana De Palmu. Šreder je napisao rani nacrt „Bliskih susreta treće vrste“ Stevena Spielberga (1977.), ali Spielbergu se nije svidio scenarij, nazvavši ga "užasno punim osjećaja krivnje" i odlučio se za nešto blažu verziju. Također je napisao rani nacrt Rolling Thunder (1977.), koji su producenti filma preradili bez njegova sudjelovanja. Nije odobravao konačni film.

Ipak, najveće uspjehe Šreder će sotvariti saradnjom s velikim Martinom Skorsezijem (Martin Scorsease). Film o opsjednutom njujorškom taksisti kojeg glumi Rober de Niro istoimenog naziva „Taksist“ nominiran je za Oscara za najbolji film i osvojio je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu, te se danas smatra jednim od najboljih filmova ikad. Osim Taksiste (1976.), Skorseze se također oslanjao na Šrederovu scenarije za boksačku priču Razjareni bik (1980.) (također DeNiro u glavnoj ulozi), koju je napisao u saradnji s Mardikom Martino, Posljednje Kristovo iskušenje (1988.) i Izvođenje mrtvih (1999.).<h2>Kultni film</h2>Djelomično zahvaljujući pohvalama kritičara za „Taksistu“, Schrader je uspio režirati svoj prvi dugometražni film, Blue Collar (1978.), koji je napisao zajedno sa svojim bratom Leonardom. Blue Collar prikazuje Ričarda Puaroa (Richarda Pryora), Harvija Kitela (Harveya Keitela) i Jafeta Kota (Yapheta Kotta) kao radnike fabrike automobila koji pokušavaju pobjeći iz svoje socio-ekonomske kolotečine kroz krađu i ucjene. Film je opisao kao izazovan za snimanje zbog umjetničkih i osobnih napetosti između njega i glumačke ekipe. Tokom glavnog snimanja doživio je psihički kolaps na setu, zbog čega je ozbiljno preispitao svoju karijeru.Među filmovima Pola Šredera iz 1980-ih bili su „Američki žigolo“ s Ričardom Girom (Richardom Gereo) u glavnoj ulozi (1980.), njegov Cat People (1982., remake filma Cat People iz 1942. i Mishima: Život u četiri poglavlja (1985.). Inspiriran japanskim piscem Jukiom Mišimom (Yukiom Mishimom), film isprepliće epizode iz Mišiminog života s dramatizacijama segmenata iz njegovih knjiga. Mišhima je nominiran za glavnu nagradu (Zlatnu palmu) na Filmskom festivalu u Kanu. Frencis Ford Colopa (Francis Ford Coppola) i Džordž Lukas (George Lucas) bili su izvršni producenti.

Tokom devedesetih i dvijehiljaditih Šrederova karijera krenula je silaznom putanjom, iako je do danas nastavio pisati scenarije i režirati.Tema koja se ponavlja u Šrederovim filmovima je protagonist na samodestruktivnom putu ili poduzimanje radnji koje rade protiv njega samog, namjerno ili podsvjesno. Finale često nosi element iskupljenja, kojem prethodi bolna žrtva ili katarzični čin nasiljaŠrader je u više navrata govorio o Taksisti, Američkom žigolu, Lakom spavaču, Kanjonima, Šetaču, Prvom reformatoru i Šalteru kartica kao pričama o "čovjeku u sobi". Protagonist se u svakom filmu mijenja od ljutitog, zatim narcisoidnog, kasnije tjeskobnog lika, do osobe koja se skriva iza maske površnosti.Iako su mnogi njegovi filmovi ili scenariji temeljeni na biografijama iz stvarnog života (Razjareni bik, Mishima: Život u četiri poglavlja, Patty Hearst, Auto fokus), Šreder je priznao da ima problema s biografskim filmovima zbog mijenjanja stvarnih događaja, koje nastojao spriječiti nametanjem struktura i stilizacijom.

Najveće uspjehe Šreder će sotvariti saradnjom s velikim Martinom Skorsezijem (Martin Scorsease).

