BIH

"Svoju djecu odgajam da budu kao Srđan Aleksić"

Avaz.ba

26.1.2018

Na sutrašnji dan, 27. januara umro je Srđan Aleksić, Srbin iz Trebinja koji je tokom rata odbranio muslimana Alena Glavovića i zbog toga platio glavom.

Znate, ima loših ljudi. Šefova koji se iživljavaju nad radnicima samo zato što im se može, onih sa biznis planom prodavanja vode izbjeglicama, spletkaroša, lopova, hohštaplera... Onih koji su spremni da nekoga povrijede ili ubiju samo zato što se, na primjer, zove Alen. Jer, eto, "takvo je vrijeme bilo".

Dobra stvar u svemu tome jeste to što uvijek ima i dobrih ljudi. Onih koji vrate novčanik koji pronađu na ulici, nikada se ne zauzimaju dva mjesta na parkingu, raznoraznih vitezova, junaka i heroja... Ljudi koji su spremni da ustanu protiv njih nekoliko zbog, na primjer, jednog Alena. Čak i u mutna vremena.

Tog 21. januara 1993. godine u gradu Dučića i Leotara jedan Srđan ustao je u odbranu jednog Alena. Srđan Aleksić, pripadnik Vojske Republike Srpske, protiv sebe je imao nekoliko pripadnika te iste vojske kojoj je i sam pripadao. Pretukli su ga, pao je u komu i preminuo šest dana kasnije.

Alen Glavović danas živi u Malmeu u Švedskoj, radi kao čistač u jednoj firmi. Ima dvoje djece, sina i kćerku, koji su već veliki, svoji ljudi.

U intervjuu za B92.net on navodi da ne prođe nijedan dan a da ne pomisli na Srđana. Kako kaže, velika je to rana koja ne može da prođe. Čak ni, eto, nakon 25 godina. Prošlo je dosta vremena...

“Jeste, ali džaba. To ostaje u sjećanju dok si živ. Ostaje u tebi i ne može se promijeniti nikako. Kako idu godine, sve je teže i teže. Što sam stariji sve je teže, ali mora se čovjek boriti dok je živ“, ističe Glavović.

A kakav je bio Srđan?


quote
<p>“Dobar. Sportista, svi su ga voljeli. Nasmijan. Glumac. Šta bih više rekao... Malo je takvih po ljepoti bilo. I po duši, imao je sve, ali, eto, ispalo je tako kako je ispalo. E, ali što je bio lijep, među najzgodnijima je bio. Crna flajerica... Šta da vam kažem... Pa sportista, znaš šta znači najbolji u BiH. Rekorder u plivanju i glumac još“, navodi on. </p> <p>Glavović ističe da svakog ljeta sa porodicom ode u Trebinje da posjeti Srđanov grob i njegovog oca. I ta tradicija će, kaže, biti nastavljena i kada njega više ne bude bilo: “I djeca će slijediti moj put, normalno. Tako bi trebalo da bude, a šta će biti za 20 godina niko ne zna. Je l’ tako? Ko zna šta nosi dan, a šta nosi noć". </p> <p>Govoreći o vremenu kojeg više nema, onom od prije rata, Glavović kaže da tada u Trebinju prezimena nisu ništa značila. </p> <p>“Prava trebinjska raja smo bili... Ima i danas trebinjske raje, prave raje, pravih komšija... Ljudi su se poznavali po dobroti, ali i svako je svakoga znao, mali je to grad. Svake godine odem u Trebinje, a imam prijatelje iz Beograda, Bjelovara, Podgorice, Novog Sada... Svi mi dođemo ljeti u Trebinje i budemo zajedno. Ima prave raje, normalno, ali ne toliko kao ranije“, ocjenjuje Glavović. </p> <p>Međutim, onda je došao rat, a sa njim i taj 21. januar 1993. godine. </p> <p>“Gledaj... Mi smo svi bili kao jedno u Trebinju. Nikada prije nije bilo problema... E, sad, to što je rat napravio... To što se ovo desilo... A ti što su ubili Srđana su bili van Trebinja, nisu pravi Trebinjci. </p> <p>Vodili su me u zatvor... Bio sam u kafani, maltretirala su me dvojica i poveli me u zatvor zbog mog imena. Tu se našao Srđan, usprotivio im se. Pita, šta je bilo. Vodim ga, kaže mu jedan. Odveli su me do pijace gdje je bila stanica milicije. Onda me je jedan oborio, četvorica su skočila, a Srđan me spasio. Njega su izmlatili ispred stanice milicije, gdje je onaj kiosk bio, kao u filmu (Krugovi, prim. aut)“, prisjeća se Glavović. </p> <p>Srđan Aleksić je posthumno dobio Povelju Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. </p><p><br></p>

Osim toga, nekoliko gradova u regionu je odlučilo da mu oda počast. Jedna beogradska ulica nosi njegovo ime, kao i prolaz u Zmaj Jovinoj ulici u Novom Sadu. U centru Pančeva ima prolaz Srđana Aleksića i spomen-ploča u njegovu čast. Tuzla ima ulicu nazvanu po Srđanu, kao i Sarajevo, a u Trebinju se Sportski tereni zovu njegovim imenom.

Također, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić 2012. godine odlikovao je posthumno Srđana Aleksića zlatnom medaljom Miloš Obilić za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva, dok ga je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik godinu dana kasnije odlikovao “Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima“.