Ovo je važnije od političara i haljina: Znate li da u Sarajevu boravi jedna od najvećih scenarista ikad?

Za nagrade “Srce Sarajeva” za TV serije 30. Sarajevo Film Festivala strukovni žiri sastavljen od više od 500 filmskih profesionalaca iz regije, sinoć (18. augusta) u hotelu Hills je proglasio najbolje u 14 kategorija. “Srce Sarajeva” za TV serije dodjeljuje se u dvije kategorije: za dramske serije i za komedije. U kategoriji dramskih serija dodjeljuje se osam nagrada: za najbolju dramsku seriju, najbolju glavnu glumicu, najboljeg glavnog glumca, najbolju žensku epizodnu ulogu, najbolju mušku epizodnu ulogu, za Zvijezdu u usponu, za najbolju režiju (za epizodu) i za najbolji scenarij (za epizodu).U kategoriji komedija dodjeljuje se šest nagrada: za najbolju komediju, najbolju glavnu glumicu, najboljeg glavnog glumca, za Zvijezdu u usponu, za najbolju režiju (za epizodu) i za najbolji scenarij (za epizodu).<h2>Najbolja dramska serija</h2>Apsolutni pobjednik u čak sedam kategorija, od nominovanih osam za dramske serije, je „Znam kako dišeš“ iz produkcije BH ContentLab platforme.„Srce Sarajeva“ za najbolju dramsku seriju dobilo je ostvarenje “Znam kako dišeš”.Najboljom glavnom glumicom u dramskoj seriji proglašena je Jasna Đuričić (Znam kako dišeš).„Srce Sarajeva“ za najbolju epizodnu ulogu za glumicu u dramskoj seriji pripalo je Jeleni Kordić Kuret (Znam kako dišeš).Za zvijezdu u usponu u dramskoj seriji proglašen je Lazar Dragojević (Znam kako dišeš).„Srce Sarajeva” za najbolji scenarij za epizodu – dramska serija otišlo je u ruke Jasmili Žbanić i koscenaristici Elmi Tataragić (Znam kako dišeš – 1. epizoda), dok je nagrada za epizodu dramske serije pripalo je Nerminu Hamzagiću (Znam kako dišeš – 3. epizoda).Nagrada za najboljeg epizodnog glumca pripala je Mirvadu Kuriću.Također, još jedna serija „Princ iz Eleja“ iz produkcije BH ContenLaba je proglašena najboljom u konkurenciji komedija.

Najboljim glavnim glumcem u žanru komedija proglašen je Alen Muratović (Princ iz Eleja).„Srce Sarajeva“ za najbolji scenarij za epizodu – komedija pripalo je Elmi Tataragić, Dušanu Vraniću, Enesu Zlataru (Princ iz Eleja – 4. epizoda)Režiserka Jasmila Žbanić je istakla kako joj puno znači kada struka prizna i pokaže koliko cijeni i voli serije.Svoje utiske po okončanju dodjele nagrada iznio je i v.d. generalnog direktora BH Telecoma Amel Kovačević.<h2>Kovačević: Podrška bh. kinematografiji neće izostati</h2>- BH Telecom kao producent večeras slavi. Ovo što su bh. umjetnici uradili zasigurno je veliki podsticaj za našu kinematografiju i signal da je ulaganje u kulturu veoma bitno. BH Telecom je u posljednje tri godine alocirao 30 miliona KM za razvoj kinematografije. Ne dovodeći u pitanje potrebu ulaganja u kinematografiju, nova Uprava BH Telecoma procjenjuje da dosadašnji način ulaganja nije adekvatan. Prvenstvena uloga BH Telecoma je ostvarivanje profita. Naša uloga je da uložimo napore u značajno poboljšanje korisničkog iskustva, što će posljedično značiti i povećanje zarade. Dio profita, kao i do sada, svakako treba biti investiran u kulturu i zajedno sa našim osnivačem, Vladom Federacije BiH, svakodnevno radimo kako bismo iznašli održivo rješenje. Podrška, dakle, neće izostati - kazao je Kovačević poručivši da BH Telecom nastavlja finansirati važne filmske i serijske projekte, kao i sve druge dobre priče u sportu, kulturi i drugim društvenim aktivnostima BiH.

Najboljom glavnom glumicom u dramskoj seriji proglašena je Jasna Đuričić

10 nagrada "Srca Sarajeva" za BH Telecom serije "Znam kako dišeš" i "Princ iz Eleja"

Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života preminuo Enver Čolaković, bosanskohercegovački velikan, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskog srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka. - Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema... Ko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše“, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje – eto- namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se s predrasudama- opisao je sebe svojim prepoznatljivim i specifičnim stilom Enver Čolaković, autor jednog od naših najboljih romana svih vremena „Legenda o Ali-paši“.

<h2>„Legenda o Ali-paši“</h2>- „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu.&nbsp;

<h2>Oslobođen optužbi</h2>Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky. Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković seli u Zagreb, gdje prihvata poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća poslije sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stellom Podvinec, profesoricom muzike.&nbsp;

<h2>Sudbina bh. čovjeka</h2>- O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.<h2>Brojna djela u rukopisu</h2>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman - “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije - Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta - Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami. U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.

Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

U fragmentarno sačuvanom „Ljetopisu“ Bašeskijinog sina Mustafe Firakije, između ostalog, piše: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!", što znači da je Bašeskija preminuo 18. avgusta 1809. godine. Mezar Mula Mustafe Bašeskije nije nikad pronađen, ali se pretpostavlja da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.<h2>Rođen u Sarajevu</h2>Mula Mustafa Bašeskija, pjesničkog pseudonima Ševki, što znači Svijetli, bio je jedan od najvrednijih i prvih bosanskohercegovačkih hroničara svog vremena, alim i učenjak bez kojeg ne bismo imali pouzdane podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine. Podaci iz njegovog „Ljetopisa“, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog djela ovog žanra, ne samo da su svojevrstan mozaik historijskih događaja, nego se i danas, 215 godina nakon Mula Mustafine smrti, koriste kao mjerodavni dokumenti značajni za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge polovine 18. vijeka. Bašeskija je rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali, „sin Ahmedov, a unuk Kadri-hodže“, kako je sam zabilježio u svom „Ljetopisu“, koji je i jedini izvor podataka o njegovom životu i radu. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta, a izučio je i kazaski (svilarski) zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama. Međutim, nije se dugo bavio kazaskim zanatom, jer je nastavio školovanje u medresi, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije, a dvije godine kasnije za imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.

<h2>Narodni pisar</h2>Mualimsku službu Bašeskija napušta 1763. godine i postaje narodni pisar (katibim), pa je za taj posao iznajmio dućan pored Begove džamije, u ulici Mudželiti, ispod Sahat-kule, gdje je pisao narodu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, ostavštine... Osim pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. U svom „Ljetopisu“ zapisao je da se 1779. godine s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući Vilajetovića na Atmejdanu, gdje su najmanje pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela, na kojima je obavezno posluživana halva, održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".Bašeskijin otac Ahmed preminuo je dok je Mula Mustafa bio dijete, a majka Fatima, kako je sam zapisao: „kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine“. Također je zapisao da se oženio vrlo mlad Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana, s kojom je imao desetero djece, od kojih je samo dvoje živjelo duže od svoga oca. Prvog jula 1781. godine s porodicom se odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja, gdje je obavljao mualimsku dužnost, ali se već u februaru 1782. godine vraća u Sarajevo, nastavljajući svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, koju je obavljao sve dok se nije razbolio, 1801. godine.<h2>Povod „Ljetopisu“</h2>Povod da počne bilježiti događaje, odnosno da napiše „Ljetopis“, bila je desetogodišnja pobuna Sarajlija protiv turske vlasti, koja je ugušena u martu 1757. godine pogubljenjem dvadesetak učesnika bune u Sarajevskoj tvrđavi, među kojima su bili i braća Morići. Bašeskija je zapisao da mu je želja bila da događaje u Sarajevu „spasi od zaborava, a koji bi mogli biti interesantni za buduće generacije“. „Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Ovim riječima Bašeskija počinje svoj „Ljetopis“, koji je pisao na turskom jeziku, ali sadrži i dijelove teksta na bosanskom, a podijeljen je u tri dijela: događaji, nekrologij i narodne umotvorine. Bašeskija bilježi da je najveća poplava u Sarajevu bila 1791. godine, kada je Miljacka porušila sve mostove, branu na Bembaši, mnogo kuća u Latinluku i okolici Sarajeva, vodenice i nekoliko dućana u Čekrečijinoj mahali. A u najvećem požaru, 29. juna 1778., izgorjelo je 17 hanova i 50-60 kafana, te su gorjele Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija... Iste godine, 1778., zapisuje da je pao crven snijeg u selima u okolici Sarajeva. Ali, najstrašnije posljedice ostavila je kuga 1762. godine, koja je pokosila 15.000 Sarajlija, a od iste bolesti je 1781. godine umrlo 8.000 duša.&nbsp;