Srđan Aleksić se usprotivio, a svi ostali su stajali i gledali. Poslije su ga tukli, a ostali su isto stajali i gledali. Nakon toga pao je u komu i preminuo šest dana kasnije, 27. januara.

Jedan od vojnika koji su ga pretukli poginuo je tokom rata. Kažu, samo se on prije smrti pokajao zbog svega. Ostali su osuđeni na po 28 mjeseci zatvora, dok je branilac jednog od njih na suđenju za Srđana Aleksića rekao “tako mu i treba kada je branio baliju“.

“Dvije i po godine su dobili... Ma ništa, šta je to. To je u ratu, ko zna jesu li dobili uopšte. Na suđenju je tako bilo, a jesu li uopšte išli u zatvor ja ne znam. Odmah sam otišao u Crnu Goru, pa u Švedsku“, kaže Glavović.

Deset godina nakon smrti Srđana Aleksića njegov otac Rade gradio je fontanu u manastiru Tvrdoš kod Trebinje i u tome su mu pomagala i dvojica dječaka - sinovi poginulog vojnika VRS koji je učestvovao u premlaćivanju njegovog sina. Znao je ko su i ništa im nije rekao.

“Pa dobro, djeca nisu kriva, šta će. Ne možeš ti... Takvo ludo vrijeme bilo, pijani bili. Oni što su mene vodili pijani su obojica bili. To je vojna policija. Srđan se tu suprotstavio. Došlo je još njih i onda...“

Rade Aleksić izjavio je nakon svega da je njegov sin umro vršeći svoju dužnost, ali je isto tako rekao da Srđan nije bio heroj, već običan momak. Kako navodi, ostaće pojam dobrote.

“Vi često kažete heroj Srđo, nemojte, jer je Srđo bio obični momak. Srđo je svojim životom ovom gradu ostavio fin pečat. Jednog mladića koji živi blagorodno, koji živi drugarski, pomalo boemski, koji je bio omiljen u svakom društvu i to je najvrjednije što je Srđan ostavio Trebinju“, izjavio je njegov otac jednom prilikom.

Dodaje da bi mu najdraže bilo da se “pod pojmom Srđan vode razgovori o čovjeku”, a kada ga je ekipa RTS pitala da snime dokumentarac “Srđo“ rekao je "može, ali da ga predstavite kao čovjeka, jer on to jeste bio".

“Često zovne Alen. Dobar je Alen, dobro je čeljade i drago mi je što se fino oženio i ima dvoje fine djece”, izjavio je ranije Rade Aleksić.

Međutim, pojedini danas navode da je Srđan bio profiter i švercer, kao i da je samo “branio farmerke“ koje je Glavović, kako kažu, prodavao za njega.

“Nisam ja tada prodavao ništa na pijaci. Mene su vodili u zatvor. To što narod priča... Kako će farmerke braniti kada su mene vodili. Nije to bilo na pijaci... Svako ima pravo da priča šta hoće, ali to je sramota... Bolestan narod, zavidan, nešto jeste. Srđan je za to dobio sva priznanja i treba da dobije. Ja gajim sjećanje na njega i gajiću dok mogu, tako će to biti. E, sad, nekome se to svidjelo, nekome nije, šta je tu mogu“, kaže Glavović.

Glavović ističe da djecu vaspitava da budu kao Srđan.

“Sve što je Srđan radio neka rade i oni. Nek budu pošteni, dobri i vrijedni. Nek ne daju na sebe i na drugoga, nek brane sve... Ako poslušaju, ali zasada su dobri. Dobri su oboje“, ističe Glavović.

Ipak, kaže da ne bi mogao da živi u Trebinju.

“Kako ću tamo živjeti kad nema posla, nema ništa. Od čega ću živjeti? Od čega? Nemaš posla, a ako imaš onda ti je plata 300 maraka. Pa kako ćeš? Ko bi živio dole... Da je dole neka plata pa svako bi se vratio. Ima i hrane i svega, ali nema života bez para. Svi pobjegoše... Nema posla“, ocjenjuje Glavović.

A prati li iz Švedske dešavanja u regionu? I dalje ima tenzija između Srba, Hrvata i Bošnjaka.

“Ma znaš kakve su to tenzije? Političke. Samo ko će bolju stolicu da uzme i ko će više para zaraditi. Eto, to su ti te tenzije. Ništa više. A moraš živjeti zajedno. Sve je politika – ko će u koju stolicu. I onda ja ću da lajem na ovoga, ti laj na onoga i tako 20, 30 godina. Onda će doći neko drugi, sve se vrti, a ista priča. Koliko je godina prošlo od rata? Šta se promijenilo? Ništa. Nego se promijenilo to što taj neki ne da stolicu“, zaključuje Glavović.

Ali nije ni to bitno... Zato što uvijek ima dobrih ljudi. Čak i ako je neko mutno vrijeme (a ovdje je uvijek barem mutnjikavo). Još samo da skupe dovoljno hrabrosti da ustanu svaki put kad treba... I protiv onog što baca smeće sa terase. I onog što se parkira na dva mjesta.

I onog što nekoga namjerava da povrijedi samo zato što se taj neko zove, na primjer, Alen/na primjer, Marko/na primjer, Josip. 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.