<h2>Pisao i pjesme</h2>Iz Mula Mustafinog „Ljetopisa“ saznajemo da je 1753/54. godine sagrađen Sebilj na Baščaršiji. A tokom 50 godina bilježenja Bašeskija je upisao gotovo 4.000 umrlih osoba, uglavnom odraslih muškaraca, navodeći njihova imena, nadimke, poslove, položaje u društvu, imovno stanje te moralne karakteristike. Žene nije upisivao, osim u rijetkim slučajevima, ako su nešto zavještale, bile učene ili po čemu drugom poznate.„Ljetopis“ sadrži i vrijednu zbirku narodnih priča, šala, dosjetki, zagonetki, hićaja (kratkih priča s poukom), te tumačenja snova.Mula Mustafa Bašeskija Ševki pisao je i pjesme, uglavnom na turskom jeziku, ali je napisao i četiri na bosanskom: „Ramo i Saliha“, „Zečkova pouka“, „Ah, divojko, bila nosa“ i „Galen prosi gizdavu divojku“, koje se svrstavaju u najstarije zapise naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bio je svestrani intelektualac plemenitog srca, koji znanje nije čuvao za sebe, nego ga je prenosio na mlade generacije, istovremeno bilježeći najznačajnije događaje vremena u kojem je živio, ostavljajući vječni pečat u kulturi i historiji svoga Sarajeva i svoje Bosne i Hercegovine. Bašeskijin „Ljetopis“ inspirirao je brojne umjetnike. Prema njegovom djelu i životu Darko Lukić je napisao pozorišnu dramu „Bašeskija, san o Sarajevu“, koju je u režiji Gradimira Gojera i maestralnoj glumi Nermina Tulića u svoj repertoar uvrstilo Pozorište mladih u Sarajevu. <h2>Abdulah Sidran, jedan od naših najvećih književnika, napisao je pjesmu„Bašeskija“</h2>„Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar. Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio k'o dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir preda mnom. Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje. Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su. Širi se ljubav k'o žutica i kuga. I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svik'o na samoću. Mislim li pravo, Bože? Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli k'o korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al' otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li? I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam. Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kada dođe čas.“

Bilježio je podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine 

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

U prelijepom ambijentu Žute tabije u subotu 17. augusta, počinje drugo izdanje festivala sevdalinke “Sarajevo Sevdah Soiree”.Festival će otvoriti Selma Bajić, jedna od organizatorica festivala i predstavnica Udruženja ZUP Baščaršija, Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva i Haris Fazlagić, predsjednik Turističke zajednice Kantona Sarajevo nakon kojih će na binu izaći bosanskohercegovačka diva Hanka Paldum.Koncert će početi u 20:30 sati, dok će u istom terminu narednih večeri svoje interpretacije sevdalinke publici predstaviti: Alma Subašić, Amira Medunjanin, Jusuf Brkić i Zanin Berbić, te Eldin Huseinbegović.U prodaji su karte za svih pet koncerata, a osim direktno na Žutoj tabiji ili na Vilsonovom šetalištu u okviru manifestacije Ljeto na Vilsu, moguće ih je kupiti i putem online platforme kupikartu.ba.Svi koncerti će biti održani na Žutoj tabiji od 17. augusta do 23. augusta.

Koncert će početi u 20:30 sati, dok će u istom terminu narednih večeri svoje interpretacije sevdalinke publici predstaviti i drugi izvođači

Sutrašnjim koncertom Hanke Paldum počinje festival sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

Manifestacija "Festival u Centru“, koja se već četvrtu godinu organizira tokom trajanja Sarajevo Film Festivala, sutra počinje u Radićevoj ulici. Ovogodišnje izdanje Festivala bit će održano od 16. do 23. augusta, uz besplatan ulaz na sve programe.&nbsp;"Festival u Centru" donosi bogat i raznolik program koji će objediniti umjetnost, kreativnost, rekreaciju i muziku, pretvarajući grad u mjesto susreta različitih kultura i generacija. Programi Festivala ove će se godine odvijati u Radićevoj ulici, na Akademiji likovnih umjetnosti, na Otvorenoj sceni Obala, Meeting Pointu i u ulici Franca Lehara u Sarajevu.Imat će bogat likovni, književni, koncertni program, kao i radionice za najmlađe, sportske aktivnosti i aktivnosti kojima se predstavljaju različite generacije iz udruženja koja djeluju na području općine Centar.Prvog dana festivala od 17 do 19 sati u dvorištu knjižare Buybook biće održana radionica „Liskan i Ljeljo u sarajevskoj avanturi“.&nbsp;Od 18 do 19:30 sati u Radićevoj ulici za najmlađe sugrađane biće organizirane "Zaboravljene igre djetinstva“ sa Lejlom Šebić.Od Umjetničke galerije BiH do Trga ispred Narodnog pozorišta u periodu od 18:30 do 19:15 sati plesnim performansom predstavit će se i mažoretkinje Herceg Novog.- Nakon najavljenih radionica i aktivnosti, građane će od 21 sat na lokacijama u Radićevoj ulici, Meeting Point i u ulici Franca Lehara zabavljati DJ-evi - saopćeno je iz Općine Centar.&nbsp;

Ovogodišnje izdanje Festivala bit će održano od 16. do 23. augusta, uz besplatan ulaz na sve programe

Sutra počinje manifestacija "Festival u Centru"

Summer Wine Lounge (SWL) tradicionalno se održava dan pred početak Sarajevo Film Festivala na platou Skenderije, a ove godine učestvovat će rekordan broj izlagača.Izlagači su domaće vinske zvijezde, prestižne vinarije iz regiona i najveći brendovi italijanskih vina.&nbsp;Osim vinara i određeni gastro izlagači su pripremili posebnu ponudu sa kojom će se predstaviti na ovogodišnjem SWL-u. Veliki broj vinskih stručnjaka dolazi u grad tokom SFF-a, a poseban motiv bio im je i poziv za ovogodišnji „Summer Wine Lounge“.&nbsp;Gosti iz regiona i Italije, vrhunskih sommelieri i gosti iz organizacije najveće vinske manifestacije Vinitaly će boraviti u našem gradu nekoliko dana, a sve zahvaljujući organizatoru SWL-a.- Sva vina sa ovogodišnjeg Summer Wine Lounge možete pronaći u ekskluzivnom Wine Shop-u kompanije Only VIP Sarajevo, koji se nalazi na Dobrinji – kažu organizatori te dodaju da najljepši vinski događaj u gradu Sarajevu počinje večeras u 18 sati, a ulaznice se mogu kupiti na dan događaja na ulazu na Summer Wine Lounge.

Gosti iz regiona i Italije, vrhunskih sommelieri i gosti iz organizacije najveće vinske manifestacije Vinitaly će boraviti u našem gradu nekoliko dana

Summer Wine Lounge večeras u Sarajevu 

U gradskoj vijećnici otvorenje izložbe renomiranog fotografa Milomira Kovačevića Strašnog.Izložba “Strašni u Vijećnici”, koja će biti postavljena u muzejskom prostoru Vijećnica, predstavlja jedinstven pregled iz širokog opusa ovog izuzetnog umjetnika.Svečano otvorenje izložbe je danas, a postavka će biti dostupna javnosti narednu godinu.Ovaj vremenski okvir dostupnosti izložbe omogućava posjetiocima da istraže djela koja odražavaju snagu dokumentarne fotografije u čuvanju kolektivne memorije.

Svečano otvorenje izložbe je danas, a postavka će biti dostupna javnosti narednu godinu

Izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog u Vijećnici

U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine je otvorena izložba Svjetlopis. Publika je imala priliku uživati u fotografijama Rikarda Larme. Njegovo veliko profesionalno iskustvo obuhvata široku lepezu djelovanja od aktuelne novinske, revijalne, teatarske, filmske, televizijske, sportske fotografije do neprevaziđenih dokumentarnih fotografija iz Sarajeva pod opsadom. Kustos izložbe je Mensur Čolaković, a izložba traje do 23. augusta. Rikard Larma, rođen je u Bosni i Hercegovini, živi i radi na relaciji SAD – BiH. Krunu fotonovinarske karijere Rikard Larma dostiže u Associated Press-u, najvećoj svjetskoj informativnoj agenciji koja ga angažuje kao svog fotoreportera odmah na početku opsade Sarajeva.Njegov fotoreporterski rad u hororu bombardiranja i snajperskog terora po Sarajevu pod opsadom – krasi visoka profesionalna etičnost.Prepoznavši vrhunske standarde Larmine ratne, dokumentarne fotografije, jedan od najprestižnijih svjetskih magazina Newsweek, koji i danas egzistira u printanim izdanjima, na svojoj naslovnici 1994. godine objavljuje Larminu fotografiju. Život Larmu dalje vodi u Ameriku gdje živi, gdje se jedno vrijeme, uz dnevni posao u lokalnim novinama u Filadelfiji, vraćao umjetničkoj fotografiji sa njegovim originalnim slikanjem svjetlom, Larminim svjetlopisom. Osim na društvenim mrežama, američka publika imala je priliku vidjeti njegove radove svjetlopisa i na njegovim izložbama u Filadelfiji.Rikard Larma dugogodišnji je član Foto saveza BiH, današnje Asocijacije za Umjetničku fotografiju, dugogodišnji je član ULUPUBiH-a.Samostalna izložba fotografija umjetnika Rikarda Larme poklon je Sarajevu i njegovim građanima u danima ljeta, danima filmskog festivala.

Samostalna izložba fotografija umjetnika Rikarda Larme poklon je Sarajevu i njegovim građanima u danima ljeta

Otvorena izložba „Svjetlopis“ Rikarda Larme

&nbsp;U Zemaljskom muzeju BiH u srijedu navečer je otvorena izložba "Delmati: snaga zajedništva". Izložba uključuje brojne arheološke predmete, multimedijalne prezentacije poput idealnih rekonstrukcija i virtualne stvarnosti, kao i edukativne sadržaje, koji će posjetiteljima pružiti uvid u život i običaje Delmata, njihovu umjetnost, religiju i svakodnevicu.Prostor koji se danas naziva Dalmacijom svoj naziv duguje plemenu Delmata koje je, iako ne toliko brojno i snažno, dugi niz godina zadavalo glavobolju moćnom Rimskom carstvu. Iako su stari Delmati bili razjedinjeni u više plemena koja se često nisu slagala, zajednički neprijatelj potaknuo ih je na ujedinjenje uprkos razlikama i borbu po kojoj su danas poznati na svjetskoj povijesnoj sceni.<h2>Povijesni put</h2>Izložba "Delmati: snaga zajedništva" prati stvarni povijesni put od Delminija, njihova glavnog središta, današnjeg prostora Tomislavgrada, u kojem je u junu otvorena prva izložba, do Salone na obali Jadranskog mora (današnji Solin).Koordinator istoimenog projekta za BiH i izložbe Stipan Dilber, kustos Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu, kazao je da "delmatska prošlost jako slabo istražena, budući da se lokalitet koji se važe za Delmate nalaze na nedostupnijim mjestima tako da je izostao od stručne javnosti“.Naveo je da su se u ovaj značajan projekat udružile brojne institucije iz kuture Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te najavio da će se neće stati samo na ovoj izložbi.- Iduća faza projekta je pisanje monografije o Delmatima. Od ovog materijala na izložbi napravit ćemo katalog i sve što znamo o Deamatima složiti u jednu monografiju. Najdugoročniji i najzanačajniji dio ovog prijekta je istraživanje delmatskog prostora i naše kulturne baštine. Svjedoci smo nažalost da se arheološki prostori BiH uništavaju, pljačakaju se naši antički i rimski lokaliteti i jako se puno tog materijala prodaje na crno, tako da je jedna od ideja ovog projekta raditi na svijesti o važnosti kulturne baštine, važnosti da se istražuje naša prošlost, te da se sve to varolizira u turističke svrhe - kazao je Dilber.<h2>Najavljen performans</h2>Najavio je da će nakon Sarajeva, izložba biti postavljena u Livnu, a zatim u Hrvatskoj i drugim zemljama.Organizatori izložbe ostvarili su saradnju sa Sarajevo Film Festivalom i pratećim mu Festivalom u Centru gdje će u razdoblju od 16. do 23. avgusta u Radićevoj ulici biti predstavljen promotivni dio izložbe "Delmati: snaga zajedništva“ s prezentacijom u obliku izložbe ilustracija i tradicijskog nakita s radionicama za djecu i odrasle. Također, na Festivalu u Centru u subotu, 17. avgusta u 19:30 sati bit će izveden performans.&nbsp;

Hašimbegović: Historijski muzej BiH ove godine i na filmskom platnu SFF-a

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Izložbom slika Dragana Gačnika otvorena 10. regionalna likovna kolonija "Slovenci u Tuzli"

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Švedska organizovala izložbu "Color Wheels" vizualne umjetnice Aleksandre Stratimirović

Nakon 30 godina čekanja počinje gradnja muzeja "Ars Aevi" na Vilsonovom šetalištu

Ovo je važnije od političara i haljina: Znate li da u Sarajevu boravi jedna od najvećih scenarista ikad?

10 nagrada "Srca Sarajeva" za BH Telecom serije "Znam kako dišeš" i "Princ iz Eleja"

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Sutrašnjim koncertom Hanke Paldum počinje festival sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

Sutra počinje manifestacija "Festival u Centru"

Summer Wine Lounge večeras u Sarajevu

Izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog u Vijećnici

Otvorena izložba „Svjetlopis“ Rikarda Larme

Otvorena izložba "Delmati: snaga zajedništva" u Zemaljskom muzeju BiH

Kultura

Hašimbegović: Historijski muzej BiH ove godine i na filmskom platnu SFF-a

Fra Matija Divković: 393. godišnjica smrti najznačajnijeg bh. franjevca

Izložbom slika Dragana Gačnika otvorena 10. regionalna likovna kolonija "Slovenci u Tuzli"

Hasan Kikić: 119. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Švedska organizovala izložbu "Color Wheels" vizualne umjetnice Aleksandre Stratimirović

Nakon 30 godina čekanja počinje gradnja muzeja "Ars Aevi" na Vilsonovom šetalištu

Ovo je važnije od političara i haljina: Znate li da u Sarajevu boravi jedna od najvećih scenarista ikad?

10 nagrada "Srca Sarajeva" za BH Telecom serije "Znam kako dišeš" i "Princ iz Eleja"

Enver Čolaković: 48. godišnjica smrti bh. pisca, liričara epskog srca

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Sutrašnjim koncertom Hanke Paldum počinje festival sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

Sutra počinje manifestacija "Festival u Centru"

Summer Wine Lounge večeras u Sarajevu

Izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog u Vijećnici

Otvorena izložba „Svjetlopis“ Rikarda Larme

Otvorena izložba "Delmati: snaga zajedništva" u Zemaljskom muzeju BiH